Novo Otkrice

Dane sam provodila čekajući Simonovo pismo. Stalno zbunjena, smotana, ne svoja... Skrivala sam od drugih svaki pogleda koji sam uputila Simonu. Lucasa sam počela izbjegavati pomalo, samo da nebi vidio u mojim očima da se nešto događa, da gajim nekakve neobjašnjive osjećaje prema drugom dečku. Stalno sam se izmotavala na zadaću i učenje. Ali ni to nisam mogla stalno, pa i vrijeme koje bi provodila sa Lucasom, skraćivala sam na maksimum, a izbjegavala sam svaki njegov pokušaj da uhvati moj pogled.
Sjedila sam u Lucasovom krilu, u našem "skrovištu", i slušala ga kako diše. Nismo govorili ništa, jednostavno smo uživali jedno u drugom, ili smo barem trebali, jer moje misli bile su sasvim drugdje.
Da barem mogu izbaciti Simona iz glave, ali koliko god se trudila nisam uspijevala, i ako sam i uspjela na trenutak, svaki ponovan susret s njim, vratio bi ga nazad i tako sam se vrtjela u krug.
Lucas: Leda...-prekinuo je Lucas šutnju, izazvavši moj nagli trzaj
Ja: Molim...?!-znala sam da je to jedno od onih "težih" kompliciranijih pitanja, jer je započinjao mojim imenom
Lucas: Voliš me?!-upitao je smrtno ozbiljan, a onda sam osjetila kako se napinje da ne pukne od smijeha
Ja: Jel ti to mene zezaš.-rekla sam i nasmijala se, ali ujedno i odahnula jer nije postavio pitanje koje bi me izbacilo iz takta
Lucas: Da, malo... Ali mi svejedno nisi odgovorila.-rekao je malo ozbiljnije
Ja: Da, naravno da te volim Lucas.-rekla sam ozbiljno i poljubila ga, svejedno izbjegavajući pogled u njegove oči. Ipak, osjećala sam se tako prljavo, lažljivo, nedostojno ljubavi koje mi Lucas pruža, a koja se mogla vidjeti, osjetiti u svakom njegovom pokretu, riječi i pogledu upućenom meni.
Lucas: Mislim da bi trebali krenuti.-rekao je tiho i počeo ustajati. Ja sam automatski bila prisiljena dignuti se, i zakoracala sam prema vratima. Zatim me Lucas uhvatio za ruku.
Lucas: Jel ti meni moras nesto reci?!-upitao je ozbiljno. Smrtno ozbiljno, sa odlučnom grimasom na licu, iz koje nikako nisam mogla razaznati njegove misli. Stajala sam i gledala u njega, prisiljena gledati mu ravno u oči, u nemogućnosti da skrenem pogled osjećala sam se kao da mi gleda ravno u dušu, da će me pročitati kao knjigu za tren, i da će sve saznati.
Ja: Ne Lucas, nemoram ti ništa reci. Zašto si to pomislio?!-sad sam i ja ispravila svoj blagi smiješak u iznenađenu pomalo ljutu grimasu, govoreći nekom hladnom notom.
Lucas: Jer stalno šutiš, bježiš od nečeg, izbjegavaš nešto. A sve mi se čini da sam to ja. A ako nisam reci mi sto je, ili tko je i pomoći ću ti.-ostao je malo zatečen mojom hladnom reakcijom.
Ja: Nije ništa, i nitko. Samo ja, i neke moje muhe. Sve će biti u redu za par dana. Vjeruj mi.-govorila sam sve tiše, sve dok mi na kraju glas nije pukao, i pretvorio se u šapat. Lucas me samo uhvatio za ruku, stisnuo je da bi mi dao do znanja da je tu za mene. Uzvratila sam stisak i opet smo šutke izašli iz "skrovišta". Kad smo ušli u društvenu, Lana i Mary su još bile tamo, sa nekolicinom sedmaša. Pozdravila sam Lucasa, ostalima zaželjela laku noć i požurila u sobu. Legla sam na krevet, nisam se ni presvukla, samo sam se prekrila pokrivačem preko glave i tiho zajecala.

Deset dana od kada sam poslala Simonu pismo, stigao je odgovor. Više nisam bila toliko sigurna da li želim vidjeti što piše u pismu. Kakvu ispriku ili činjenicu je Simon napisao. Nisam znala imam li snage to pročitati. Ali sama sam to tražila, e pa sad sam i dobila. Laganim pokretom sam otvorila pismo i izvukla pergament iz njega.

Nisam mogla vjerovati svojim očima. On bi htio da bude u mom srcu, ali on JE u mom srcu, od istog dana kad sam ga vidjela. Željela sam viknuti iz sveg glasa, da me čuje gdje god da se trenutno nalazio u Hogwartsu. Žurno sam krenula po pergament i pero da mu odgovorim, no zastala sam. Nešto me presjeklo u grudima i nisam mogla dalje, sjetila sam se Simonove rečenice iz pisma, i shvatila sa je to istina, puno veća istina od one koju sam ja upravo željela napisati. Moje srce pripada Lucasu. Ispustila sam pismo na pod i potrčala prema metlobojskom igralištu. Gryffindori su sigurno bili usred treninga, ali nisam mogla čekati da završi. Trčala sam, polako ostajući bez daha, ali nisam marila. Pelerina je vijorila iza mene nošena vjetrom koji sam stvarala. Hladnoća mi se zavukla pod kožu kad sam pretrčavala put od dvorca do igrališta. Zrake sunca probijale su se kroz oblake padajući ravno na travnatu površinu, koja je tek mjestimice bila prekrivena snijegom. Zastala sam i pogledala u zrak. Lucas je jurio na svojoj metli, uzivajuci u svakom trenutku koji mu je bio pružan da igra metloboj. Kosa mu je poprimala zlaćanu boju od sunca čineći ga još ljepšim i još savršenijim. Kad sam vidjela da slijeće potrčala sam prema njemu i bacila mu se u zagrljaj. Zarila sam glavu duboko u njegovo rame, upijajući njegov miris. Bio je tako blag, tako stvaran i samo moj. Odmaknula sam se od njega i pogledala ga u oči. Bez straha i bez sumnje.
Lucas: To znači da su prošli loši dani?!-rekao je, vidno iznenađen mojom reakcijom. Poljubila sam ga, najstrastvenije što sam mogla, sigurna u svoje osjećaje, sigurna u nas dvoje. Samo mi se nasmiješio kad sam se odvojila od njega i zajedno smo krenuli u dvorac. Nisam više sumnjala u ništa, u svoje osjećaje ili svoju ljubav prema njemu.
Simon je izgleda samo bio test koji sam morala "položiti".

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.