ljeskanje

nedjelja, 23.10.2005.

između Neptuna i Afrodite

Jer lijepo nije drugo do početak strašnog koji još možemo podnijeti.

Istinit je taj slavni Rilkeov stih. No, vrijedi li i obrat? Možda ono strašno, podnesemo li ga, može postati nečim lijepim?
Pjesma se napisala prošloga ljeta. Znam da miješam mitologije, ali razlog za to je (mada će ostati skriven :) ) sasvim konkretan.



između Neptuna i Afrodite

stajao sam ogoljen na obali a preda mnom se smijao strašni bog.
no ono me zvalo: mirisom, dahom, slutnjom beskraja.
podigao sam svoj jarbol i navukao jedro
al' nisam mogao naprijed - bio sam malen i lomljiv pred njegovim licem.

more me ujutro ponovo zazvalo, i ja sam ušao.
uronio sam, spremno me primilo.
strašni bog je nestao – tek ljuljanje valova učilo me plesu.
potom mirna blagost
iz pjene rođena ljepota.

d.
- 22:54 - Komentari (11) - Isprintaj - #
  • rekao bi moj pradeda: "sve je to za ljude!" (nema me 24.10.2005. 00:20)
  • ful sladak blog! full!!!! (fragile_79 27.10.2005. 13:54)
  • vrijedi u oba slučaja. lijepo i strašno toliko su čvrsto povezani da ne vidimo sličnost.. :) (dorja 28.10.2005. 17:27)
  • zanimljiv stih od Rilke-a... meni se svidja vise: sometimes there's so much beauty in the world. I feel like I can't take it, like my heart's going to cave in. (american beauty) (D.S.O. 30.10.2005. 00:32)
  • ...meni se čini da su uvijek svi odgovori već postojeći...i da pitanja postavljamo kad već znamo odgovor..:))..more je uvijek more, ali nedefinirano dok ne postoji onaj koji će na njegovoj obali stajati (sa strahom) ili uroniti u njega (s ljubavlju)..stanje u kojem se nalazimo definira da li je nešto strašno ili lijepo..i zato,naravno,moguće je to što se pitaš...:))..uostalom, tvoja pjesma daje odgovor..pjesma napisana ranije kao odgovor na pitanje koje si sad postavio...:))..analogijom - ono čemu s ljubavlju prilazimo, odgovoriti će nam ljubavlju..ako nečem(ili nekom)prilazimo sa strahom, odgovara nam na isti način..kad se staviš u poziciju neovisnog promatrača(može i samog sebe,zašto ne?), onda vidiš da je to upravo tako..sami kreiramo ljepotu ili strahotu nečeg što je uvijek i jedino takvo kakvo je i to što je..:))..odoše mi misli (netko bi rekao - po običaju..:))..da ne zaboravim - pjesma je predivna..:)) (plejadablue 01.11.2005. 09:03)
  • Bog uvijek i nestane kada nam je najviše potreban. Zanimljivo. I neobično. (edo 01.11.2005. 15:08)
  • kao što u sreći ima sjena tuge i kao što u tugi ima sjenka sreće, tako i u ovom slučaju vrijedi i obrnuto.. Neptun i Afrodita...hm...podsjeti me na nešto...no vjerovatno mi misli otišle krivom stazom... (mistika 06.11.2005. 19:29)
  • ja sam tu tako rijetko a ovo je izuzetan blog...Rilke mi je zazvučao jako dobro..a što se pjesme tiče, vrlo mi se svidjela, premda je pomalo anakrona, kao da ne pripada ovom vremenu.. (armin 06.11.2005. 19:53)
  • plejada, tvoji su komentari neizostavan dio ovog bloga - uvijek nam jako obogatiš tekstove. Svima hvala na pohvalama, a osobito mi je draga ova za anakronost. :) mistika, na što te podsjetilo? Ako niste uočili na lijevoj strani je link na vivianine priče, kliknite obavezno. (viviana 07.11.2005. 08:11)
  • filozofija erotske fantazije ..neki ipak nemaju šanse osjetiti užitak pjene od ljuljanja ..jadni Veli Jože (slavuj u noći 14.03.2010. 11:05)

    • srijeda, 12.10.2005.

    otključana vrata

    U korejskom zen filmu Proljeće, ljeto, jesen, zima…i proljeće prostorija u kojoj žive stari monah i njegov učenik nema zidova, omeđena je tek nekakvom crtom. Ali, makar bez zidova, ta ''prostorija'' ima vrata. Prava pravcata drvena vrata na nepostojećem zidu. Vrata nemaju ključanicu, kroz njih se uvijek može ući i izići. Uostalom, kako bi nekoga brava spriječila, kad nema nikakvih zidova. Na prvi pogled se učini da su besmislena – vrata bi valjda trebala biti prolaz u nešto ili iz nečeg omeđenog zidovima. Ipak, vjerujem da razumijem smisao tih vrata. Ona podsjećaju čovjeka: sad ulazim, sad izlazim.
    Jer zidovi su iluzorni – koliko god čvrsto bili izgrađeni ipak su podjednako porozni kao i ovi nepostojeći na tom zen splavu. Jedino što nas drži izvan ili što nas je držalo unutra jest to što smo odlučili proći kroz ta vrata.

    opet sam u čarobnoj kutiji
    ovaj put nema zidova
    tek vrata, otključana.

    d.
    - 21:05 - Komentari (7) - Isprintaj - #
  • Pozdrav svima, ja sam Oshun. :) Otvorila sam novi blog - Blog galeriju Kentaur, s namjerom da to postane izložbeni prostor blogera bloga.hr, koji crtaju, slikaju, fotografiraju, dizajniraju, bave se stripom, itd. Zato, ako želite surađivati u građenju naše nove galerije, te u njoj izlagati svoje radove, javite se, predlažite i komentirajte ! :) (Blog galerija Kentaur 13.10.2005. 00:05)
  • Kažu da je ured Simona Wiesenthala imao dvoja vrata. Prilikom izlaska moglo se odlučiti na koja će posjetitelj izaći. Zanimljivo je bilo to da je iznad jednih pisalo: Izlaz za one koji su BEZ predrasuda. Naravno, svi su htjeli izaći na ta vrata međutim, ona su UVIJEK bila zaključana. Vrata... zanimljiv simbol. Pozdrav :>) (edo 16.10.2005. 20:21)
  • preteska tema za moje stanje (med i mlijeko - opet iznova 17.10.2005. 17:48)
  • ..jedna moja priča o vratima završava ovako:Danas dok sam šetala livadom zastala sam na trenutak i bacila pogled oko sebe. Livada je bila puna tratinčica koje su svoje male bijele glavice otvarale suncu. Da nisam ranije sama vidjela svojim očima, nikad ne bih povjerovala nečijoj priči da su ovdje nekad stajala neka zatvorena vrata za koja nikad nitko nije pronašao ključ, niti ih uspio otvoriti. Jer jedan je vrabac u tom trenutku preletio u veselom i bezbrižnom letu upravo kroz ta vrata i nestao mi ispred očiju u bljesku sunca....:)) (plejadablue 18.10.2005. 07:51)
  • navodi me na razmišljanje.. sad razmišljam.. pa i pozdravljam.. :) (dorja 19.10.2005. 00:21)
  • ta nas vrata ponekad spašavaju, kad smo u prostoriji gdje nam zidovi govore da je sve dopušteno... (Paučina mojih misli 19.10.2005. 00:34)
  • Hvala svima na komentarima. Ako sam zapetljao priču, da pokušam sad pojednostaviti. Nema nikakvih zidova koji bi nekoga zadržali bilo gdje. Tu je gdje jest jer je odlučio biti tu. Prolazak kroz vrata - mada nema zidova - tek označava da se radi o svjesnoj odluci. (viviana 24.10.2005. 11:00)

    • utorak, 11.10.2005.

    moj komadić neba

    Nastavljajući se na davorov prethodni post, shvaćam kako je u mojoj nekadašnjoj kući za mene ipak najvažniji bio balkon, i vrata... Balkon, jer me izvodio ondje gdje sam pogledom mogla odlutati najdalje koliko sam mogla dosegnuti... a vrata, jer je kroz njih prošlo sve što se može sažeti u sretno djetinjstvo i traumatičnu mladost.
    Balkon je bio stajalište s kojeg sam mogla otputovati u mnogo smjerova, ali najčešće sam se zadržavala u susjedstvu, povrh krovova iznad kojih su stremili nebu vrhovi visokih jablanova... a zatim zvijezdama na toj istoj nebeskoj pustopoljini kamo se se protezali njihovi vitki prsti... Zapamtit ću to, znala sam govoriti u danima kad sam već pakovala svoje stvari i znala kako moram otići. Ništa od vrta, ništa od borova koji su rasli zajedno sa mnom i prerasli me, nisam željela ponijeti kao fotografiju osim samo te slike povrh krovova kuća... Možda i zato jer mi je samo ona uistinu pripadala, kao nešto što mi nitko ne može uzeti... ne znam... možda i zato što ona djevojčica u meni, kao i sva djeca, željela je od odraslih sakriti u torbicu jedinu stvar koju joj nitko nikakvim pretresom ne bi uspio naći.... mali amblem, komadić neba, svjetlost što se rasipa s tisuće zvijezda... lipanjsko nebo ponad grada koji se smanjuje kako vlak odmiče, i postaje toliko mali da može stati u dlan.

    Tako se i ja opraštam s vama, ovdje na blogu, s obećanjem da ću čuvati sve lijepe slike i riječi koje sam ovdje našla... zahvaliti vam na svemu lijepom, i naravno, uz obećanje da ću vas čitati i dalje.... do nekog novog susreta negdje...

    voli vas

    v.
    - 19:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #
  • Zao mi je... lijepo te je bilo citati... a ne bis li mozda zaboravila sal ili maramicu u ormaru pa se onako slucajno vratila i ...ostala malo. Mah, mrzim rastanke... najradije bih si koji put napravila lobotomiju i istrugala centar za memoriju samo da se ne moram sjecati. (val 11.10.2005. 21:45)
  • val je napisala isto ono sto bih i ja sada... Svatko ima svoje razloge za odlazak... a mi slucajni putnici se ne bi smjeli mijesati u te odluke, ipak... ne mozemo ostati ravnodusni. Dotakla si nas svojom prisutnocu ovdje. Nedostajat ces nam. U ovu zadnju kutiju spremi jos i moje dobre zelje. Mozda jednom dobro dodju :) Cuvaj se. (Mare Ibrium 12.10.2005. 01:54)
  • idi ako ići moraš jer život ne trpi lažna obećanja. a ja ću te spremiti u svoju torbu s pričama kao majušni amblem. (nema me 12.10.2005. 10:12)
  • Val, kao i uvijek tvoj i nježni i britki humor, izmami osmijeh kad je čovjek i najtužniji kao što sam to ja bila... pa si me nasmijala... ne, nisam zaboravila ni maramicu ni šal, ali vratit ću se jednom da ti donesem one cipele što sam posudila. :) Dust, hvala ti na posjetama i čitanju, između toliko blogova... dolazit ću i ja vama i čitati... i Creativa, čitam nadalje svih onih nekoliko stotina stranica tvog teksta koje slijede.... i javiti se ponekad... a ako uspijem napisati što želim nadam se to i prezentirati negdje ovdje. Puno hvala za svaki od ova tri komadića neba... (viviana 13.10.2005. 10:50)
  • zašto odlaziš viviana? sad imam još jedan razlog da budem tužna. ostani. a ako ne možeš... ...well,don´t be a stranger (I'm the shyness that's criminally vulgar 16.10.2005. 20:02)
  • ..ne mogu vjerovati da ovo čitam...molim te,draga viviana,molim te, javi mi se na mail..imaš ga na mom blogu...pozdrav..:)) (plejadablue 16.10.2005. 22:25)
  • dolores :) namjeravam se vratiti s nekom stranicom koja bi bila na tragu ljeskanja i s njim povezana ali to je još samo zamisao... hvala ti, ali nemoj biti tužna, nisam to željela... @ plejadablue, poslala sam ti mail. i nadam se da će ti stići. pozdrav. :)) (viviana 17.10.2005. 15:17)

    • nedjelja, 09.10.2005.

    šta će meni žvake?

    Pijanac, još uvijek trijezan.
    - Daj koju kunu, molin te.
    Stanem, otvorim novčanik. Nemam sitnih.
    - Pa promini u trafici, molin te, triba mi, moran nešto pojist.
    Gospođa u trafici kaže da nema sitna.
    - Hajde sa mnom do dućana, ionako idem tamo, pa ću ti dati – predlažem. Nedjelja je pa do najbližeg otvorenog dućana ima tristotinjak metara.
    - Ma di ću sad do tamo, ima ova na trafici sitna sigurno… Kupi žvake, vidit ćeš da ima.
    - Što će mi žvake?
    - Ma daj molin te.
    Kupim airways žvakaće na trafici, gospođa mi s neizrečenim prijekorom vraća sitniš.
    - Evo ti žvake.
    - Ma vidi ga…a šta će meni žvake? Daj mi koju kunu… Vidi ga. A kretena, kupija mi žvake. Šta će meni žvake?

    d.
    - 17:39 - Komentari (8) - Isprintaj - #
  • Odlično, davore! :) A kako je ovo jedna, stilski, malo drugačija stvar na našem blogu željela bih napisati i nešto duži komentar... naime, sjećam se kako je u mojoj kući u kojoj sam nekad davno živjela trebala nastati i jedna posebna soba u njenom inače prostarnom i neiskorištenom podrumu... jedan poseban kutak koji će imati malo drugačiji štih od onog koji je imala naša " primaća soba "... pa su tako počele u taj kut koji je najprije dobio prekrasan zidani kamin, stizati i najrazličitije druge neobične stvari... poput drvenog kotača kojeg smo potom ukrasili suhim cvijećem, pa glinenih ćupova, svijećnjaka, starih uljanih lampi... djedove gitare i afričkog bubnja... isl... a sve za veselo društvo kakvo se u našoj kući često okupljalo i znalo osvitati uz pjesmu i šale kakve je moj ujak uvijek popraćao i nezaboravnim scenskim nastupima :) kažem, trebala je nastati ali nije... Život je imao neki drugi scenario, pa sobica nikad nije doživjela svoju premijeru... Nisam se ovoga ni sjetila... dugo... ali sad kad je davor stavio ovaj tekst, pomislila sam kako bi i u ovoj našoj virtualnoj kući mogli imati takav jedan kutak... meni se sviđa :) pa i ako je on samo za ovaj jedan trenutak... hvala ti za sjećanje na mali afrički bubanj, i ujaka koji uz smijeh sviju nas prepričava nešto slično ovoj tvojoj zgodi. :) (viviana 09.10.2005. 22:07)
  • Ja san jednome kupio sendvič i nije se bunio. Doduše ima je stila. Sta je isprid dućana sa čašon od jogurta u ruci. Nikoga nije tlačio. Baš dobar neki prosjak, neznan jel pijanac, al bolji je od tvoga. Nisu ni oni ka šta su bili... (ĆUBA 09.10.2005. 23:29)
  • Pijancu je piće kruh. Po meni, pitanje je dati il' ne dati? A kad već odličiš dati... onda daj od srca i ne filozofiraj. Odlična pričica. otvara jako puno pitanja (što je, po meni, i svrha pisanja) :>) (edo 10.10.2005. 08:02)
  • Slažem se Eduard, no, ovaj mi je bio zabavan jer nije htio prijeći tih trista metara do dućana nego me krenuo nagovarati da kupim žvake. Pa je ispala ovakava situacijica. :) (viviana 10.10.2005. 10:55)
  • Eh, Davore, nasmijao si me ovim postom :) Ni "moj" pijanac nije htio sa mnom do dućana, ali mu nisam kupila ni žvake, ni dala "koju kunu". Lijep ti pozdrav! (Vivias 10.10.2005. 21:06)
  • Sinoc sam se kasno vratio kuci i nije bilo vremena za kuhanje pa sam otisao po pizzu... Bila je to ogromna jumbo pizza - ona gdje ti dva komada vec napune zeludac. Ja sam bio u pizzeriji dok mi je supruga bila u autu. Kada sam usao u auto i dodao joj pizzu ona mi je pokazala na jednog covjeka koji je onuda hodao i trazio ostatke u smecu. "Trazi hranu" kaze ona meni. "Zasto mu onda ne bi dali?" bio je moj odgovor... vratio sam se u rikverc, spustio prozor i pozvao ga na komad :) Covjek je bio zbunjen, a meni neugodno jer ne znam da li ce se osjecati ponizeno, a to ne zelim... Uzeo je veliki komad koji mu je moja supruga stavila na salvetu i zahvalio nam... Nije ni cuo kada sam mu rekao da pazi da se ne opece. Bila je to stvarno pizza za polizati prste ;) (Mare Ibrium 11.10.2005. 03:51)
  • zadrhtala sam od ovog komentara Dust; od svega u njemu napisanog... od tog čovjeka koji je prinuđen tražiti po smeću pa do tvoje pažnje da ga ne poniziš svojom ponudom... učinio si time za njega mnogo više, gledajući ga kao čovjeka. (viviana 11.10.2005. 13:07)
  • Katkad upadnem u zamku pa kad prvom poklonim novčić onda mi je neugodno da ostalim prosjecima koji se nanižu u najdužoj ulici u gradu ne spustim ni lipu, i tako često sve kovanice iz novčanika završe u kartonskim kutijicama prosjaka. (chablis 11.10.2005. 16:17)

    • subota, 08.10.2005.

    boja duge

    Znaš što bih voljela? - pitala sam te ali nisi čuo. - Voljela bih obući dugačku haljinu od prozračnog bijelog tila i nestati. - ali ti nisi čuo ni to... Pričali smo o mnogim stvarima pa nisi mogao čuti kada sam spomenula i šešir... širokog oboda, bijeli, sa suhim cvijećem a možda i pravim... - Mogla bih istrčati sad na kišu, što misliš? Ali pitanje se izgubilo negdje u prepričavanju nekih čudnih koincidencija koje nas prate, što sam pozorno slušala jer nisam željela propustiti ni jednu tvoju riječ... Tek povremeno upitala bih te nečujno što misliš da ipak obučem onu haljinu od zelene svile i stavim brošić od jantara, onaj mali zlatno žuti grozd što sam ga čuvala neupotrebljivog jer nije imao kvačicu kojom bih ga skopčala pa sam ga držala u kutijici. – Idem ga sad donijeti... rekla sam ti brzo ali kad sam se vratila opet smo se nečim zapričali pa ti nisam stigla pokazati... - Nisi me pitao što držim u ruci? Pokazat ću ti. - započela sam tajanstveno kao da je taj žućkasti grumen neko svjetsko čudo, ali ti si već ustao donijeti knjigu a ja očarana ostala gledati u tvoje ruke koje su je listale tražeći neki zaboravljeni pasus i zaboravila brošić...
    U trenutku kad je naš razgovor postao prigušen i polako kao i svaku večer vodio ka poljupcu za laku noć, pitala sam te isuviše tiho da bi čuo, ne čini li ti se da je ljubičasta boja zalaska ona koja bi se idealno slagala s mojom prozračnom bijelom haljinom i nešto suhog cvijeća... jer nisam znala kako da ti opišem drugačije onu čistu bijelu svjetlost bez boja duge, ali ti si već spavao a ne bi ni znao što pričam...

    Ne mogu ti objasniti boje duše, bez svijeta što ih zrcali, kao ni ljubav bez oblika lakoće s kojim nestaju granice tog svijeta pa ona postaje prozračnom i lakom... toliko lakom da nisi ni osjetio kad sam te pokrila... A onda polako, kao kada pada snijeg, spustila sam svoj dlan sasvim bijel na tvoje lice i otkinula jedno pero iz krila. - Uzmi slobodno. - rekla sam tvom snu. - To je samo obično pero. Samo da se sjetiš kako sam tu bila, jednom kada se probudiš.


     v.
    - 15:17 - Komentari (8) - Isprintaj - #
  • čuj ti mene: oduševljen sam tvojim pisanjem! tako da znaš. (nema me 08.10.2005. 19:31)
  • čula sam :) i hvala ti na čitanju. (viviana 08.10.2005. 19:54)
  • Znaš, imam jedan svoj naziv za ono što radiš. Nije proza, nije poezija već je poezija u prozi - proezija. (edo 08.10.2005. 21:22)
  • Ovo je nadasve posebno. :) I zalosno. (Mare Ibrium 09.10.2005. 10:07)
  • Da, hvala ti Eduard. Ovo je stil koji meni najbolje leži i najbliži onome o čemu želim pisati... velika hvala na čitanju, a također i Dustu. :) (viviana 09.10.2005. 19:25)
  • Priznajem, najljepsi andjeo kojeg sam ikad zamislila... pored moga, naravno :). Blago onom koga cuvas. (val 10.10.2005. 19:10)
  • Više nego sjajno :) (Vivias 10.10.2005. 21:09)
  • Val, hvala puno. obradovala si me jako što si na čas došla... kao andjeo. :) hvala Vivias. :) (viviana 10.10.2005. 21:25)

    • ponedjeljak, 03.10.2005.

    ništa ozbiljno

    Razgrćem ovu zavjesu od jesenje kiše, .. izgovaram u sebi s onom melanholijom slatkogorke samotnosti, dok gledam kroz stakleni zid gradske kavane na ulicu i izmišljam nastavak koji nikako ne dolazi baš kao ni moja kava, pa naposlijetku ustajem pitati ljupku konobaricu koja je još prije pola sata kimnula glavom i smiješkom mi dala na znanje da kava stiže... nije li me možda zaboravila? Nisam, odgovara smiješeći se pa se i ja osmijehnem i vratim za stol... Nastavim s uzvišenim mislima i taman kad sam opet počela razgrtati kišnu zavjesu, na moj stolić se spušta pladanj s kavom i čašom vode pa se dajem na meni ritualno prosipanje šećera u i oko šalice, ali onda primijetim kako se u moje pokrete najednom umiješao i osjećaj da čovjek za susjednim stolom prisluškuje moje misli...To je neka zavjesa? - pita me radoznalo. Da, kažem... fina jesenja zavjesa od najfinije jesenje kiše... I, što ćete s njom? Oprati je?.. usne mu se izviju u ironični smiješak kao da je to jedini način kojim uopće može izraziti apsurdnost takve jedne besmilice kao što je prati mokre zavjese... Nedam se smesti pa nastavljam dalje likovati s mojim zavjesama koje sam u međuvremenu obogatila i drugim slikovitim izrazima, poput: mekih i vlažnih nabora koje njiše pokisli vjetar... pa uzburkanih i pjenastih rubova što se talasasto podižu i spuštaju, naizmjenično... pa, daška miholjskog ljeta u njenim prozračnim i mokrim vlaknima... sve do tajanstvenih i bešumnih prstiju što se s njom poigravaju kao vjetar s opalim lišćem, na nekoj pustoj cesti neznano kuda...Tipično žensko ignoriranje, prokomentira moj susjed otpijajući još jedan gutljaj kave. Ponavljanje do besvijesti. Neprihvaćanje najočitijih meteoroloških činjenica, što više. Beskonačno traganje za nečim intenzivnim pa makar i u hvatanju atmosferskih nijansi ( ali ako baš čeznete za nekim tajanstvenim i bešumnim prstima... samo molit ću lijepo bez izgaranja u svemu tome )... namiješi se on ironično opet onim svojim smiješkom, ali ovaj put mu ne odšutim... A ne, ne... pogrešno ste me razumjeli, kažem ljutito dok on nehajno tapka usne papirnom salvetom. Osim toga, valjda ja znam što tražim i zbog čega i zašto je nebo obješeno o plamteće a ne plastične kukice i zašto je uopće obješeno, ili evo... svući ću ga baš ako želim, ne trebaju mi zavjese uopće, što vas briga! Hmm... naravno, dramatičan obrat kad već misliš da ti je sve jasno, tipično. Pretpostavljam da je ono što će sad uslijediti - pogađam, a i statistički je vrlo vjerojatno - pustiti me da se sam ponudim okačiti te vaše petparačke zavjese, viseći pri tom na jednoj nevidljivoj niti usred ničega... Ali ja vam lijepo kažem da je nepristojno prisluškivati tuđe misli. Pogledam ga namrgođeno ali se on i ne pomjeri, pije mirno svoju kavu i pravi se da ništa nije čuo... Ah, kako tipično muško ignoriranje, pomislim, i nastavim pijuckati svoju limunadu kao da ništa nije bilo.

    v.
    - 17:36 - Komentari (12) - Isprintaj - #
  • ništa ozbiljno, osim tvog pisanja ;-) (nema me 03.10.2005. 20:53)
  • ignoriranje i limunada.. gorko i kiselo.. hmm.. da.. pozdrav :) (dorja 03.10.2005. 21:32)
  • ..a bilo je..:))..ponekad bih htjela biti iznenađena time što je bilo, ali se bojim saznati...bojim se, ustvari da ništa nije bilo..:))..a bilo je..ma, sigurna sam da je bilo..:)) (plejadablue 04.10.2005. 15:21)
  • Mozda je stvar u sporoj posluzi. Mozda je i njemu kasnio neki "napitak" pa je postao malo nervozan, a na kome se iskaliti nego na susjedi. A opet, da si ti imala sto na vrijeme srknuti mozda ne bi "ono" izgovorila, a on ne bi nacuo... onda ti ne bi imala na sto obratiti paznju i na kraju nista od sve te ljepote. Da, biti ce da je stvar u kavi... Koji je to ono kafic? (val 04.10.2005. 15:32)
  • @ VAL!!! Ne nasmijavaj me. Kafić U zdravlje, naravno. :) @ plejadablue, ma što ti ovo meni sve okruglo pa na ćoše. :)) a greenblossom... :) limunada je moj tekst kad hoću da od njega ispadne npr. whiskey... pa se volim malo šaliti sama sa sobom... i @ creativa, zahvaljujem ti na čitanju. :) (viviana 04.10.2005. 15:53)
  • A ne pohvali konobaricu da ti je i limunadu donijela?! ;-))) (oceana 05.10.2005. 13:51)
  • zato hvala tebi oceana... :)) (viviana 05.10.2005. 14:07)
  • prisluškiva tvoje misli ha? :) (Paučina mojih misli 06.10.2005. 19:13)
  • tipicno musko ;) (Mare Ibrium 09.10.2005. 10:21)
  • Vrboska island hvar (Otok hvar 06.04.2008. 17:32)
  • Vrboska island hvar (Otok hvar 06.04.2008. 17:32)
  • Vrboska island hvar (Otok hvar 06.04.2008. 17:33)

    • << Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

    Travanj 2008 (1)
    Prosinac 2007 (1)
    Lipanj 2007 (1)
    Travanj 2007 (1)
    Ožujak 2007 (2)
    Veljača 2007 (1)
    Studeni 2006 (1)
    Svibanj 2006 (1)
    Travanj 2006 (1)
    Ožujak 2006 (1)
    Veljača 2006 (5)
    Siječanj 2006 (6)
    Studeni 2005 (1)
    Listopad 2005 (6)
    Rujan 2005 (7)
    Kolovoz 2005 (20)

    Dnevnik.hr
    Gol.hr
    Zadovoljna.hr
    Novaplus.hr
    NovaTV.hr
    DomaTV.hr
    Mojamini.tv

    Opis bloga

    • Blog u dvoje, viviana i davor. Dvije duše u virtualnom prostoru traže svoje mjesto, zasnivaju svoju malu virtualnu kuću. Goste rado primamo, navratite! Ona je srdačna spisateljica, on je preozbiljni filozof...pa dobro, pričat ćete s njom. :)

      ljeskanje@yahoo.co.uk

    vivianine priče

    davorov uvod

    naše preporuke

    • - prevrtanja dolores haze
      - bosim nogama po zrnima divlje riže plejadablue
      - Blueville
      - Staklena pepeljara puna ugašenih dimovitih psihofarmaka armin
      - ..:: ZaRaTuSTRa ::..
      - sanjarenje francesca johnson
      - vivias
      - sanjati otvorenih očiju ;-) mistika
      - Oshun u čarobnom vrtu
      - greenblossom
      - Naše priče Eduard Pranger
      - Tivki pesni od vozdishki ilijana
      - creativa
      - revelation
      - cyb3r_soap studena°°
      - paučina mojih misli
      - balkanska krcma krcmarica
      - beyond postmodernism kierkegaard
      - georg
      - celeste
      - jesam Ida
      - mare ibrium Moon i Dust
      ...
      (...popis je tek u izradi...ne brinite, i vas ćemo staviti :) )


      Blog.hr
      Forum.hr
      Free Web Counter
      Free Web Counter

      započeli smo brojati 16. rujna od broja 222 :)









    DNEVNIK.hr10Nakon prijave pratite svoje najdraĹľe blogere i kreirajte vlastite liste blogera!Naslovnica