patnje jednog novog werthera.........
Borba razuma i srca
Kao što se vidi iz naslova, neprestano se borim sam sa sobom!
Kako sam završio prethodni post Rougemontovim riječima, malo ću pojasniti kako ja proživljavam situaciju koju je on tako slikovito opisao. 
"Biti zaljubljen ne znači nužno i voljeti. Biti zaljubljen je
određeno stanje; voljeti je čin. Stanje podnosimo,
za čin se odlučujemo."
E pa, dragi moji, ja sam zaljubljen! Zaljubljen sam u Nju. Stalno mislim na Nju, stalno čeznem za Njom, uz Nju vrijeme jednostavno preleti....
Da, zaljubljen sam!
Ali odlučio sam ju ne voljeti... Rougemont kaže da je to izbor. E pa ja sam izabrao! Voljeti nekog tko te ne voli natrag stvarno je (pre)teško! To sam već jednom proživio, i nebi htio opet! Jer ako Ju ne volim, manje boli što nismo skupa....
I ne, nisam Joj rekao da je volim... Doduše, ne znam kad sam to i kome zadnji put rekao. Znate, ja se ne volim razbacivati tim rječima. Ja kad to kažem, onda to i mislim. No problem je u tome što ne znam kad mislim...
Da.......
I sad, otkako sam uvjerio samog sebe da Ju ne volim, manje me pogađaju stvari koje se tiču Nje. Ali me onda s druge strane pogađa to što me ne pogađaju te stvari.
A da stvar bude kompiciranija...
Našli se u petak na nekoj fešti. Zajednički prijatelj slavio je rođendan... 
I tako, nisam se previše obazirao na Nju, pokušavao sam je ignorirati...
Ali kako je tu bio samo uži krug prijatelja, kontakt je bio neizbježan...
U odjednom, sjedi Ona meni u krilu, ja ju držim zagrljenu... Ne mogu opisati šta sam tada osjećao... Nešto, ali ipak ništa... Ništa, ali ipak nešto...
Naravno da nitko nije primjetio ozbiljnost te situacije. Drugima je to bila samo beznačajna gesta!
I opet je svatko otišao u svoj kut sobe, Ona u žensku ekipu, ja među muške.
Kasnije primjetih da je izašla van, "na zrak" kaže, ali nekako mi je izgledala potištena, kao da je plakala...
Ubrzo sam otišao za Njom. Sjedili smo vani dok me je uvjeravala da joj nije ništa, da je samo htjela malo na zrak. Šipak! Mene je našla muljat! Zagrlio sam je ponovno... beskonačna sekunda tišine - bio je to "Trenutak" (the Moment).... 
I taman kad se trebalo dogoditi - naš PRVI poljubac, izleti joj frendica kroz vrata kao da ju svi vragovi ganjaju, na što se Ova trgne i odgurne me od sebe prije nego sam uopće shvatio što se dešava... 
Bilo je vrijeme da krenu! Molio sam Ju da ostanu još samo malo, pa barem 5 minuta, nisu! "Ne mogu više biti ovdje!" rekla mi je skoro kroz plač i otrčala prema autu...
Poslije smo pričalo još pola sata na mobitel, ali ništa konkretno nije rečeno... Ja sam se bojao pitati što je to (ne)bilo, a vjerujem da je isto osjećala i Ona...
I kako da se sad odnosim prema njoj?!
Glumim ko da se ništa nije ni dogodilo, naposljetku, ni nije se ništa dogodilo! Ponašam se prema njoj kao regoč prema svakoj drugoj frendici... 
Zar voli onaj koji samo govori-"volim"?
(Suahili)
