Novo Otkrice

Htjela sam ući u kuću kad sam se sjetila da su Boni, Ktty i BumBee još uvijek u autu, pa sam otišla po njih. Kad sam ih pustila van, Boni je prvo pretrčao cijeli travnjak, a zatim upišao sva tri grma i jedno drvo koji su bili posađeni ispred kuće. Kitty je odmah otišla u kuću i moja majka joj je dala jesti, a BumBee nisam mogla pustiti kad iz krletke jer nisam htjela da je netko vidi, pa sam je odlučila pustiti navečer, kad dođemo kod bake i djeda. U kući nam je sve mirisalo na kolače. Sjela sam na stolicu u kuhinji i počela razgovarati sa mamom. Pričala sam joj o svemu, pa i o Lucasu (mislim, ako sam skupila hrabrosti da kažem tati, mogu onda i mami). I tad sam se opet sjetila da mu moram nešto kupiti. Uzela sam jaknu i krenula prema izlazu. «Izgleda da će Lucas dobiti nešto bezjačko»-pomislila sam hvatajući kvaku ulaznih vratiju. Iz razmišljanja me prenuo mamin glas.
Mama: Leda! Čekaj, što ćeš mu kupiti?»-upitala je pomalo zabrinuto
Ja: Neznam, smislit ću nešto.
Mama: Dušo, u blizini, točnije četiri kuće dalje od nas, živi jedna starija žena, koja također, pa, ima veze sa vašim svijetom. Ona je hrkanica, ako se tako kaže.
Ja: Da, tako se kaže, ali šta mi ona može pomoći.-govorila sam ubrzano
Mama: Pa dušo, ta gospođa, tj. gospođa Lumber, imala je dućan u Zakretnoj ulici, ali je već prilično stara, pa je odustala od vođenja dućana i vratila se živjeti ovdje.
Ja: Aha.. Samo mama, nije Zakretna uli, nego Zakutna ulica.-govorila sam kroz smijeh
Mama: Ma sve je to slično.-nasmijala se i ona
Ja: A kako ti to sve znaš?
Mama: Pa kad si ti učila u Hogwartsu, i ja sam malo istraživala.-ponovno se nasmijala
Ja: A, dobro. A ta gospođa, je li ona jedina u našem mjestu koja je povezana sa magijom?
Mama: Ne, tamo na kraju ulice, gotovo na izlazu iz našeg grada živi još jedna obitelj, mislim da se prezivaju Luther, ili tako nekako, ali njih skoro nikada nema.
Ja: Ok, hvala mama.-otrčala sam do gospođe Lumber
Stigla sam pred ispred njene kuće koja je bila poprilično velika, i stara. Pokucala sam na velika ulazna vrata, no nitko nije otvarao. Kuća mi se činila pomalo jezivom, i shvatila sam kako ja nikako ne bi mogla sama živjeti u tako velikoj kući. Obišla sam kuću i pokucala par puta i na stražnja vrata. No opet nitko nije otvarao. Kad sam već htjela odustati, vrata mi je otvorio neki mlađi muškarac. Djelovao mi je nekako poznato.
Ja: O..o… oprostite, mislila sam da je ovo kuća g… gospođe Lumber.-zamuckivala sam od «šoka». Očekivala sam stariju gospođu, a vrata mi je otvorio mlađi muškarac, bilo me sram, jer sam pomislila da sam pogriješila kuću.
Muškarac: Pa i jest. Gospođa Lumber je na tavanu.-uveo me unutra.
Odahnula sam, ipak nisam pogriješila. Krenuli smo na tavan nekim starim drvenim stepenicama. Kad smo stigli na tavan ugledala sam gospođu Lumber. Zaista je djelovala staro. Starački nabori oko očiju, sijeda kosa, drhtave ruke, umor na licu odavao je zašto je prestala voditi dućan. No glas joj nimalo nije bio takav.
Gđa. Lumber: Uđi djevojko nemoj se sramiti.-rekla je veslo
Krenula sam polako prema njoj.
Ja: Dobar dan. Ja sam Leda Steilles.-pružila sam joj ruku
Gđa. Lumber: Drago mi je! Tvoja majka je bila ovdje nekoliko puta, i ispričala mi neke stvari o tebi. Vrlo je draga osoba. Izvoli, što želiš?-pokazala je rukom na ispunjene police i kutije
Ja: Pa, trebam nekakav poklon.-rekla sam tiho i krenula prema policama. Vidjelo se da stvari stoje ovdje već neko duže vrijeme, jer su bile jako prašnjave. Prekopavala sam police i kutije. Bilo je tu svačega, knjiga, pera, tintarnica, nekakvih torba, krletki i tko zna što sve još. Mislila sam da ću uspjeti pronaći nešto za Lucasa, no ništa takvog nisam našla. Na kraju sam izvadila jednu prekrasnu tintarnicu i preo iz kutije. Toga je već imao puno, ali jednostavno nisam znala što da radim. Još sam malo odlučila prekopati neke kutije kad mi je nešto zapelo za oko. Primjerak knjige «Metloboj kroz stoljeća», veselo sam je uzela u ruke. Nisam baš bila sigurna da li Lucas ima svoj primjerak, ali znam da je već 1000 puta uzeo onu staru, izlizanu i istrošenu knjigu u Hogwartskoj knjižnici. Ovaj primjerak je bio lijepo očuvan. Uzela sam knjigu i otišla do gđe. Lumber da platim.
Gđa. Lumber: Oh, vidim da voliš metloboj.
Ja: Pa ja i nisam baš neki ljubitelj, ali osoba kojoj želim pokloniti knjigu ga obožava.
Gda. Lumber: Moj nećak, Troy, isto.-Troy koji je stajao pokraj gđe. Lumber, a pogledom je očito pretraživao prostoriju u potrazi za nečim, trgnuo se. Ime mi je bilo nekako poznato, isto kao i njegov izgled.
Troy: Da, tako je. Metloboj mi je najdraža igra.-i to je izgovorio sa nekom dozom odsutnosti
Gđa. Lumber: Ma daj Tory, šta si tako skroman. Troy je već nekoliko godina igra metloboj za Irsku momčad. Prošle godine su bili na svjetskom prvenstvu.
Ja: Zaista! Jel bi vas mogla zamoliti da mi potpišete knjigu? Puno bi mi značilo.-sad sam se sjetila od kuda mi je poznat
Troy: Naravno, nema problema.-uzeo je pero i potpisao knjigu.
Ja: Hvala vam zaista. Hvala i vama gđo. Lumber.-bila sam presretna.
Našla sam savršen dar za Lucasa, sad i ako ima jedan primjerak, ovakav sigurno nema. Platila sam gđi. Lamber i krenula prema izlaznim vratima tavana. Tada sam čula kako Troy govori
Troy: Nisam našao ništa što moja žena nema već u 100 primjeraka, a ako dođem kući praznih ruku ubit će me. Obećao sam da ću doći kući do 20.00h znači da nemam više vremena obići ni jedan dućan.
Stala sam i okrenula se na peti. Krenula sam prema kutijama, i iz jedne izvadila prekrasnu kutijicu za nakit u kojoj je bio i broš sa nekim crnim biserima.
Ja: Pošto ste vi meni pomogli, možda mogu i ja vama.-rekla sam prilazivši Troyu i pružajući mu kutijicu
Kad je vidio kutijicu i broš samo se nasmijao.
Troy: O, hvala ti. Spasila si mi život.-počeo je pomalo i vikati od veselja
Gđa: Lumber: Leda, pa ti zaista sve vidiš. Ja sam već zaboravila na to.
Ja: Ma nije to ništa. Oprostite, ali žurim kući, začas putujemo. Hvala vam još jednom ,i sretne blagdane!-potrčala sam prema vratima
Troy: Hvala, i tebi ugodne blagdane.-mahnuo mi je
Gđa. Lumber: Pozdravi majku.-čula sam je kako viče u zadnji tren.
Izletjela sam iz kuće, čvrsto držeći knjigu u ruci, i trčeći kući.