patnje jednog novog werthera.........
stvarno sam se promijenio
Evo, dugo nisam ništa napisao...
Skužio sam da nije baš zanimljivo jadat se o ljubavnim problemima. Samo vas zamaram time...
Doduše, ja sam prisiljen čitati ovaj blog, jel ga pišem, ali svi vi imate izbor...
Ali za one vjerne čitatelje mali update.
Promijenio sam se, i to jako....
Ovako, moja prijateljica ima teoriju da se svi muški dijele na Hobite i Regoče. Hobiti su oni romantičari, koji se zaljube i više ni ne gledaju druge cure. Vole jednu cijelim srcem i sve bi dali za nju...
A Regoči... pa, Regoči su oni soprotno od Hobita... Mislim da kužite. Kužite, jel da?
E pa ja sam donedavno bio Hobit. To su znali svi oko mene, ta frendica, Ona, ... svi!
E pa sada... Sada sam Regoč!
I od kada sam takav, moram priznati da sam sretniji!
Samo sam htio da to znate....
Pozdrav i uživajte!
There are two kinds of people in the world - those who walk into a
room and say, "There you are," and those who say, "Here I am!"
(Abigal Van Buren )
biti će da djeluje....
Danas sam se opet čuo s Njom...
Ona se je prva javila.... zbog nekakvih karata za koncert na koji smo trebali zajedno ići. Nije nam se dalo, kao zbog kiše...
Dosta smo dugo pričali (dopisivali se).
Ali nešto je bilo drugačije... Nekako sam ozbiljniji.
Mislim da ono sve prije nije bila ljubav, samo zaluđenost!
Što je na kraju ljubav? Postoji li neka opća definicija? Kako znati kad si zaljubljen?
Sve je to skroz čudno.
Nego... htjedoh reć.... postao sam hladniji... normalniji....
Nisam postao bahat, otresit i slično.... Ostao sam onaj stari - plemenit i iskren. I namjerno koristim te riječi jel nisam za sebe rekao da sam takav. To je reklo mnogo ljudi, svi oni kojima je stalo do mene i koji me poznaju najbolje!
Ali i dalje ostajem pri odluci da ću ubiti sve romantične osjećaje koje imam prema bilo kome. Samo ću uživati u životu i biti svoj čovjek, biti ono što jesam!
Da, tako sam uvijek živio - bez maski! Mrzim ljude koji se pretvaraju da su nešto, a nisu ni približno takvi u duši! Ja volim biti iskren sa svima.
I rezime: Osjećam da mi je jako stalo do nje, osjećam to u kostima... Ali kao što je jedan mudri čovjek rekao "osjećam da razum pobjeđuje emocije."
Vidim blještavilo noštavosti koje se provlači kroz rupe egzistencije kao tama kroz okvir bludnosti.
okrećem novi list!
Evo, danas sam odlučio.
Vodio me taj neki čudni osjećaj, kao da se moram promijenit inače neću opstat u ovom okrutnom životu...
I tako sam odlučio da neću više biti patnik... okrećen novi list!
Dosta mi je da me ljudi iskorištavaju! Dosta mi je da sam ja taj koji se stalno povlači i koji drugima daje bez da išta traži zauzvrat! Neću više biti plemenit!
Odlučio sam da ću Nju pustit na miru! Stalno me uvjerava kako sad ne želi imati ništa s muškima... da mi se ne isplati trudit se oko nje! E pa neka joj bude! Neću se više truditi! Ubit ću ja već tu ljubav prema njoj.
Biti ću totalno hladan, nezainteresiran... biti ću cool! 
Danas sam se opet čuo sa onom iz rodnog kraja! 
Cura je fakat odlična... uvijek me razveseli! Ima nešto u njezinim porukama... ne znam... ne mogu to objasnit.... iskrene, ali ipak tajnovite... jasne, ali ipak dvosmislene.... baš onakve kakve volim...
Nekako me privlači cura, jako... a ni ne poznajem ju! Ne znam joj ni prezime.....
Eto, toliko za sad!
Vidjet ćemo koliko će me dugo držati ta spika... Znate, nisam vam ja baš neki jaki karakter. Kad znam i sam da me onaj njezin osmjeh zaludi, i uvijek popustim!
Evo, već posustajem.... NEĆU! 
Zašto da se ja stalno prilagođavam svijetu?! Neka se malo svijet prilagođava meni!
čudne se stvari događaju...
Evo me! Vratio sam se iz svog rodnog grada, ali nešto je drugačije....
Više se ne osjećam ovdje kao okovan. Nekako sam.. ne znam... slobodan? Da, slobadan!
Da vam odmah na početku velim, čuo sam se s Njom! Izmjenili smo nekoliko SMSa, i to vjerovali ili ne, u subotu navečer. (Tako je, ni ona ni ja nismo bili vani. 
)
Čak sam joj tada izjavio ljubav, a da ni ja nisam bio potpuno svjestan toga. Bilo je onako... više neozbiljno. Valjda.....
A najgore mi bilo što nisam mogao spavati cijeli petak, mislio sam na nju... I jedva sam se suzdržao da joj ne pošaljem poruku. Bilo bi malo nedolično s obzirom da je bilo 2:30...
I tako, pošaljem ja njoj poruku u subotu navečer, i veli mi ona da me se baš bila sjetila sinoć....
Pa ubija me, ni ne zna!
Uglavnom, konstatirala je da ne želi neke vrijeme imati posla s muškima, i da se prestanem trudit oko nje, nije vrijedno! Da, ziher!
No nije to ono glavno što se dogodilo...
Jedan moj jako dobar prijatelj nagovorio me da idemo u nedjelju poslijepodne do jednog kafića. Kao tamo mu je cura s društvom (on tvrdi da mu nije cura, ali.... 
), pa da i mi odemo.
I ajde, onemo on i ja, i povedemo još jednog frenda, i nađemo se tamo s njima i sve pet! I tako se mi zajebavali u društvu... on s ovom svojom, ja s ove dvije (treći frend nam je malo sramežljiv 
). Pošto je ova jedna bila ljuta što joj dečko neće doć u taj birc, pa je stalno zivkaka i pisala poruke, više sam se koncentrirao na ovu drugu. I tako se fino zafrkavali, zadirkivali jedan drugoga... a ono... iz fore... I tako izmjenili brojeve. I sad odemo ja i ovaj sramežljivi doma, ja sam se morao spremiti za put. Kad eto ti za sat i po vremena ovog trećeg kod mene, nasmiješen od uha do uha. "Šta se smiješ?" upitah ga. I tako mi on sve ispriča...
Ta moja, s kojom sam se zafrkavao je sestra od one njegove... i navodno je cura pukla na mene.
nebi to mene toliko ni diralo, da nisam od kad sam otišao iz tog birca neprestano razmišljao o njoj...
Dogovorili smo kavu sljedeće nedjelje...
Sve mi je to skroz čudno.... Što mi se to događa?!
Inače, u svakoj sjenci vidim Nju, svaki me miris podjeća na Nju, a sad...
Cijelim putem nazad ovdje, a putujem nekoliko sati, misli su mi se dijelile i letjele malo ka Njoj, a malo ka njoj...
A vjerujem da ja nisam tip koji u svakom gradu ima drugu. Nadam se da nisam tip koji u svakom gradu ima drugu!
Zašto se čudne stvari uvijek događaju meni?!
odmor ili bijeg od problema
Bliži se vikend....
Kako studiram u drugom gradu, ponekad se poželim doma.
Evo, ujutro odlazim. Svi odlazimo! Valjda da se odmorimo malo jedni od drugih. Ja se moram odmoriti i od svih ovih sranja koja se događaju ovdje.
Kada odem doma, kao da sam u drugom svijetu. Svi problemi nestaju... Drugi ljudi, drugi život. Kao da sam druga osoba. Šteta što traje samo 2 dana...
I svaki put kad se vraćam ovdje, srce mi zatreperi. Znam da je vrijeme odmora završilo, i da me opet čekaju oni, na trenutak zaboravljeni, problemi.
Mislim da je moj naveći problem to što ne mogu biti zao. Neki vele da je to dobra osobina, ali ja bi radije da nisam takav. Dajem, a ništa ne tražim! I na kraju se sve svede na to da se ja žrtvujem za prijatelje iako mislim da se na mome mjestu oni nebi žrtvovali za mene. Uvijek sam ja taj koji popušta!
No, na kraju dana, nije mi žao zbog toga! Ipak su prijatelji najvažniji!
I da se sad vratim na glavnu temu....
Recimo da sam se pomirio s tim da nikad neću biti s Njom! Ali malo me smeta to što znam da Ona osjeća nešto prema meni!
Čestitao sam joj rođendan, nisam se mogao suzdržati, poljubio sam je! Poklonio sam joj cvjet ubran netom prije u parku. Cijelu ga večer nije ispuštala iz ruku.
Ne znam... možda ja to sve krivo tumačim! Možda joj se nimalo ne sviđam! Možda sam ja to sve samo umislio!
Možda sam samo zaljubljen u ljubav!
Danas sam je vidio. Izdaleka. Nisam imao hrabrosti prići joj i pozdraviti je onako kako sam to prije znao..... ne nakon svaga šta se dogodilo.... odnosno nakon svaga šta se nije dogodilo ove subote. Srećom je ona zadržala prisebnost i prekinula na vrijeme ono što se moglo dogoditi.... ono što se trebalo dogoditi.... ono što se ne smije dogoditi....
Iako sam u njezinom glasu osjetio nećkanje, i u njenim očima vidio želju... uvjeravala je sama sebe, ne mene, da je ipak najbolje da ju pustim iz tog čvrstog, ali prikrivenog zagrljaja.
Da... čak je i zagrljaj bio prikriven... mora biti kad nitko ne zna za nas.... nitko ne znam koliko pati ona, koliko patim ja... A svi su tu u društvu, svi pričaju, vesele se... slavi se njen rođendan!
No nije bitan nitko drugi, bitan je samo on - moj najbolji prijatelj... moj najbolji prijatelj koji ju voli...
"Ne možemo mu to napravit!" njezine su riječi koje sam čuo toliko puta. Složio sam se, ali svejedno.... Koliko se god trudio, koliko se god borio protiv tog osjećaja.... teško je!
Ljubavna strast pobjeđuje samo ako je izbjegavamo!
ljubav ili prijateljstvo?
težak je život... sam po sebi.... barem meni, za druge ne znam. Iskreno, ni ne zanima me previše!
Kroz cijeli me život prati.... nesreća je preteška riječ... bolje je reći kob... da, kob u ljubavi...
uvijek se pojavljuje opcije da moram birat između cure i (najboljeg) prijatelja! Kakav je to glupi kodeks prijateljstva da nije u redu biti s prijateljevom curom, ikad više.... i zašto mi se čini da ga se jedino ja pridržavam!!!
Inače nebi ni započeo ovakvu temu... rekao bih da je slučajnost što mi se taj problem pojavio dvaput, triput... ali stalno mi se to događa.....
jel problem u meni, ili šta?!
