Novo Otkrice

Dvorcom se prolomio prasak, čulo se razbijanje i padanje okolpnih viteza po stepenicama. Neka djevojka je poskočila u naslonjacu, a ni ostali koji su bili u Gryffindorskoj drustvenoj nisu ostali ravnodušni. Neki su ushiceno požurili prema izlazu da vide sto se dogada, neki su se uplašeno hvatali za prvo sto su vidjeli pored sebe i ostali ukopani na mjestu. Samo na mom, Dorinom, Laninom i Marynom licu titrao je smješak. Suzdržavale smo se da ne prasnemo u smjeh sve četiri istodobno. Mi smo jedine znale sto se zapravo dogodilo. Dorina i Lanina psina Umbridgeici koju smo postavljale danas popodne. Sad smo barem znale da je Umbridgeica na putu prema svom-Dumbledoreovom bivšem-kabinetu. Ustale smo i krenule prema izlazu iz društvene, da se stopimo sa masom koja je sad vec na veliko izlazila iz društvene, i uzivamo u nasem „postignuću“. Umbridgeica je bas micala posljednji oklop sa svojih nogu, a Filch je skupljao ostatke razlomljenih vaza i jedne skulpture. Na licu joj se vidjelo da je bjesna, a kad je ugledala masu učenika iz svih domova koji su se skupili na stepenicama i u prizemlju, dosovno je pozelenjela o muke i bjesa.
Dora: Misija obavljena!
Haley: Da, i to jako dobro!-nasmijala se i potapsala Doru po ramenu. Dora se samo okrenula prema nama i napravila facu „Kao da sve moje psine nisu odlicne“. Lana se tome samo slatko nasmijala, a zatim nas je Umbriegica sve pocela tjerati prema društvenoj. „Leda! Leda!“- čula sam glas iza sebe ali se nisam mogla usredotociti na to tko me zove jer nosena bujicom ucenika nisam mogla zaustaviti da pogledam tko je to. Kad smo konacno dosli u drustvenu svi su se smijali i pricali jedni sa drugima o Umbridgeicinoj „nesreci“.
Ja: Je li neka od vas cula da me netko na hodniku zvao?-upitala sam Mary i Lanu koje su stajale pored mene
Lana: Ne, ja nisam cula nikog.-slegnula je ramenima
Mary: Ni ja, zao mi je. Mozda ti se samo ucinilo.
Ja: Da mozda, ali nebi rekla. No, nema veze.-sad sam i ja slegnula ramenima.
Mary je otisla u spavaonicu jer je bila umorna od pisanja zadace, a ja i Lana smo se jos uvijek smijale prisjecajuci se scena od maloprije.
Lana: Leda, okreni se, netko te treba.-rekal je tiho i pogledala u smjeru iza mojih leđa. Okrenula sam se i imala sto vidjeti. Simon je stajao iza mene, ruku prekrizenih preko prsa, i sa smješkom na licu.
Simon: Ja bi ovdje mogao stajati cijelu vjecnost a da me ti ne primjetis.
Ja: Oprosti sto nemam oči na leđima.-rekla sam malo otresito, cinično.
Simon: Nema veze, ionako sam uzivao u pogledu.-ocito ga je moj ton zabavljao
Lana: Bolje da idem ja, ne zelim biti visak.-rekla je i pocela ustajati sa kauča
Ja: Nemoraš ici, Simon ionako odlazi, zar ne!?-presjekla sam ga pogledom
Simon: Tko ja?! Neidem ja nikuda, imam vremena ovdje sa vama pricati.-izazivao je
Lana: Aha, da. Pa, Laku noc!-rekla je zbunjeno i brzo krenula prema spavaonici ni ne osvrnuvsi se.
Ja: Ok, sad si je prepao.-rekla sam opet otresito
Simon: Ma da, samo nije željela smetati.-nasmijao se
Ja: Dobro, a zasto tebe sve to tako zabavlja. Sto ustvari hoces?!-sad sam vec polako pocela biti ljuta
Simon: Smjesna si kad se ljutis.-nasmijao se onako, nevino. „Nisam dosao da ti smetam, samo, cuo sam da si prekinula sa Lucasom...“
Ja: I što sad!! Htio bi da budem sa tobom!? Baš!-rekla sam to sa teškom ironijom
Simon: Ne, dozvoli mi da završim. Mislio sam ako hoces mogu popricati sa Lucasom.-spustio je malo glavu
Ja: Aha... oprosti.-zateklo me to što je rekao. Sad mi je i krivo sto sam se derala na njega. „Ali mislim da nemas sto pricati sa njim. Ja i Lucas cemo to rijesiti, sami.-naglasila sam ovo zadnje
Simon: Dobro, oprosti, samo sam htio pomoci.-octio se osjecao uvrjedenim zbog nacina na koji sam se ponjela prema njemu. Ustao je i krenuo prema muškoj spavaonici.
Ja: Simone!?-rekla sam dovoljno glasno da me cuje, ali opet sa nekom dozom opreza.
Simon: Da?-okrenuo se polako, pogledavši u mom smjeru
Ja: Svejedno ti hvala.-dosla sam do njega i zagrlila ga. Neznam ni sama zasto tocno, vjerojatno mi je bio potreban osjecaj sigurnosti, a trenutno sam se jedino u Simonovom zagrljaju osjecala sigurno.
Šutke smo se razdvojili i krenuli svaki na svoju stranu. Nisam se željela osvrnuti, jer sam se bojala da ne zatekenem njega u istom činu, pa sam stoga gledajuci u pod hodala sve do spavaonice.
Legla sam u krevet, pokrila se pokrivacem preko glave i zatvorila oči. Nisam voljela dane kad sam bila tako emocionalno zbunjena. Previše je to bilo za mene, bila sam naviknuta na minimalne promjene raspoloženja, a sad... Nisam znala di da se okrenem i sa kime da pričam. Ne iz razloga jer nisam imala sa kime, nego iz razloga jer nisam mogla objasniti što mi se događa. Sve mi je postalo tako dosadno, jednolično, bezvezno. Lucas i ja više nismo zajedno, iako se volimo, i sve bi napravili jedan za drugog, ocito da to nije dovoljno. Sa Simonom sam u nekim prijateljskim odnosima, iako bi on a i ja -ponekad, željeli da to bude nešto više. Htjela sam pobjeci od svega toga, da sve te zbrke i emo-razmišljanja jednostavno nestanu iz moje glave, no nije išlo. Nikako nije išlo.








A sad vas i ja napuštam... do daljnjeg... shvatila sam da vise neide ovako...
Hvala vam svima koji ste me čitali (iako su neki otišli-prestali pisati ili prestali dolaziti ovdje), necu puno nabrajati da se nebi neki osjecali izostavljenima... ali ipak najvažnije moram spomenuti Mary, Dora, Lana, Haley, Keira i Lena koje su tu bile od početka, i Vanja i Alexis-Hanna koje su mi posebno postale drage...
Pozdrav svima... citam vas i dalje... pusa
Vaša Leda