patnje jednog novog werthera.........
Danas sam je vidio. Izdaleka. Nisam imao hrabrosti prići joj i pozdraviti je onako kako sam to prije znao..... ne nakon svaga šta se dogodilo.... odnosno nakon svaga šta se nije dogodilo ove subote. Srećom je ona zadržala prisebnost i prekinula na vrijeme ono što se moglo dogoditi.... ono što se trebalo dogoditi.... ono što se ne smije dogoditi....
Iako sam u njezinom glasu osjetio nećkanje, i u njenim očima vidio želju... uvjeravala je sama sebe, ne mene, da je ipak najbolje da ju pustim iz tog čvrstog, ali prikrivenog zagrljaja.
Da... čak je i zagrljaj bio prikriven... mora biti kad nitko ne zna za nas.... nitko ne znam koliko pati ona, koliko patim ja... A svi su tu u društvu, svi pričaju, vesele se... slavi se njen rođendan!
No nije bitan nitko drugi, bitan je samo on - moj najbolji prijatelj... moj najbolji prijatelj koji ju voli...
"Ne možemo mu to napravit!" njezine su riječi koje sam čuo toliko puta. Složio sam se, ali svejedno.... Koliko se god trudio, koliko se god borio protiv tog osjećaja.... teško je!
Ljubavna strast pobjeđuje samo ako je izbjegavamo!
