Dane sam provodila čekajući Simonovo pismo. Stalno zbunjena, smotana, ne svoja... Skrivala sam od drugih svaki pogleda koji sam uputila Simonu. Lucasa sam počela izbjegavati pomalo, samo da nebi vidio u mojim očima da se nešto događa, da gajim nekakve neobjašnjive osjećaje prema drugom dečku. Stalno sam se izmotavala na zadaću i učenje. Ali ni to nisam mogla stalno, pa i vrijeme koje bi provodila sa Lucasom, skraćivala sam na maksimum, a izbjegavala sam svaki njegov pokušaj da uhvati moj pogled.
Sjedila sam u Lucasovom krilu, u našem "skrovištu", i slušala ga kako diše. Nismo govorili ništa, jednostavno smo uživali jedno u drugom, ili smo barem trebali, jer moje misli bile su sasvim drugdje.
Da barem mogu izbaciti Simona iz glave, ali koliko god se trudila nisam uspijevala, i ako sam i uspjela na trenutak, svaki ponovan susret s njim, vratio bi ga nazad i tako sam se vrtjela u krug.
Lucas: Leda...-prekinuo je Lucas šutnju, izazvavši moj nagli trzaj
Ja: Molim...?!-znala sam da je to jedno od onih "težih" kompliciranijih pitanja, jer je započinjao mojim imenom
Lucas: Voliš me?!-upitao je smrtno ozbiljan, a onda sam osjetila kako se napinje da ne pukne od smijeha
Ja: Jel ti to mene zezaš.-rekla sam i nasmijala se, ali ujedno i odahnula jer nije postavio pitanje koje bi me izbacilo iz takta
Lucas: Da, malo... Ali mi svejedno nisi odgovorila.-rekao je malo ozbiljnije
Ja: Da, naravno da te volim Lucas.-rekla sam ozbiljno i poljubila ga, svejedno izbjegavajući pogled u njegove oči. Ipak, osjećala sam se tako prljavo, lažljivo, nedostojno ljubavi koje mi Lucas pruža, a koja se mogla vidjeti, osjetiti u svakom njegovom pokretu, riječi i pogledu upućenom meni.
Lucas: Mislim da bi trebali krenuti.-rekao je tiho i počeo ustajati. Ja sam automatski bila prisiljena dignuti se, i zakoracala sam prema vratima. Zatim me Lucas uhvatio za ruku.
Lucas: Jel ti meni moras nesto reci?!-upitao je ozbiljno. Smrtno ozbiljno, sa odlučnom grimasom na licu, iz koje nikako nisam mogla razaznati njegove misli. Stajala sam i gledala u njega, prisiljena gledati mu ravno u oči, u nemogućnosti da skrenem pogled osjećala sam se kao da mi gleda ravno u dušu, da će me pročitati kao knjigu za tren, i da će sve saznati.
Ja: Ne Lucas, nemoram ti ništa reci. Zašto si to pomislio?!-sad sam i ja ispravila svoj blagi smiješak u iznenađenu pomalo ljutu grimasu, govoreći nekom hladnom notom.
Lucas: Jer stalno šutiš, bježiš od nečeg, izbjegavaš nešto. A sve mi se čini da sam to ja. A ako nisam reci mi sto je, ili tko je i pomoći ću ti.-ostao je malo zatečen mojom hladnom reakcijom.
Ja: Nije ništa, i nitko. Samo ja, i neke moje muhe. Sve će biti u redu za par dana. Vjeruj mi.-govorila sam sve tiše, sve dok mi na kraju glas nije pukao, i pretvorio se u šapat. Lucas me samo uhvatio za ruku, stisnuo je da bi mi dao do znanja da je tu za mene. Uzvratila sam stisak i opet smo šutke izašli iz "skrovišta". Kad smo ušli u društvenu, Lana i Mary su još bile tamo, sa nekolicinom sedmaša. Pozdravila sam Lucasa, ostalima zaželjela laku noć i požurila u sobu. Legla sam na krevet, nisam se ni presvukla, samo sam se prekrila pokrivačem preko glave i tiho zajecala.
Deset dana od kada sam poslala Simonu pismo, stigao je odgovor. Više nisam bila toliko sigurna da li želim vidjeti što piše u pismu. Kakvu ispriku ili činjenicu je Simon napisao. Nisam znala imam li snage to pročitati. Ali sama sam to tražila, e pa sad sam i dobila. Laganim pokretom sam otvorila pismo i izvukla pergament iz njega.