Parovi u ugovorenom braku sretniji su nego parovi koji su sami izabrali bračnog partnera.
Ovaj zanimljivi nalaz pročitala sam, prije nekoliko godina, u Bulletin-u of Social Psychology (ali nemojte me uzeti 100% za riječ, možda je bila riječ i o nekom drugom, stručnom, psihološkom časopisu).
Kada sam, u razgovoru, te rezultate, spomenula prijateljima, redovito su se čudom čudili. Zaista, na prvi pogled izgleda paradoksalno.
Je li to doista tako čudno? Ja mislim da nije.
Ugovoreni brakovi se, najčešće, sklapaju još u ranom djetinjstvu, a neki, čak, i prije nego je beba ugledala ovaj svijet. Oni nemaju, kada dođe vrijeme za ženidbu, mogućnost izbora. Dobiješ tog kog dobiješ.
U našem društvu nekoga upoznaš, svidi ti se, ako imaš sreće i ti se njemu svidiš, neko se vrijeme "upucavaš", neko vrijeme "hodaš" pa kasnije, negdje, dođe i brak.
Sada mi je pred očima slika djeteta koje je zalijepilo nos na izlog slastičarne. Mi gledamo sve te slasne kolače, uđemo, probamo komadić jednog, drugog, trećeg i kupimo onaj koji nam je najslađi.
Nekada se oduševimo, odmah, prvim kolačem, ali to je rijetkost.
Osobe s početka priče mogu gledati kolače koliko god žele, ali njima je, unaprijed, određen kolač kojeg smiju kupiti i pojesti.
Na početku braka, jezičac vage koji važe bračnu sreću, na našoj je strani (strani onih koji sami biraju partnera), ali već nakon nekoliko godina situacija je drugačija.
U čemu je stvar?
Gledam malo parove oko sebe i mislim da je mogućnost izbora ono što nas tjera da prerano "dižemo ruke". U svakoj vezi ima dobrih i loših dana. Kada je na maksimumu čini ti se partner savršenim, a kada padne do minimuma, pitaš se što, uopće, radiš s tom osobom i, ukoliko , posvećenost vezi nije dovoljna, počneš se okretati oko sebe u potrazi za boljim izborom.
Nekad, kako veza ide dalje, punim jedrima, čini se da gube osjećaji na svom intenzitetu. Tada se može učiniti da se veza gasi. Da je kraj blizu.
Zaljubljenost, prema fiziološkom pokazateljima: "leptirima u želucu", ubrzanom kucanju srca i sličnim, nadam se, svima poznatim simptomima, traje oko 6 mjesesci.
Većina parova tada prekida. Misle da više nisu zaljubljeni. Pogotovo se, takve stvari, događaju mlađim parovima koji od veze očekuju vatromet svaki dan.
Zbog toga , neke osobe, lete s cvijeta na cvijet i na svakom se cvijetu zadržavaju dok traje intezivno razdoblje u vezi. Takvi, prije ili poslije ( možda neki i nikada) trebaju prihvatiti da se, s vremenom, mijenja kvaliteta osjećaja i da je to, skroz, normalno.
U tom mirnijem razdoblju prevladava osjećaj bliskosti, prijateljstva, ljubavi...Naravno, događat će se, i dalje, ponekad, "veliki praskovi" s početka veze...Ako, prerano ne odustanete.
Ako se u tom razdoblju, dok je nezadovoljstvo vezom i partnerom u začetku, počnete usmjeravati samo na negativne strane veze i partnera, kraj je, gotovo, siguran.
Sjetite se početka veze, zbog čega ste se zaljubili baš u nju/njega, koje su njegove/njezine "baš super" osobine... Da ovog trenutka nestane i više je nikada, u životu, ne vidite-što bi vam nedostajalo?
Mi se možemo okrenuti i otići, nakada lakše, nekada teže, i propustiti, možda, kvalitetnu vezu. Prerano odustati.
Oni, s početka priče, to ne mogu. Mislim da zbog toga partnera gledaju u ljepšem svijetlu i više se trude u održavanju pozitivne atmosfere. Zbog toga su sretniji.
Naravno da postoje i nekvalitetne veze gdje je, za oba partnera, bolje da odmah prekinu.
Ovdje govorim o sretnim vezama, koje su imale "ono nešto" što se, kako je veza starila, rasplinulo.
Na partnera se naviknemo. Znate ono, imate neki omiljeni komad odjeće, knjigu ili film i što je više puta nosite, čitate ili gledate, može postati dosadno.
Majica vam i dalje dobro stoji, roman i film su jednako kvalitetni, samo..samo potrebno ih je gledati očima kojima ste ih gledali prvi put.
Uvijek imate vremena odustati.
To je najlakše.
Teže i hrabrije je ostati i potruditi se.
