Ljubav i brak

Iako, ovih dana, baš ne pišem, zbog...kako bi se reklo..obiteljskih obaveza, jedna kava u lokalnom bircu potakla me da, iako mrtva umorna, napišem par riječi. Da, kasnije, ne zaboravim.

Kako prepoznati par, u kafiću, koji je tek u začetku svoje veze i onaj iza kojeg su ostali mjeseci, godine...?

Prvi par se često i produženo gleda u oči, prisutan je onaj zaljubljeni izraz u očima koji se ružno naziva i "telećim pogledom", često se ljube, dodiruju, grle, naizmjenice pričaju, dok jedan priča drugi dio para ga pozorno sluša baš kao da upravo saznaje brojeve koji će biti izvučeni na lotu, a ako ga i ne sluša pozorno-dobro glumi...Jednaka je količina vremena kojeg provode pričajući i slušajući.Izgledaju kako da su odsječeni od ostalog svijeta, kojeg niti ne primjećuju. Svijet ih itekako, primjećuje. Svijet im zavidi, sretan je što "ljubav postoji" ili mu idu na živce "sablažnjivim" ponašanjem...

Drugi par se tu i tamo pogleda, obično su zaokupljeni novinama, mobitelom, kavom, nema iskazivanja nježnosti ili je svedeno na minimum, dok pričaju zvjeraju okolo u nadi će ugledati nekog frenda kojeg će pozvati da sjedne s njima, dok jedan priča drugi, automatski, klima, smješka se, prisutna je loša odglumljenost pažljivog slušanja...Jedan dio para znatno više provodi pričajući, a drugi dio "slušajući". Itekako primjećuju svijet oko njih, a pogotovo atraktivne pripadni(ce)ke suprotnog spola. Svijetu su nezanimljivi. Možda tek poneki friški par prokomentira, kada primjete da On čita novine, a Ona piše SMSove, "Mi, sigurno, nećemo tako nikada, jel' da ljubavi?".

Prvi par si, sigurno, često šapuće "Volim te!", dok je drugom paru to nešto prekriženo na listi "to do".

Znate ono: žabac se, kada ga poljubiš, pretvori u princa; a u vezi se, nekada čini, da što više ljubiš princa, on se sve više pretvara u žabu s kojom ne želiš sjediti za istim stolom u kafiću :)

Baš me Muž pitao "O čemu pišeš, ljubavi?". Pročitala sam mu tekst, tražila komentar, a on je rekao "Nemam komentara! Znači, ja sam tvoja žaba?!". Ja mu odgovaram "Ti nikada nisi niti bio princ!" :))

Ja se volim, ponekad, ponašati kao na početku veze pa Muž kaže dag a sramotim :). Normalno je da, kako veza ide dalje, par postaje opušteniji, već poznaju drugu osobu, zna da si pašu,da se slažu, da ih, druga osoba, voli, želi.... i, pomalo, nestaje zavođenja...Počinju se uzimati zdravo za gotovo.Kao struju, telefon, TV...

Kao da su, na početku mislili, da su kupili Picassa, a onda im je rečeno da su skupo platili škrabotinu iz dječjeg vrtića, ali, na zidu je, kada su skinuli sliku, ostao bijeli četverokut pa su je ostavili da se to ne vidi...do krečenja!!!!

Meni je to ružno i fuj i bljak...Potrebe za ljubavlju, prihvaćanjem, ostaju jednake, kao i na početku veze pa mislim da je skroz OK, ponekad, zaboraviti sve i prepustiti se onom feelingu s početka...da ne dođe do kraja.

Postoji li osoba sudbinski predodređena da je sretnemo, zaljubimo se u nju, doživotno budemo zajedno?
Ja smatram da postoji više takvih osoba, a, ipak, je stvar naše volje koju ćemo odabrati.

Čini mi se da u grčkoj mitologiji postoji priča o savršenim ljudima. Ti ljudi, ne znam im naziv, sastojali su se od dvije polovice: muške i ženske. Ne znam kako su se razmnožavali, ali to nije, za ovu priču, niti bitno :)
Ti ljudi su bili kompletni. Savršeno sretni i jako moćni. Ništa im nije nedostajalo. Njihova muška i ženska strana idealno su se nadopunjavale. Bogovi su počeli zavidjeti takvim bićima, a kasnije su se počeli bojati da ih ne nadvladaju po snazi.
Kako bi spriječili nadmoć tih savršenih ljudi, prepolovili su ih. Odvojili su mušku i žensku stranu te ih rasuli svugdje po svijetu. Od tada pa sve do danas mi smo u potrazi za našom, idealnom, polovicom.

Bila sam curica kada sam to pročitala i, sjećam se, da sam razmišljala: što ako je moja savršena polovica negdje na drugoj strani zemaljske kugle, što ako umre prije nego je sretnem, što ako je nikada ne sretnem...

Sada sam malo veća curica i ne brinu me ti strahovi.
Mislim da ne bi bilo fer da postoji samo jedna idealna osoba jer ukoliko je nikada ne bismo upoznali bili bismo cijeli život nekompletni i nesretni. A smatram da su ljudi programirani za sreću. Ponekad neki virus napadne naš sustav, ali kada ga maknemo, sve je opet, savršeno, u redu.

Vjerujem u, nešto kao, sudbinu, ali ne na način da ona, u potpunosti, određuje naš smjer kretanja. Tada život, sastavljen od bezbroj izbora i mogućnosti ne bi imao smisla i tada bi osobe, koje je strah živjeti, imale alibi za ne učiniti ništa da bi im bilo bolje jer "i tako je sve, unaprijed, određeno..".
Mislim da je život kao dječja slikovnica. Znate one slikovnice sa više završetaka? U napetom trenutku vi možete odabrati što će se dalje dogoditi pa ako odaberete ovo idete na stranu x, ako odaberete ono idete na stranu y...
Samo, kada jednom odaberete, nema više povratka.

Nisam sigurna što je gore: žaliti zbog učinjenog odabira ili žaliti jer nešto nismo odabrali (ono famozno pitanje, ŠBBKBB, "što bi bilo kad bi bilo?"). Mislim da više "kopka" ovo drugo pitanje.

Kada smo Muž i ja nekoj lošijoj fazi, uhvatim se kako razmišljam "ŠBBKBB ?". Kakav bi mi bio život da sam odabrala drugog suputnika?
I sasvim mi je jasno da je lako idealizirati nekoga s kim ne dijeliš svakodnevicu, uspone i padove, dobro i zlo... I sasvim mi je jasno da bih, u nekoj drugoj životnoj priči, uz neku drugu "polovicu", postavljala isto pitanje!

"Uzeh štit dobri da štiti me, bacih ga, dobrog jer, tišti me" Mak Dizdar

Neko vijeme me kopka pomisao da, u svojim tekstovima, možda, 2 much dociram. Danas me, Maestro, također, potaknuo na razmišljanjem svojim komentarom da mu (a možda i joj, ne znam je li muško ili žensko) smeta što sam psiholog ili psihoterapeut.
Psihologica sam, tako je. Međutim, ne bih htjela da se ovaj moj blog pretvori u Tenu, Cosmo , Milu i slične ženske časopise gdje možemo ispitivati "dragu Martu" koja nam, onda, daje savjete.
Vratimo se na Dizdara. Ako vam ova moja razmišljanja pašu, savjeti "kliknu", "baš sjednu" kao da se vas pitalo, onda OK. Ako ne, bacite ih.
Mene, osobno, živciraju pravila kako bi se trebalo ponašati da bi se smotalo dečka/curu, o čemu treba pričati na prvom, drugom, sastanku, što treba zatajiti, a što slagati...Bla, bla, bla,,,Savjeti, pravila i zakoni, ajmo reći, štite-sigurno je držati se nečega što se pokazalo kao funkcionalo, ali i guše osobnost, kreativnost, tište čak i više.
Jesam psiholog. Psihologija je znanost, ali ne želim se skrivati iza znanosti. Ne želim se skrivati iza nečega tko svako toliko brani jesti što je, do nedavno propagirao; tko svako toliko otkrije nešto novo što pobija ono staro...
Teško je otkrivati zakone i u fizici i kemiji, a kamoli zakone koji funkcioniraju među ljudima.
Međuljudski odnosi imaju neke svoje zakonitosti, ali praviila nisu primijeniva na sve ljude. Možda baš vi imate posla sa pripadnikom onih 5% za koje pravilo ne vrijedi?!
Neke stvari koje pišem imaju podlogu u psihologiji, istraživanjima, ali sve je prošlo kroz filter moje osobnosti i stvarnog života.
Ne želim pisati kao psiholog, nego kao pisac. Htjela sam studirati književnost, ali me smetalo pitanje "Što je pjesnik htio reći?". Smetalo me seciranje pjesama i romana.
Kao kada seciraš ljudsko tijelo. Hoćeš li u njemu pronaći dušu?

Kompletno dati sebe drugoj osobi. Ogoliti dušu.
Jednom sam napisala "Stojim pred tobom, gola mi je duša.Možeš li o njoj napisati pjesmu?".
Za to je potrebna hrabrost. Ponekad nam neka maska toliko dugo stoji na licu da ni sami nismo sigurni hoće li nam se svidjeti osoba koju ugledamo ispod.
Trebaš biti, moraš se ponašati, nemoj, moraš, moraš, nemoj....Društvo diktira prikladno ponašanje u različitim situacijama. Smatram da se ljudi, često, užive u neku od namijenjenih im uloga, prihvate nametnute norme ponašanja, bez preispitivanja, tako da zaborave tko su, zapravo, i kako se osjećaju.
Čula sam pitanja poput "Kako bih se trebala osjećati?", "Što bih trebao misliti?". To nisu bila, nažalost, samo retorička pitanja. Ponašanje nam je isprogramirano i, u nekim situacijama, dovedeno do automatizma. U crkvi se ne viče, dok nastava traje-ne šeta se po razredu, nije pametno vikati na šefa...To je sve funkcionalno, smisleno i OK. Problem je kada u novoj situaciji zateknemo sebe kako se ne ponašamo spontano, kako osjećamo u tom trenutku nego razmišljamo kakvo se ponašanje od nas očekuje, kako bismo se TREBALI ponašati.
Svakodnevno gubeći kontakt sa sobom potrebno je vrijeme da se connect-iramo na "ono što smo mi zapravo".
Unutarnji kompas nam govori kada zalutamo, kada se, previše, udaljimo od vlastite prirode. Progovara kroz nerapoloženje, frustracije, stres, bolesti...
Slušajte tijelo; je li napeto,opušteno, mirno... Zatvorite uši za zaglušujuću buku svijeta oko nas i slušajte sebe. Umorni ste? Ja volim, makar na trenutak, zastati, maštati, igrati se svojim željama, nadama i, u mislima, složiti puzzle "sretne sebe" te, čim mogu, učiniti nešto što me veseli.
Kada i shvatimo što smo: bića sa svojim strahovima, željama, potrebama, manama i vrlinama, što od toga i na koji način pokazati voljenoj osobi. Dati joj samo bolji dio sebe, sakriti slabosti ili biti ono što jesmo kada smo sami sa sobom?
Meni je trebalo vremena da se, skroz, mogu prepustiti drugoj osobi. Nisam glumila, nego sam se parcijalno davala. Situacija kada partneru ponudim cijeli svoj unutarnji svijet činila mi se scarry. Zamišljala sam sliku svoga srca na njegovom dlanu. On ga može čuvati, štititi, a može i, namjerno, stisnuti šaku toliko jako da ga zgnječi.
S jedne strane sam imala poriv da me cijelu upozna, da zaviri i u tajne kutke moga bića, a s druge strane me odbijala ta pomisao.
Kada daš cijelog sebe, totalno si ranjiv. Volim imati kontrolu nad situacijom, a dati cijelu sebe značilo je prepustiti kontrolu. Netko te može povrijediti. Lakše je dignuti branu. Zaštititi se. Ne dati bujici osjećaja da provali.
Pokušala sam, ali nisam uspjela. Na sreću!!
Blokirajući osjećaje oni se smanjuju, nestaju. I osjećaji su energija.Energija nije neograničena. Trošeći energiju da bih branu održala funkcionalnom, gubila sam osjećaje...
Prihvatila sam da me mogu raniti, povrijediti, ali da ja to mogu podnijeti i ići dalje. Preuzimanje tog rizika mala je cijena za ono što se dobiva kompletnim davanjem.
Polovično se davati znači zaštitu od loših osjećaja, ali i polovično proživljene dobre osjećaje. Svaka strast opali kroz pušku s prigušivačem i umijesto praska dobiješ "Flop, flop!" (čini mi se da je to onomatopeja zvuka prigušivača u stripu).
Kompletno se davati znači biti živ!
Na ovu temu me, večeras, podsjetila prijateljica koja je izjavila da je postala stijena, da je ništa ne može slomiti.Ništa ne osjeća i ne želi više ništa osjećati. U novu vezu, zbog starih rana, ušla je bez srca. Ne želi nekome dati moć da je može povrijediiti.

I njoj, i svima vama, kažem: osjećaji, i dobri i loši, znače da ste živi. Dok god ste u kontaktu sa sobom i živih emocija veća je šansa da pored vas neće, neopaženo, proći osoba uz koju (i za koju) vrijedi živjeti!!!

Novorođenčad se rađa sa smislom za lijepo; za percepciju nečega što možemo nazvati ugodnom vanjštinom.
Bebe duže zadržavaju svoj pogled i pokazuju pozitivne fiziološke reakcije kada im se prikaže simetrično lice, istaknutih jagodica, velikih očiju i prćastog nosa.
Takvo lice i nešto veće bebe,čitaj:muškarci :), definiraju lijepim ženskim licem.
Meke up industrija je objeručke zagrlila ovaj nalaz. Tako se oči povećavaju olovkom, tušem, maskarom, raznoraznim sjenilima (što bi jedan moj frend rekao "ratničkim bojama")... Žene se spremaju za napad na muški rod :)
Jagodice se ističu puderom, rumenilom, sjajilom...Nos se vizualno povećava i smanjuje različitim tonovima pudera... Ma čuda svakojaka, koja, ja, iako žensko, ne kužim skroz (pa što će mi gel za obrve???!!!), a mogu si misliti kako su muškarci zbunjeni!!!
Cure moje, jeste li se zapitale koliko nam šminka pomaže, a koliko nam, iza leđa, radi protiv nas?
Jedna moja kolegica, s faksa, nije mogla prići niti razgovarati, s dečkom, ukoliko nije bila "pod punom ratnom spremom". Kaže ona meni "Jednostavno, ako nisam našminkama mislim da sam sva nekako, gola, i bez veze i ne usudim se prići nekome tko mi se sviđa". Kada je našminkana sva je vedra, puna samopuzdanja i, jednostavno, "zrači".
Igrom slučaja jedan njen, sada već bivši dečko, bio je moj poznanik. I pazi sada, kaže on meni "Je, je..Ona je baš super cura, ali kada je poljubim razmišljam koliko kemikalija pojedem s njenih usana, obraza...Kada bi, samo malo bila ,"normalna cura"".

Drugi slučaj seže u srednju školu. Daaaavno...:)
Moju frendicu, redovito, dečki nisu prepoznavali kada bi došla na "date". Obično ih je upoznavala vani, kada je bila sva "napirlitana", u najboljem izdanju, tako je mislila, a kada bi se našli, nakon škole, ona je bila "druga cura".
Što je najboje obje su skroz Ok cure. Drage, slatke, privlačne i kade su bile samo malo namazane!!!!

Šminka ne bi trebala koristiti za maskiranje sebe i pravog lica već za isticanje onog lijepog na sebi!!!
Glumeći osobu koja nismo, upoznati ćemo nekoga tko će zavoljeti ono što nismo i, na kraju, razočaranje je obostrano!!!

Znam puno više više dečki koji se, doduše, okreću za skockanim komadima, ali takvu curu ne bi htjeli za "svaki dan" nego onih kojima je to privlačno.
Frend, s početka priče, kaže da odmah razmišlja koliko će dugo trebati čekati curu dok se ona sredi i kako će trebati paziti da nešto ne "pokvari", razmaže i sl.

Fizička privlačnost je bitna (laže onaj koji kaže da mu je svejedno), ali, srećom, kriteriji ljepote se, ipak, razlikuju od osobe do osobe.

Ofucano, ali istinito "Ljepota je u oku promatrača".
Mujo, iz vica, kaže da bi rađe bio glup nego lijep jer je ljepota prolazna!

Ja kažem da je ljepota stvar stava.
Kada si sampouzdana osoba, vjeruješ u svoje kvalitete i da nekoga možeš privući, STVARNO ćeš nekoga privući!!!!
U čemu je kvaka? Vjerujući u sebe, neće te biti strah započeti razgovor, nasmiješiti se "onom komadu preko puta" i sl. Tako se povećavaju šanse da upoznaš nekog posebnog.

Pognute glave, kiselog smješka i s uvjerenjem da si bez veze, udaljavaš se od ljudi. Nitko nema šansu upoznati pravu tebe i zavoljeti te!!!
Pokušaj se ponašati kao samopouzdana osobe. Uz pozitivne reakcije okoline, u što ne sumnjam, to možeš, s vremenom, i postati.

Uostalom, neka ti i masu puta kažu NE, dovoljan je, jedan jedini, DA- from someone special!!!

Toliko godina evolucije, a ostali smo-životinje!
Ne mislim, pritom, ništa loše.
Trenutno razmišljam o našim animalnim instinktima, kojih, najčešće, nismo svijesni, prilikom izbora partnera.
Što mislite, koji omjer struka i bokova treba imati osoba koja vas seksualno privlači?
Dečki, ne mislim na mjere 90-60-90 :)
Omjer struk-bokovi dobiva se tako da se podijeli najuži dio struka, odmah ispod rebara, s najispupčenijim dijelom stražnjice (sko želite, načinite pauzu kako biste se izmijerili :))
Idealan rezultat, za žene, iznosi 0.7, a za muškarce 0.9!
Ne očajavajte ukoliko niste baš u toj kategoriji, privlačnost ovisi i o mnogo drugih faktora o kojima će, neki drugi put, biti riječi.
S evolucijskog i sociobiološkog gledišta ovaj nalaz ima svoje pokriće. Naime, omjer ovisi o načinu na koji se mast taloži u tijelu.Žene i muškarci se ne debljaju na istim mjestima, zar ne?
Taloženje masti, pak, ovisi o hormonima. Estrogen i progesteron daju ženi "ženski izgled", a testosteron daje "muški izgled".
Omjer struk-bokovi nam, posredno, govori o plodnosti i zdravlju žene i muškarca. Znači, biramo osobu s kojom su najveći izgledi da ćemo imati zdravo i živahno potomstvo.
"Plodite se i množite" :)
Meni je sve to bilo "mutno". Imalo je rezona, ali me zanimalo u kojoj mjeri to utječe na nas.

Da skratim priču, na faksu sam napravila istraživanje. Djevojkama sam prikazala slike muškaraca kojima je kompjuterski reguliran omjer, koji je išao u rasponu od 0.7-1.0. Varirala sam i težinu muškarca tako da je svaki omjer imao svog "nositelja" u kategoriji mršavih, prosječne težine i krupnih muškaraca. Dakle, sveukupno je, djevojkama, prikazano 12 muškaraca.
Broj djevojaka koje su procjenjivale fizičku privlačnost muškaraca bio je stotinjak i čak 70% ih je, kao najprivlačnijeg, izdvojilo muškarca prosječne težine s omjerom 0.9!!!
Najneprivlačniji su bili muškarci omjera 0.7.
A na prvu je masa cura izjavila da ne mogu odabrati najprivlačnijeg, da su neki muškarci identični i odlučile su se, na kraju, po principu "Pa, što ja znam , recimo ovaj".

Zbog čega ste u vezi sa sadašnjim partnerom?

Lijepe oči, dobra stražnjica, inteligencija,duhovitost....

Ili, možda, nešto čega niste niti svijesni?!

Muž mi je rekao da previše pišem.
Po njemu, trebala bih objaviti jedan tekst dnevno.
Ali ja, jednostavno, nekada, frcam od kreativnosti, ideja i neispričanih priča. Preplavi me ta energija i osjećam da bih se ugušila da to ne izbacim iz sebe.
Često sam pisala priče "u glavi", prije spavanja.
Imam rokovnike i rokovnike ispisane pjesmama i pričama.Nekako sam staromodna po tom pitanju.Volim osjećaj koji se javlja kada nešto pošaram, prekrižim na papiru i kada iznad "pošarotine" napišem bolji izraz, riječ koja točno pogađa moju misao. U sridu!
Neko vrijeme me pucala ideja da kreiram svoju web stranicu. Nisam baš, skroz, "na ti" s kompjuterom pa sam se pripremala naučiti, ponešto, o web dizajnu. Blog mi je došao kao naručen :)
Kada pišem samo za svoj gušt osjećam da mi nešto nedostaje. Nedostaje publika. Nije to stvar taštine, glada za komplimentima i afirmacijom. Iskreno me razveseli spoznaja da se nekome sviđa način na koji pišem, to mi je snažan trip, ali bitnije mi je da sam ja zadovoljna. Da se osjetim ispunjeno nakon što dio svog svijeta ispraznim na ekran.

Nije čak niti stvar povratne informacije, iako volim povratnu informaciju, volim znati da netko čita ove redove, nego je stvar dijeljenja. Stvar komunikacije. Volim podijeliti svoje misli i izuzetno sam sretna ako nekoga prodrmam, potaknem na razmišljanje ili, makar, pružim dio ugode koju ja osjećam dok pišem.

Uglavnom, Muž, nije, još, pročitao o čemu pišem (osim onog prvog teksta koji je njega pozivao na suradnju). Kaže da on to sve zna. Da ja njemu, o tim stvarima, pričam cijeli život. Pretjeruje. Pozna me 7 godina, makar ja njemu, u sprdnji, znam reći da je počeo živjeti kada me upoznao. Na to on meni uzvrati da sam se spasila kada sam njega srela, ali ne definira od koga ili čega :)

Rekla sam mu, večeras, da ću napisati da "ima malog", ako bude previše zanovijetao :)
On je meni rekao neka pišem o svoje 3 rečenice koje sam mu, neko vrijeme, najčešće govorila dok me nije na to upozorio. Mislio ja da neću, ali evo ih...

Rečenice su: "Nemoj kasniti", "Opet si pio" i "Brzo dođi kući".

Totalno mi je smiješno kada to, ovako, napišem.

Mrzim kašnjenje, a moj Muž živi u nekoj dimenziji u kojoj vrijeme protječe različitom brzinom od vremena u svijetu u kojem ja živim. On ne nosi sat. Oslanja se na svoj dojam o proteku vremena i, eventualno, tu i tamo, provjeri na mobitelu koliko je, stvarno, sati.

Druga rečenica ne govori o tome da imam muža koji, pretjerano, uživa u C2H5OH nego na moju mogućnost da, preko poljupca, dektiram pivo popijeno prije nekoliko sati. Iza te rečenice krije se moja spoznaja da je gubio vrijeme u nekom bircu umijesto da je radio svoj posao i na vrijeme stigao kući. Dakle, druga rečenica se nadovezuje na prvu :)

"Brzo dođi kući" najčešće sam govorila po dolasku iz rodilišta, kada nam je beba bila skroz mala. Osjećala sam se usamljeno i izolirano od ostatka svijeta. Od svijeta ne-roditelja. Tada mi je nedostajalo drušvo odraslih. Nisam baš, valjda, bila adekvatno društvo s obzirom da mi je malena stalno visila na prsima pa sam polugola šetala po kući (na radost susjeda voajera), a i vrlo je glasno izražavala svoju frustraciju što je iz toplog, ugodnog trbuha došla na svijet u kojem se treba pomučiti čak i da bi jela pa je uz njene decibele razgovor bio, gotovo, nemoguć. Da sam imala rep, otpao bi mi od mahanja kada se Muž pojavio na vratima :)

Vani je noć. Skoro će ponoć Glazbena kulisa mi je Eurosong. Muž i dijete spavaju. Spokojna što sam izbacila i ovaj tekst, uskoro ću im se pridružiti.
Poslušati ću Muža.
Objaviti ću ga sutra.
Laka vam noć!

Parovi u ugovorenom braku sretniji su nego parovi koji su sami izabrali bračnog partnera.

Ovaj zanimljivi nalaz pročitala sam, prije nekoliko godina, u Bulletin-u of Social Psychology (ali nemojte me uzeti 100% za riječ, možda je bila riječ i o nekom drugom, stručnom, psihološkom časopisu).

Kada sam, u razgovoru, te rezultate, spomenula prijateljima, redovito su se čudom čudili. Zaista, na prvi pogled izgleda paradoksalno.
Je li to doista tako čudno? Ja mislim da nije.

Ugovoreni brakovi se, najčešće, sklapaju još u ranom djetinjstvu, a neki, čak, i prije nego je beba ugledala ovaj svijet. Oni nemaju, kada dođe vrijeme za ženidbu, mogućnost izbora. Dobiješ tog kog dobiješ.

U našem društvu nekoga upoznaš, svidi ti se, ako imaš sreće i ti se njemu svidiš, neko se vrijeme "upucavaš", neko vrijeme "hodaš" pa kasnije, negdje, dođe i brak.
Sada mi je pred očima slika djeteta koje je zalijepilo nos na izlog slastičarne. Mi gledamo sve te slasne kolače, uđemo, probamo komadić jednog, drugog, trećeg i kupimo onaj koji nam je najslađi.

Nekada se oduševimo, odmah, prvim kolačem, ali to je rijetkost.
Osobe s početka priče mogu gledati kolače koliko god žele, ali njima je, unaprijed, određen kolač kojeg smiju kupiti i pojesti.

Na početku braka, jezičac vage koji važe bračnu sreću, na našoj je strani (strani onih koji sami biraju partnera), ali već nakon nekoliko godina situacija je drugačija.
U čemu je stvar?

Gledam malo parove oko sebe i mislim da je mogućnost izbora ono što nas tjera da prerano "dižemo ruke". U svakoj vezi ima dobrih i loših dana. Kada je na maksimumu čini ti se partner savršenim, a kada padne do minimuma, pitaš se što, uopće, radiš s tom osobom i, ukoliko , posvećenost vezi nije dovoljna, počneš se okretati oko sebe u potrazi za boljim izborom.
Nekad, kako veza ide dalje, punim jedrima, čini se da gube osjećaji na svom intenzitetu. Tada se može učiniti da se veza gasi. Da je kraj blizu.

Zaljubljenost, prema fiziološkom pokazateljima: "leptirima u želucu", ubrzanom kucanju srca i sličnim, nadam se, svima poznatim simptomima, traje oko 6 mjesesci.
Većina parova tada prekida. Misle da više nisu zaljubljeni. Pogotovo se, takve stvari, događaju mlađim parovima koji od veze očekuju vatromet svaki dan.
Zbog toga , neke osobe, lete s cvijeta na cvijet i na svakom se cvijetu zadržavaju dok traje intezivno razdoblje u vezi. Takvi, prije ili poslije ( možda neki i nikada) trebaju prihvatiti da se, s vremenom, mijenja kvaliteta osjećaja i da je to, skroz, normalno.
U tom mirnijem razdoblju prevladava osjećaj bliskosti, prijateljstva, ljubavi...Naravno, događat će se, i dalje, ponekad, "veliki praskovi" s početka veze...Ako, prerano ne odustanete.
Ako se u tom razdoblju, dok je nezadovoljstvo vezom i partnerom u začetku, počnete usmjeravati samo na negativne strane veze i partnera, kraj je, gotovo, siguran.

Sjetite se početka veze, zbog čega ste se zaljubili baš u nju/njega, koje su njegove/njezine "baš super" osobine... Da ovog trenutka nestane i više je nikada, u životu, ne vidite-što bi vam nedostajalo?
Mi se možemo okrenuti i otići, nakada lakše, nekada teže, i propustiti, možda, kvalitetnu vezu. Prerano odustati.
Oni, s početka priče, to ne mogu. Mislim da zbog toga partnera gledaju u ljepšem svijetlu i više se trude u održavanju pozitivne atmosfere. Zbog toga su sretniji.

Naravno da postoje i nekvalitetne veze gdje je, za oba partnera, bolje da odmah prekinu.
Ovdje govorim o sretnim vezama, koje su imale "ono nešto" što se, kako je veza starila, rasplinulo.
Na partnera se naviknemo. Znate ono, imate neki omiljeni komad odjeće, knjigu ili film i što je više puta nosite, čitate ili gledate, može postati dosadno.
Majica vam i dalje dobro stoji, roman i film su jednako kvalitetni, samo..samo potrebno ih je gledati očima kojima ste ih gledali prvi put.

Uvijek imate vremena odustati.

To je najlakše.

Teže i hrabrije je ostati i potruditi se.

PETNAEST, 15. Slovima i brojakama.
To je broj maksimalnih ženskih orgazama, u roku od desetak minuta, izmjerenih u jednoj, nedavnoj, studiji ljudske seksualnosti (moja je boljka da pamtim interesantne stvari, ali ne pamtim detalje poput autora, izdavača, web stranice na kojoj nešto pročitam ...Obećajem, popravit ću se i, ubuduće, otkrivati izvor podataka).
Žene imaju tako građeno vaginalno mišićje da omogućava multiple orgazme, veći broj uzastopnih kontrakcija. Jači spol je slab, po tom pitanju. Za njih vrijedi "jedan, ali vrijedan", a nakon toga, mission impossible postaje pronalaženje erotskog stimulansa koji bi ga, u kratkom roku, ponovo pokrenuo. Naravno, postoje izuzeci i u muškom i u ženskom rodu!!
Jednom me Muž pitao "Kako to da žene glume orgazme, a Bog im je dao da ih mogu imati više, u kratkom roku??!!", a još je primijetio kako "nije fer što žene mogu doživjeti, čak, tri vrste orgazma, a muškarci jedan" (neka istraživanja kažu dva, ali G-točka je, navodno, u analnom otvoru pa je tu vrstu orgazma, moj Muž, homofob, odmah prekrižio).
Interesantna pitanja.
Meni je, isto, nevjerovatno da postoje žene koje, jednostavno, ne mogu doživjeti orgazam. Mislim da je stvar "u glavi". Previše razmišljanja ubija seksualnost.
Neke poznanice su govorile o tome da razmišljaju hoće li on primijetiti celulit, da nije friško izdepilirana, male grudi, prevelike bokove...Užas!!! Naravno da se, na taj način, ne mogu prepusiti užitku.
Seks je ono iskonsko, animalno u nama. Nema veze s razumom (prije seksa treba razmisliti, a ako netko nakon toga razbija glavu, to je znak da nije razmišljao prije :)). Treba se opustiti, prepustiti kontrolu osjećajima, trenutku, i ne razmišljati iz kojeg kuta ćete bolje izgledati, pa, zaboga, ne snimate pornić :) !!!
Kada ste već došli, sa željenom osobom, do samog čina, u tom mu momentu, zaista, nisu na pameti detalji poput celulita i velikih bokova!!!!

Nije da muškarci nemaju problema. Poznajem ih nekoliko koji, jedsnostavno, nisu mogli, usprkos, želji, izvesti apsolutno ništa. Naravno da oni, sami, nisu pričali o tome. Za to postoje njihove cure :)
Najčešće je taj "fenomen" primjećen kada su pokušali spavati prvi put. Najvjerovatnije ih nije odbio nikakav fizički nedostatak na curi, nego njezina očekivanja. I to ne njezina STVARNA očekivanja nego njegovi horrori u glavi: kakav ću biti, kakav je bio njezin bivši, što ona voli, na koji način, hoću li je moći zadovoljiti...
I umor, iscrpljenost poslom, čini svoje. Nemaju "neku drugu" nego je to, naprosto, istina.

Kako raste bliskost i povjerenje, u vezi, tako se ti problemi smanjuju i nestaju. Nije tabu razgovarati, s partnerom, o seksu. Kako ćete saznati što voli, ako ga to ne pitate?!
Možete pitati bivšu/bivšeg, ako mislite da će vam otkriti tajnu :)

Kao i ljubav, i seks je igra.(sve dok ne uljučuje djecu i životinje!!!!).
Pravila koja, svjesno, prihvate dvoje (a, možda, i više) odraslih te su spremni suočiti se sa posljedicama, DOBRA su PRAVILA!!!

I, za kraj, jedan "kliše"-MAKE LOVE NOT WAR!!!

"Da, naravno, postoje, ali ih vani ne zamjećuješ jer nisu toliko upadljivi kao oni prvi. Valjda su na miru sami sa sobom i prerasli su egzibicionizam".

Tako je, otprilike, glasila SMS poruka mojoj prijateljici. To je odgovor na pitanje postoje li normalni dečki.
"Oni prvi" su svi pogrešni muškarci na koje je naljetala u životu. A, vjerujte, stvarno su bili..Hm..Neću nikoga vrijeđeti pa ću reći, JEDNOSTAVNO POGREŠNI.

Prijateljica je draga, dobra, senzibilna, pametna...I pati od sindroma dobročiniteljice, odnosno, medicinske sestre. Ona za svaku manu nađe opravdanje, za svaku grešku lijek i smatra da će se, muškarac,ako doista voli, promijeniti.
Divno, ali neistinito!!!

Ona je, kao neka, krhka princeza koja čeka da stigne princ na bijelome konju . Ako dogalopira i žabac, nema veze, ona će ga poljubiti i pretvoriti će se u princa!!!
Čudna stvar-u njoj ima toliko hrabrosti, samopouzdanja i snage, samo kada muško-ženski odnosi nisu u pitanju!!!

Nisam je protiv mijenjanja u vezi, naravno, svi se u vezi mijenjamo (dobrovoljno, neprimjetno i spontano zbog interakcije s drugom osobom i zbog životnih okolnosti), ali neke stvari se, jednostavno, ne mogu promijeniti. Nije niti dobro ulaziti u vezu s mišlju da će se On/Ona, ako nije baš po našoj mjeri, promijeniti. Uostalom, tko smo mi da bismo nekoga mijenjali čak i "za njegovo dobro". Njemu je, možda, tako sasvim dobro.Oni su takvi kakvi su. Za neku curu savršeni, ali za drugu, skroz, pogrešni.

Nju privlače emocionalno sjeb..i tipovi koji u njoj traže mamu ili je žele promijeniti dok se ona nada će se oni promijeniti i tako okolo-naokolo.

Smatram da ipak "svaka ptica svome jatu leti" i što su muškarac i žena sličniji to je i veza stabilnija. Naravno da se suprotnosti privlače, ali kako će živjeti, zajedno, netko tko želi avanturu i onaj tko želi ozbiljnu vezu, tko ne želi djecu i onaj tko želi mali čopor, zakleti vegetarijanac i zakleti mesožder...?

Prijateljica je gladna emocija, traži nekoga tko bi je učinio zadovoljnom, kompletnom, "živom"...Tu leži pogrešna pretpostavka da nas veza može učiniti zadovoljnima, sretnima, kompletnima...Doista je sve ljepše u dvoje, kada imaš nekog posebnog uza sebe, ali...

...ali, kažem ja njoj, najprije ti, sama sa sobom, moraš biti u ljubavnoj vezi. Biti zadovoljna sobom, naći nešto što te čini sretnom, spokojnom, "živom" bez nekoga sa strane.
Ako postoji praznina, u duši, zbog nekih vlastitih strahova, problema, kompleksa, veza je neće ispuniti. Može, privremeno, samo maskirati rupu, ali ona ostaje.
Kada si cool i ne tražiš, očajno, vezu, ona sama dođe, a ako i ne dođe, nema frke, drugi put.

Čitala sam, neki dan, u novinama, rezultate ankete nekog psihijatra. Odmah sam je nazvala i pročitala joj. Muškarci od 30g biježe od žena koje imaju OČEKIVANJA od njih. I sami nesigurni žele li ozbiljnu vezu, u strahu od gubitka slobode (strah number 1!), pretjerana bliskost, na početku veze, tjera ih. Očekivanje da će veza biti ozbiljna, završiti brakom, planirati, odmah, zajedničko kućanstvo je nešto što je" fuj" i nepoželjno.
Vezi treba pristupiti kao igri-ležerno. Nema smisla nazivati ga 10 puta na dan, nalaziti se u svaku sekundu slobodnog vremena. Veza se ne stvara "preko noći" nego je potrebno vrijeme.
Laž je da muškarci ne vole kao i žene. Oni se sporije zaljubljuju, ali kada se, dista, zaljube to je trajnije nego zaljubljivanje "na prvi pogled" (btw to je tipično za žene).

Dakle, ljubav je igra, uživajte u igri, ali igrajte pošteno. Bitno je da su obje strane upoznate s pravilama, kakva god ona bila (i "otvorena veza" je OK veza ako obje strane prihvate takvu igru), i tada će sve biti...Just fine!!

U braku smo nešto preko godine dana, a on mi, na mail, šalje ovakve stvari (i često ih citira, brrrrr) :

1. Dovoljno ste odrasle da naučite manevrirati daskom za WC. Ako je dignuta, spustite je bez zanovijetanja. Nama treba podignuta, vama spuštena.
Vi ne čujete nas da prigovaramo kad je vi ostavite dolje.
2. Nedjelja = sport! To je kao noć punog mjeseca ili mijenjanje guma na autu. Tako je oduvijek.
3. Shopping NIJE sport! I nikada ga nećemo smatrati sportom.
4. Plač je ucjena.
5. Što želite, to i tražite. Ne očekujte da vam čitamo misli.
6. DA ili NE su najprihvatljiviji odgovori na sva pitanja.
7. Glavobolja koja traje 17 mjeseci je problem. Otiđite doktoru!
8. Sve što smo rekli prije 6 mjeseci ne koristite kao argument protiv nas u verbalnim okršajima. Zapravo, svi komentari više ne vrijede već nakon 7 dana.
9. Ne očekujte od nas da se prema vama odnosimo kao kavaliri iz sapunica ako nosite bapsko donje rublje.
10. Ako mislite da ste debele, vjerojatno je to istina. Ne pitajte nas.
11. Ako se nešto što kažemo može shvatiti na dva načina, a jedan od tih načina vas rastužuje ili ljuti, mislili smo na ono drugo.
12. Ili nas pitajte da nešto učinimo ili nam recite kako želite da to bude učinjeno. Nikako oboje. Ako vi već znate kako bi se to najbolje učinilo, učinite to same.
13. Kad se gleda TV, štogod imate za reći, molimo vas, recite za vrijeme trajanja reklama.
14. Muškarci vide samo 16 boja, kao default Windows settings. Npr. breskva je za nas voće, a ne boja, senf je začin, a ne boja.
15. Sve što svrbi, češemo.
16. Ako vas pitamo da li nešto nije u redu a vi kažte «ništa», iako znamo da lažete, ponašat ćemo se kao da je sve u redu.
17. Kad nekud idemo skupa, vjerujte, štogod ste obukle, dobro je, to vam najozbiljnije kažemo.
18. Ako nas pitate pitanje na koje ne želite znati odgovor, očekujte da ćete dobiti odgovor koji ne želite čuti.
19. Ne pitajte nas o čemu razmišljamo ukoliko niste spremne s nama razgovarati o nogometu, brzim autima ili kako se slaže snajper.
20. Imate dovoljno odjeće.
21. Imate previše cipela.
22. Našem tijelu ništa ne fali. Kugla je pravilan geometrijski oblik.
23. Iako ćemo zbog ovoga večeras vjerojatno spavati na kauču (što nas ne smeta, shvatit ćemo to kao kampiranje),
hvala vam što ste našle vremena da ovo pročitate

Ima i nešto istine u svemu tome. Možda, doista, muškarci i žene nisu s iste planete?! Kada ovo pročitaju žene kolutaju očima, a muškarci likuju i viču "Tako je!".
Provjerite, vidjet ćete!
Ah, brižni, neshvaćeni....Jači spol!

Danas mi je, mužić, rekao i da sam luda, nije prvi put, nakon što sam mu rekla da razmišljam o svojoj web stranici.
U biti, razmišljam o našoj, bračnoj, web stranici, našem malom privatnom blogu koji ćemo rado podijeliti s vama (hmmm...ja bih to rado podijelila s vama, ali on..??!!).

Tematika bi bila muško-ženski odnosi, brak, ljubav, djeca, prijatelji...Ma sve što čini naš svijet, ali na što mi, žene, i oni-muškarci, gledamo, nekako, različito.
Stalno forsiram da bismo trebali imati zajednički hobby, malo više vremena provoditi zajedno...Pa mi se zjedničko pisanje tekstova učinilo baš OK.
Već zamišljam njegovo lice kada ovo bude čitao, hi, hi, hi.


Inače, moj muž misli da ja nisam normalna. Čak je na webu našao simptome koji odgovaraju mojoj bolesti :) Rekao je da sam "granična struktura ličnosti", valjda
me zbog toga i voli :)

Anyway, njega, sada, nema kući, a kada dođe srervirat ću mu već gotov blog pa da vidimo hoće li se priključiti mom mentalnom onaniranju :)
Umijesto u WC školjku, moje misli će svrš...završiti u banci pa ukoliko se netko želi oploditi kojom idejom-neka samo izvoli. Potpuno je anonimno i 4 free,
a donator ideje neće tražiti skrbništvo nad svojom dječicom.

Prekid veze.
Što se događa sa muškarcima, a što sa ženama?
Znanstveno je dokazano da je muškom rodu teže. Oni nisu naučili pričati o osjećajima (dečki ne plaču, jel' tako?), a i kada znaju pričati, plač, žalopojke-to nije njihov stil.
Spomenuti će par riječi najboljem frendu i ispucati se na drugi način :napiti se i zaboraviti, naći curu za jednu noć, baviti se sportom i zaboraviti...A sve je to privremeno i usmjereno na ZABORAV.
Curama je lakše. Izjadaju se SVIM prijateljicama pa i poznanicama. Scenarij je isti, prekine ona ili on. Urbana legenda je da je lakše onome koji prekine vezu. Možda malčice...One pričajući, plačući ne zaborave nego PREBOLE. Dogoročno je efikasnija ženska metoda.

Evo, npr.jedan moj prijatelj i njegova cura prekinuli su (postoje dvije varijante o tome tko je prekinuo ovisno o tome koja strana priča priču) višegodišnju vezu. Ona je mjesec-dva plakala, psovala, svaki put pričala o njima i o tome kako je bilo i moglo biti. Sada je u novoj sretnoj vezi. Kako sama kaže "To je veza za mjesec-dva, a možda se i udam. Sada mi je dobro, a za drugo me nije briga. Uživam!".

On je spomenuo prekid dvojici-trojici najbližih frendova. Nije išao u elaboraciju osjećaja već mu je bilo "žao", "ružno" i "j... ga". Sam mi je rekao da ne želi pričati o tome da ne padne u bad.
Svoju bivšu curu volio je zamišljati kako sjedi kući, na praxitenima, sva ucviljena i "gorko se kaje zbog svega". Ne samo da je volio tako razmišljati nego, kada mu je rekla da ima novog dečka, mislio je da laže, njemu u inat jer joj je stalo. A onda ih je i vidio skupa. Tada je počeo početak kome se ne vidi kraj. Negacija osjećaja s velikim "N". Sada mu je "baš super", shvatio je "da je ne voli" i sl. Kada mu se zaleti neka nostalgična misao, sasiječe je u korijenu. Vidim ga kao express lonac koji će eksplodirati svakog časa. Nije prebolio nego privremeno i kratkoročno zaboravlja.
Sve dok ne padne večer i sretne se sam sa sobom.
Bez happy maske koju navlači svakodnevno.

Pravovremen razgovor je mogao spriječiti prekid ili, makar, pomoći da, prekid, protekne u mirnom tonu.

Oni svađe nisu rješavali razgovorom nego tjednim-dvotjednim nerazgovaranjem pa kada se sretnu, svi sretni, od straha da se opet ne posvađaju, nisu spominjali svađu.
I ovje moram spomenuti express lonac. Svađice i svađe su se gomilale, problemi se nisu rješavali i, jednog dana, sve je eksplodiralo. Razgovor je mogao podignuti onu kapicu na loncu i pustiti van paru, smanjiti pritisak.

Ja ne bih nikome dala ulazak u brak bez da se nije nakoliko puta istinski posvađao i izmirio. Skroz je bitno na koji način par rješava sukobe.
Jeste li čuli za super parove koji se nikada ne svađaju i onda se svi iznenade kada jednog dana, odjednom, prekinu?!

Hej dečki: curama treba razgovor kao kruh svagdašnji (pa recite joj koliko vam znači, ne podrazumijeva se da je volite samo zato jer ste već mjesecima, godinama u vezi. Znam, znam, da ne bi bili u vezi da je ne volite, ali, svejedno, lijepo je to čuti, s vremena na vrijeme).

Hej cure: dečki, iako vas vole, NE MOGU ČITATI VAŠE MISLI (zaboravi "da me voli trebao je znati što ja želim bla, bla..Tražite da dobijete.)

Dođe mi da to vičem s balkona (i tako potvrdim Muževu pretpostavku da nisam normalna :))

Kada je Muž stigao kući, puna entuzijazma, pokazala sam mu prvi post u Love&Marriage. Pročitao je, nasmijao se i, na moj prijedlog da napiše nešto u svoju obranu, samo je odmahnuo glavom i promrmljao, nešto u stilu "Možda jednog dana!!" što sam protumačila kao "Samo ti sanjaj Ženo!".
On nije baš rječit niti u pisanom niti u govornom obliku. Čini mi se da su muškarci, često, takvi (ne usudim se napisati UVIJEK iako mi se, ponekad, tako čini).
Ja stalno nešto analiziram, pričam, pišem...Čista suprotnost Mužu. Kada me pitaš kako se osjećam , mogu nabrojati masu svojih osjećaja, a Mužu je odgovor "Dobro" i "Loše". Ponekad mu se zalomi pa je nešto i sivo, a ne samo crno- bijelo.
Iako me, nekada, izludi svojom šutnjom možda je bolje da je takav jer, inače, ja ne bih došla do riječi :).
Na vjenčanju, nakon što sam održala govor zahvale, netko od njegovih je rekao "Jadan on!! Kako mu žena može pričat!!??".
Ali mislim da ja nisam izolirani slučaj.
Neki dan su bili do nas prijatelji. Dečko i cura. I cura se žalila na to kako iz dečka kliještima izvlači riječi. Muž se jako razveselio i značajno me pogledao jer našao je "kompića po šutnji".
Kada ja npr.krepana dođem s posla imam potrebu sve ispričati:što je bilo, kako, tko me ljuti, tko veseli...A Muž samo čeka sjesti, zapaliti (btw pušenje je štetno za zdravlje) i, u blaženom miru i tišini, čitati novine.
Kada ja saznam tko je prekinuo, prohodao, kada nekoga sretnem u gradu i čujem neku sočnu novost...Ma, sve ispričam i želim tu temu okrenuti par puta s Mužem, a on....Spomenem mu neku" kao" novu vijest, a on to zna već tjedan dana ali je ZABORAVIO spomenuti, NIJE mu bilo BITNO i sl.
Zbog čega je, muškom rodu, verbalni faktor osakaćen?
Komunikacija=stvaranje bliskosti. Dečko i cura, muž i žena bi trebali biti bliski. Zar ne?
Ali vidi vraga- Mužu ne nedostaje komunikacija. Misli da dovoljno razgovaramo i da smo super bliski??!!!
Nešto sam shvatila. Za muškarce se bliskost stvara zajedničkim djelima. Nekom aktivnošću (btw sex je maksimalna bliskost).
Npr.što rade prijatelji? Kartaju, igraju nogomet ili gledaju utakmicu ili, pak, sjede u kafiću i pričaju o nogometu, utakmici...Ma, naravno i o komadima, autima...:), ali nikakvo žaljenje ili razglabanje o osjećajima u stilu "pa je ona meni rekla ovo pa sam se ja osjećao tako, ali možda je mislila ono, što ti misliš što je mislila?".
A žene? Sjede, piju kavu i pričaju, pričaju, pričaju...Žale se na dečke, one koje ih imaju, a one koje ih nemaju žale se što ih nemaju. Jako su česte rečenice "pa sam ja ovo pa je on ono paj e on ovakav i onakav, a ja se osjećam tako i onako..Što ti misliš?".
Zbog toga je i muškarcima nakon prekida teže...Ali to je naka druga "svaštarija".
Next time!

Čitam, danas, u Jutarnjem, kako su znanstvenici (spominje se neki Craig Kinsley ili nekako slično) utvrdili da nas majčinstvo čini pametnijima.
Trudnoća, porod, dojenje, povezani su s povećanjem moždanih stanica u nekom djelu mozga koji povećava naš kapacitet za suočavanje s problemima, za učenje...
Ruku na srce, mlada majka, se, doista, suočava sa svakakvim problemima i svašt atreba naučiti (najviše kako ignorirati tone dobronamjernih savjeta : )) tako da je to, evolucijski, korektno.
Hormonalne promjene su, navodno, uzrok tome da postanemo, s djecom, još pametnije. Ta, haj'mo reći, povećana inteligencija može trajati i desetak godina.
Očevi ne doživljavaju nikakve promjene u mozgu, osim što ih očinstvo, samo po sebi, često «opameti» : )
Baš me zanima kako će reagirati moj, budući, poslodavac kada, kao svoju osobnu prednost pred ostalim kandidatima, navedem ovaj podatak.
Hmmm...Tko zna, ako se trajanje efekata hormonalnih promjena zbraja onda ja imam, pred sobom, dvadesetak, izrazito lucidnih, godina : )
Treba to iskoristiti!
Naravno, u članku su spomenuli i kako je umor jedan od faktora zbog kojeg žene ne iskoriste svoj, novostečeni, potencijal.
Ja sam si, i bez ovog saznanja, nabavila «Tell me more» za učenje engleskog. Iako dosta dobro baratam engleskim (neke knjige od obavezne literature, za ispite, na fakultetu, bile su na engleskom), sada ću naučiti, engleski, kao prava londonska lady : )
Odoh «proguglati» Craiga Kinsleya u potrazi za originalnim istraživanjem...Baš me zanima...

Dan kada smo došle iz rodilišta...

Predstavljam, blogerskom, svijetu moja dva anđela (i, usput, vježbam baratati fotografijama na blogu): Mlađu i Stariju.
Dan kada je Mlađa došla iz rodilišta, a danas joj je, točno 4 mjeseca.

Po neti put pokušavam objaviti post sa fotografijom svoja dva snđela: Mlađom i Starijom.
Ako, ovaj put, uspije, pred vama su Mlađa i Starija dan kada je Mlađa došla iz rodilišta.
Dans su joj, točno, četiri mjeseca.
Leti, leti, leti...? Vrijeme!!!

Po enti put pokušavam objaviti post sa fotografijom svoja dva anđela: Mlađom i Starijom.
Ako, ovaj put, uspije, pred vama su Mlađa i Starija dan kada je Mlađa došla iz rodilišta.
Danas su joj, točno, četiri mjeseca.
Leti, leti, leti...? Vrijeme!!!

Dan kada smo došle iz rodilišta...

Po neti put pokušavam objaviti post sa fotografijom svoja dva snđela: Mlađom i Starijom.
Ako, ovaj put, uspije, pred vama su Mlađa i Starija dan kada je Mlađa došla iz rodilišta.
Dans su joj, točno, četiri mjeseca.
Leti, leti, leti...? Vrijeme!!!

Predstavljam, blogerskom, svijetu moja dva anđela (i, usput, vježbam baratati fotografijama na blogu): Mlađu i Stariju.
Dan kada je Mlađa došla iz rodilišta, a danas joj je, točno 4 mjeseca.

Po enti put pokušavam objaviti post sa fotografijom svoja dva anđela: Mlađom i Starijom.
Ako, ovaj put, uspije, pred vama su Mlađa i Starija dan kada je Mlađa došla iz rodilišta.
Danas su joj, točno, četiri mjeseca.
Leti, leti, leti...? Vrijeme!!!