Bliži se vikend....
Kako studiram u drugom gradu, ponekad se poželim doma.
Evo, ujutro odlazim. Svi odlazimo! Valjda da se odmorimo malo jedni od drugih. Ja se moram odmoriti i od svih ovih sranja koja se događaju ovdje.
Kada odem doma, kao da sam u drugom svijetu. Svi problemi nestaju... Drugi ljudi, drugi život. Kao da sam druga osoba. Šteta što traje samo 2 dana...
I svaki put kad se vraćam ovdje, srce mi zatreperi. Znam da je vrijeme odmora završilo, i da me opet čekaju oni, na trenutak zaboravljeni, problemi.
Mislim da je moj naveći problem to što ne mogu biti zao. Neki vele da je to dobra osobina, ali ja bi radije da nisam takav. Dajem, a ništa ne tražim! I na kraju se sve svede na to da se ja žrtvujem za prijatelje iako mislim da se na mome mjestu oni nebi žrtvovali za mene. Uvijek sam ja taj koji popušta!
No, na kraju dana, nije mi žao zbog toga! Ipak su prijatelji najvažniji!
I da se sad vratim na glavnu temu....
Recimo da sam se pomirio s tim da nikad neću biti s Njom! Ali malo me smeta to što znam da Ona osjeća nešto prema meni!
Čestitao sam joj rođendan, nisam se mogao suzdržati, poljubio sam je! Poklonio sam joj cvjet ubran netom prije u parku. Cijelu ga večer nije ispuštala iz ruku.
Ne znam... možda ja to sve krivo tumačim! Možda joj se nimalo ne sviđam! Možda sam ja to sve samo umislio!
Možda sam samo zaljubljen u ljubav!
Post je objavljen 19.05.2006. u 01:34 sati.