patnje jednog novog werthera.........
Borba razuma i srca
Kao što se vidi iz naslova, neprestano se borim sam sa sobom!
Kako sam završio prethodni post Rougemontovim riječima, malo ću pojasniti kako ja proživljavam situaciju koju je on tako slikovito opisao. 
"Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je
određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo,
za čin se odlučujemo."
E pa, dragi moji, ja sam zaljubljen! Zaljubljen sam u Nju. Stalno mislim na Nju, stalno čeznem za Njom, uz Nju vrijeme jednostavno preleti....
Da, zaljubljen sam!
Ali odlučio sam ju ne voljeti... Rougemont kaže da je to izbor. E pa ja sam izabrao! Voljeti nekog tko te ne voli natrag stvarno je (pre)teško! To sam već jednom proživio, i nebi htio opet! Jer ako Ju ne volim, manje boli što nismo skupa....
I ne, nisam Joj rekao da je volim... Doduše, ne znam kad sam to i kome zadnji put rekao. Znate, ja se ne volim razbacivati tim rječima. Ja kad to kažem, onda to i mislim. No problem je u tome što ne znam kad mislim...
Da.......
I sad, otkako sam uvjerio samog sebe da Ju ne volim, manje me pogađaju stvari koje se tiču Nje. Ali me onda s druge strane pogađa to što me ne pogađaju te stvari.
A da stvar bude kompiciranija...
Našli se u petak na nekoj fešti. Zajednički prijatelj slavio je rođendan... 
I tako, nisam se previše obazirao na Nju, pokušavao sam je ignorirati...
Ali kako je tu bio samo uži krug prijatelja, kontakt je bio neizbježan...
U odjednom, sjedi Ona meni u krilu, ja ju držim zagrljenu... Ne mogu opisati šta sam tada osjećao... Nešto, ali ipak ništa... Ništa, ali ipak nešto...
Naravno da nitko nije primjetio ozbiljnost te situacije. Drugima je to bila samo beznačajna gesta!
I opet je svatko otišao u svoj kut sobe, Ona u žensku ekipu, ja među muške.
Kasnije primjetih da je izašla van, "na zrak" kaže, ali nekako mi je izgledala potištena, kao da je plakala...
Ubrzo sam otišao za Njom. Sjedili smo vani dok me je uvjeravala da joj nije ništa, da je samo htjela malo na zrak. Šipak! Mene je našla muljat! Zagrlio sam je ponovno... beskonačna sekunda tišine - bio je to "Trenutak" (the Moment).... 
I taman kad se trebalo dogoditi - naš PRVI poljubac, izleti joj frendica kroz vrata kao da ju svi vragovi ganjaju, na što se Ova trgne i odgurne me od sebe prije nego sam uopće shvatio što se dešava... 
Bilo je vrijeme da krenu! Molio sam Ju da ostanu još samo malo, pa barem 5 minuta, nisu! "Ne mogu više biti ovdje!" rekla mi je skoro kroz plač i otrčala prema autu...
Poslije smo pričalo još pola sata na mobitel, ali ništa konkretno nije rečeno... Ja sam se bojao pitati što je to (ne)bilo, a vjerujem da je isto osjećala i Ona...
I kako da se sad odnosim prema njoj?!
Glumim ko da se ništa nije ni dogodilo, naposljetku, ni nije se ništa dogodilo! Ponašam se prema njoj kao regoč prema svakoj drugoj frendici... 
Zar voli onaj koji samo govori-"volim"?
(Suahili)
Priča u kojoj se promjena manifestirala
Tek sad pišem, jer se ništa zanimljivog nije dogodilo posljednjih par dana... Doduše je, i već sam napisao na blog, ali se zbog nekog, meni još uvijek nepoznatog razloga to nije objavilo... 
pa mi se nije dalo ponovno pisat. Sad ću se osvrnuti na prošli vikend!
Drugi razlog moj nepojavljivanja je taj što se nisam htio vratiti bez priče u kojoj se moja promjena ne manifestira. (pozdrav Marko 
)
I ujedno bih se zahvalio svim čitateljima.
E pa da krenem....
Dogodilo se to ove subote... Prije izlaska smo se malo zabavljali u stanu, kao što to uvijek radimo... i tamo, sat prije nego smo krenuli, nazovem ja Nju da ju pitam hoće li biti u tom discu u koji mi idemo.... (čuo sam od frendice da izlazi, pa sam je trebao da ju upoznam sa jednim mojim jako dobrim prijateljem iz drugog grada kojeg je zanimalo tko je ta cura koja me u(ne)srećuje...). Ona veli da još nisu tamo, ali da će doći...
Mi krenuli tamo, a kad ono, one došle prije nas.... Otišli smo do njih da se pozdravimo i da Nju upoznam sa frendom, i odmah poslije otišao sam za šank - pit!
promatram ja malo šta ona radi (ne zato jel me zanimalo, nego sam stajao tako okrenut prema tamo) i spazih tamo neke moje poznanike. Odem opet do tamo da se pozdravim s tim ljudima, i onako iz zezancije šapnem Njoj u uho: "Nemoj pravit sranja!" Ona mi odgovori: "Neću, nikad!" i poljubi me u obraz! 
Što je sad to?! Samo sam se nasmješio o otišao nazad za šank!
Nije me to uopće toliko oduševilo, samo iznenadilo. Moram priznat da nisam očekivao takvo nešto od Nje. No dobro!
Otišla je bez pozdrava! Ni to me nije povrijedilo! Ipak smo samo frendovi!
U nedjelju sam otišao s frendom i frendicom na bazen malo se osvježit (iako je padala kiša). Zafrkavali smo se i moram priznat da sam se baš dobro zabavio. I nagutao vode! 
Imao sam tri propuštena poziva... sva tri od one moje iz rodnog kraja.
Poslije kupanja otišli smo na pizzu 
i dok se pizza pekla, ja sam otišao malo dalje i nazvao tu iz rodnog kraja... Dosta smo dugo pričali... uglavnom o tome kako ne može dočekat da se vratim!
Završim razgovor i vidim da pizza još nije gotova. Odlučih nazvat Nju!
I tako pričamo o svemu... kako je bilo vani, di je sve bila, nagovarah ju da dođe do mene večeras pomoći mi oko seminarskog (šatro) . A moraš tako! Ipak smo frendovi!
Naravno da je odbila... ali samo zato jer je već bilo kasno, i tata joj nebi dao da bude po noći kod "frenda".
I tako došao do ponedjeljka....
Kako smo obavili sve na faksu, odemo Frend (onaj iz ljubavnog trokuta) i ja na kavu... Razmišlajmo kog ćemo pozvati da nam se pridruži... I predloži on Nju jer ju je vidio na faksu i zna da nema ništa sada. I tako ju pozovemo i, na moje i njegovo iznenađenje, ona dođe.
I pričamo mi o svemu i svačemu... i opet, ja normalan, potpuno hladan.
Čak i kad je došao neki lik koji joj je "balav, ali presladak", uopće me nije nimalo zasmetalo! Čak sam ju i zafrkavao zbog tog. Lik je srednjoškolac.
To bi zasad bilo to!
Do čitanja, lijep pozdtav i uživajte!
Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je
određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo, za čin
se odlučujemo.
(Denis de Rougemont)
