En passant et passe
Srela sam nedavno dobru poznanicu koja me upitala kad ćemo ponovno u Zagreb. Stvarno više se viđamo u Zagrebu nego u našem gradu i tamo nam je uglavnom lijepo i uglavnom dobro. Zagreb, Zagreb...
Kad bih u mladosti dolazila u Zagreb vidjela sam cijeli -tiho, tiiiiše... Jelačić plac- s kraja na kraj i još malo više (bila sam visoka, hmmm i još sam). A bogme nije bilo ni prijatelja, niti neprijatelja - sumještanina naravno- kojeg nisi mogao sresti na Placu u Zagrebu. Prijatelji su bili svi oni koji su mislili kao mi i prolazili -tiho, tiiiiše... Jelačićem-, a neprijatelji su uglavnom mislili isto kao mi ali i vi, uz neke izuzetke i tužakalice, ali za razliku od nas, prolazili su -glaaasno, glasnije- Trgom Republike. Prijatelji su sijedali u Gradsku ili Korzo kavanu, među purgere, da odmore noge, umorne duše i prošapću upozorenja. Neprijatelji bi samo došli na vrata, nehajno pogledom zaokružili kavanom i sa zagonetnim smiješkom izašli na Trg. U Zagreb se išlo radi službenih i "službenih" putovanja, bolesti, sastanaka... i ti su ponekad bili opasni. Kako je Zagreb bio tuđi teren, trg kao poznata varijabla u gradskom ophođenju nama dalmatincima, a vjerujem i svim primorcima, bio je prirodni centar. Čak što više na sjeveru je bilo Sljeme, dakle brdo, a na jugu nije da je more ali jest borami mokra Sava. Osjetiš se skoro kao doma. S tog Placa/Trga osim ulica, kretale su i priče o ljubavnicama i izdajama (tiho, tiše), spletke i karanja (najtiše) koji su svi stizali doma prije onih tegobnih 12 sati, koliko je bilo najmanje potrebno da doputuješ doma. Izuzimajući Rijeku, tamo mora da je grmjelo i prije nego li je sijevnulo u Zagrebu na Trgu. Ne? S Placa se išlo u potragu za knjižarama (i knjigama s oba zabranjena spiska), kazalištima (sa sumnjivom predstavom ili Zrinskoga ili bi već našli nečeg drugog), muzejima i galerijama. Sve je bilo južno, sjeverno, istočno i zapadno od Placa. O da... i jedno meni od najdražih mjesta: Cvjetni trg, kako je tamo mirisalo, kakvo je cvijeće tamo dozivalo moju dušicu s kamena... tamo sam prvi put u životu vidjela toliko mnogo raznog cvijeća, koje naravno na jugu ne cvate. Tamo sam naučila, za razliku od kamenjarskih običaja, da u posjetu osim svoje dobre volje donosiš i cvijeće, pomno aranžirano i zamotano, pa odmotano, točno izbrojeno: ruže u neparnom broju..., boje odmjerene: točno iskazuju odnos gosta i domaćina i narav posjete. Ispod Savskog mosta nije tekla samo Sava (doduše već pomalo smeđa) već su kupači, veslači i dokonjaci veselo provodili vrijeme u rijeci i uz rijeku. I da, otplivala sam do kamenja kod prvoga stupa na sveopću zapanjenu tišinu. Voda je bila zaprepašćujuće bljutava i neslana. Koliko je vas pravih purgera pliva/lo u Savi? A bilo je tamo još jedno čarobno mjesto prepuno patuljaka, pastira s janjetom na ramenima, pastirica s vazom za ciklame, žaba, konja, pasa i poneka vjeverica. U tom prašnjavom dvorištu na tri duuuuga stola svi su oni čekali na svoj red i svoga vlastitoga princa na bijelom konju u vidu boje, glazure, peći i na kraju gazde sa zapregnutim kolima. I bio je živi Majstor Mrkonja da znate! Čujem da sada tamo piše: Veslačka ulica! Jel' je? |
rujan, 2006 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |