ljeskanje

Ništa drugo

" Postoji jedna jedina riječ koja bez ostatka označuje i može označiti žensku psihu i žensko biće, a ta je riječ: žena. "
( Bela Hamvas )

I to jako lijepo zvuči. Bilo bi takođe prekrasno kada bi svi muškarci gledali na ženu onako kako me gledao jedan jedini muškarac pored kojeg sam bila najviše što mogu biti - ono što jesam.
To znam, jer iskusila sam i pogled onog koji je u meni tražio samo sliku žene koju je želio vidjeti i u ovisnosti od toga da li mu se ona sviđala ili nije, uzimao sebi za pravo preglasno govoriti što nisam i kakva bih trebala biti.
Žena je tako u očima muškarca, zapravo njegov vlastiti pogled, njegove oči, on sam. I to sam uvijek pokušavala reći, u situacijama kada nisam znala kako obraniti se - pogledaj sebe, i pomozi sebi.
No, da li sam to ipak najprije trebala reći sebi? Pogledaj sebe i pomozi sebi. Otkrij svoje želje i svoja nezadovoljstva sobom koja pažljivo svakog dana glačaš poput rublja, i brišeš kao prašinu s polica na koje potom opet vraćaš sve iste stvari i slažeš istim redom kako su i stajale... Kad bih pisala samoj sebi danas, ondašnjoj, to bi bilo takvo pismo, i netko bi ga nazvao ženskim. Ženskom prozom. No, ja bih ga ipak nazvala samo duboko intimnim, ljudskim, jer moj spol nije nešto odvojeno od mene, nego je u meni, poput svega ostalog.

Zato ni o ženskom pitanju, pitanju stanja ženske populacije naše civilizacije i svih onih strašnih stvari kojima su žene zbog svog spola izložene... ne bi trebalo govoriti kao o ženskom, nego kao ljudskom. To je ponajprije, pitanje čovječnosti.

Poznajem također, i nekolicinu žena iz moje šire obitelji koje su trpjele sve i svašta samo da bi sačuvale privid života, nemoćne da se suprotstave tradiciji koja je od njih zahtijevala da trpe, i u kojoj su upravo žene igrale najznačajniju ulogu u održanju takvog privida, ni ne smijući misliti kako bi taj život mogao biti sretniji i stvaran... negdje drugdje. Žena ženi u takvim okolnostima nije bila podrška u ohrabrenju da se ipak usudi raskinuti s tradicijskim regulama i takvim načinom življenja, nego naprotiv. O tome se šutjelo ili govorilo ispod glasa. Prašina bi svakog dana bila pažljivo brisana sa svih stvari, a potom bi one opet bile uredno vraćane na police, kako su i stajale... Zato vjerujem kako je upravo žena ona koja je potrebna drugoj kao podrška, kao ono osjećanje sigurnosti koje pronalazi u samoj sebi a oslanja se na odobravanje i ohrabrenje druge žene... poticaj da vjeruje u sebe i svoje želje, da nema straha, da ne srami se, da usudi se sve jer i može sve... Biti to što jeste.
" Ništa drugo ", kaže Hamvas... To je ta riječ.

v.