Ljeljin izvor

Sretan Božić i veselu Novu godinu želi vam Ljelja!
Zdravlja, mira i ispunjenja (samoostvarenja :)))

Malo poslije prethodnog posta.
Bespomoćno škiljim u sjenu koja se nadvila nadamnom. Zlatni. Odiše strahom. Hebat ga, jel’ zbog onog što je prošlo ili onog što bu došlo?
Njegova tišina inzistira na odgovorima, glasnim! Kako se osjećam?
Izrezano, nego kako. Umorno k’o da sam kopala cijeli dan. Bubnjevi u glavi vrtlože ritmove koji odzvanjaju negdje ispod ekvatora.
Hoću mir. Bole me pitanja. Tišina, tišina mi prija. Idi doma, ostavi me na miru. Idi doma i prestani drhtati. Odmori se, ne treba mi da i ti legneš na susjedni odjel.
Tek sam sutradan saznala da nisam izustila ni riječi, samo sam ga rukom odmahnula kući.
A kako sam saznala? Tako što sam glavom tresnula o prečku za dizanje iznad kreveta. I opsovala glasno, našto se negdje iz drugog kantuna čuo glas: Ipak možeš govoriti, kladila sam se da nisi operirala grlo!
Završite kao vreća za šivanje kad vam ginekolog ponudi svoj pribor za brijanje umjesto terapije. Jer, blože moj, to je početak menopauze, ništa tu zla nema!
Završite kao patchwork s ukrasnim puntima kad vam se endokrinolog
fiksira na šećernu bolest, jer poremećeni metabolizam šečera ne može biti ništa drugo. I to još na početku menopauze.
Završite kao uzorak punata za vezenje kad vam dermatolog obznani da su male izrasline tako eto nastale po duhu svetome. To je samo mali estetski problem. A čujte poremeti se sve kad počne menopauza!
Završite kao štep deka kad se naglo “ugodno popunite” a vas proglase lijenčinom i naravno to je prirodno u menopauzi.
Sva sreća da je moje tijelo bilo toliko pametno da je ipak na vrijeme poslalo nedvosmislen signal koji nitko nije mogao pripisati menopauzi, lijenosti i inim duhovitostima. Na vrijeme velim, jer imadoh cijelu zbirkicu tumorskih tkiva od kojih su dva ... Bijaše i poveća žunta al’ pravi dotur sve potamani.
I tako izmakoh za punat.

Glas: Gospođo, gospođo ...
Misao: ?????
Glas: Gospođo, čujete li gospođo ...
Misao: mmmn ...
Glas: Gospođo, gospođo, draga gospođo ...
Misao: muučiiii ...
Glas: Ajmo gospođo, ajmo ...
Misao: ššto se kozaa ne ozoveee
Glas: Gospođo, gospođo, gospođo draga, ajde vrijeme je ...
Misao: kojaa je ovooo diiivljaakaa, štoo sse viiiššeee ne jaaavii ...
Glas: Gospođo probudite se, gospođo Ljelja budite se ...

Dragi moji prijatelji,
ovo su bili moji prvi (polu)svijesni trenuci nakon operacije, nakon koje je Ljelja osvanula nešto lakša na vagi. Nisam se javljala, jer kad sam ozbiljno bolesna i u problemima ja sam vuk samotnjak. Rijetko sam na netu jer problemi su daleko od riješenih, a i Zlatni mi se pridružio na derneku. Ojkamo, gangamo i reramo da nas se čuje sve do Zagreba.
Zahvaljujem vam se na brizi i upornom navraćanju. U par navrata doslovno ste me potakli da izdržim još malo, pa još malo pa još ... i eto me nosom iznad površine. A kako mi nos nije mali to ipak nešto znači!
A propos nosa, više ne zamjeram nikome tko ide na estetske operacije makar iz obijesti. Čak i tako glupi razlozi bolji su od onih zbog kojih u roku keks završiš na stolu. Mimo svih lista čekanja, i bez ikakvih veza a naročito bez Milinovića. Mada, operacija bilo koje vrste je ogroman stres za tijelo. Čuh, tako da organizmu treba tri mjeseca da se očisti od kemikalija narkoze, a gdje je sve drugo.
Fuuuj, bijednog li tijela, a ipak, ima li što ljepše (bar dok je mlado) i savršenije (dok funkcionira) od ljudskog tijela?
Od Michelangela do Modiglianija, od Botticelija, Rembrata do Maneta. Čak i one trokutaste Picasove prijateljice noći, ljubavnice i žene koje zrače žarom, putenšću ili melankolijom, kroz prizmu vinske čaše i duhanskog dima. Baš se pitam da Picaso danas živi gdje bi mu dali dimit svoju lokomotivu i koliko bi odsustvo dima zamaglilo njegova djela. Pitam se, tko bi danas bio na njegovoj meti umjesto buržuja. Koji su mu služili kao pokusni kunići što im sve može prodati pod umjetnost i do koje granice može širiti pojam «umjetnosti» za njih. Kladim se na menadžere.
A vi?