Novo Otkrice

Kad smo jeli, ispričala sam Lyndi što mi se sve događalo u Hogwartsu. Toliko smo se zapričale da smo zaboravili na vrijeme, kad sam pogledala na sat vidjela sam da je prošlo već dva i pol sata od kada sm kod Lynde.
Lynda: Leda, mislim da bi nas dvije začas morale krenuti.
Ja: Naravno, evo možemo odmah.-rekla sam uzbuđeno
Zagrlila sam Aarona i krenula prema vratima. Izašla sam iz Lyndine kuće, i vidjela ulice pretrpane automobilima. Bilo je hladno, a nas dvije smo krenule pješice do željezničke stanice. Hvala Bogu da nismo morali ići do glavnog kolodvora. Kad smo došle na stanicu, Lynda mi je dala kartu za vlak, pozdravile smo se i ja sam otišla na vlak. Kada je krenuo, pogledala sam kroz prozor na bijeli grad prekriven snijegom, ljudi su trčkarali u želji da kupe najljepši poklon svojim bližnjima, i tad mi je sinulo. Pa ja nisam ništa Lucasu kupila, što znači da ću sutra, ili vrlo vjerojatno već danas morati otići u shopping. Sklopila sam oći i zaspala. Imam još dva sata vožnje, i ovo mi se činio kao najpametnijij način za utrošiti ih. Bila sam sama u kupeu i nadala sam se d aće tako i ostati. Boni, Ktty i BumBee su bili samnom, a bezjacima baš i nije uobičajeno da imaju sovu za ljubimca. «Bezjaci»-pomislila sam «Kako je to čudno izgovoriti, osobito zato jer sam do nedavno i ja bila tek običan «bezjak» . Zaspala sam, i Boni me probudio 45min prije nego smo trebali stići u moj grad. Iz ruksaka sam izvadila hranu za svo troje, i svakom dala po malo, jer sam znala da će ih moja mama sigurno nahraniti kad dođemo doma. Ponovno sam se zagledala kroz prozor, i nakon nekog vremena začula glas konduktera «Za pet minuta stižemo na kolodvor u Stirlingu!». «To je moja stanica»-pomislila sam veselo, «Konačno ću stići kući». Za pet minuta vlak je stao. Uzela sam krletku u ruke, kofer sam uhvatila drugom rukom, a Kitty i Bonn su veselo kaskali zamnom. Kad sam sišla sa vlaka, par ljudi uputilo mi je čudan pogled. Ustvari, više su začuđeno gledali u BumBee nego u mene, no to sam i očekivala. Ogledala sam se po kolodvoru i konačno ugledala svog tatu. Došao je do mene i zagrlio me.
Tata: Leda, kćeri! Kako si, kako je bilo?!-ispitivao me uzbuđeno
Ja: Bok tata! Super sam, i u školi je bilo odlično!.-rekla sam zagrlivši ga
Tata: Drago mi je to čuti. Dođi mama te silno želi vidjeti. Auto mi je tu, u blizini. –uzeo je moj kovčeg i krenuli smo prema autu. Moj kovčeg je tata stavio u prtljažnik, životinje smo smjestili na zadnje sjedalo, a ja sam sjela na suvozačevo mjesto, te nastavila pričati sa tatom.
Tata: I kakva je to škola? Jesi li upoznala mnogo prijatelja!?
Ja: Škola je ustvari jedan veliki dvora, prekrasan dvorac, i prilično mnogo učenika pohađa tu školu. A prijatelji? Upoznala sam mnogo učenika, koji su mi postali super prijatelji.
Tata: To je odlično!
Ja: Tata, ali moram ti i nešto priznati…-pogledala sam u pod auta
Tata: Ajde reci…
Ja: Pa, tata, ja, imam dečka.-rekla sam polako spušatajući glas
Tata: Molim, dečka!? Pa to je baš lijepo. Bilo je i vrijeme. –definitivno nije to reakcija oju sam očekivala od njega, ali drago mi je da je takva. «Hoćeš li mi barem reći kako se zove?»-upitao je pomalo sramežljivo.
Ja: Naravno! Zove se Lucas Riddle, i…-počela sam pričati tati sve (skoro sve) o Lucasu, kad sam završila tata me pogledao
Tata: Drago mi je da si mi to rekla
Ja: I meni!- pogledala sam kroz prozor (ah, ja i prozori) «O moj Bože»-uzviknula sam «Stigli smo!»
Izašla sam iz auta i potrčala prema ulaznim vratima. Nisam još ni stigla do njih kad sam vidjela mamu kako ih otvara. Izgleda da je čula da smo stigli. Zagrlila sam je.
Mama: Ledice moja! Dobrodošla kući!.-zagrlila me «Rick ne moraš vaditi stvari iz auta. Zvali su moji roditelji i pozvali nas kod njih za Božić.-vikala je mama jop uvijek me čvrsto grleći
Ja: Što stvarno idemo kod bake i djeda!?-pustila sam mamu iz zagrljala
Mama: Da, za 1 sat. Čim završim ove kolače.-rekla je sa smiješkom na licu.




EVO I ŠTAFETE KOJA JE PRENESENA NA MENE…

10 Stvari koje niste znali o meni…(ili jeste ako ste čitali onu štafetu, daaavno prije J )

1. obožavam životinje, najviše mačke i konjeve (u normalnom svijetu), i jednom kad budem imala dovoljno veliko «dvorište» kupit ću konja, za kojeg sam počela štedjeti novac već prije 5 godina, i još sam odlučna u tome, tako da je to jedna od definitivnih odluka u mom životu.

2. sramežljiva sam osoba, i teško mi je prići nekom dečku, a kad neki dečko i dođe do mene ne mogu ga gledati u oči kad razgovaram s njim ,i neznam šta bi mu rekla. Zato sam dosta puta kad sam bila mlađa, razmišljala dugo vremena što da kažem nekom dečku.

3. do sad sam puno puta bila zaljubljena (ali rijetko koji je to saznao, zbog ovog problema iznad) ali sam samo jednog dečka stvarno voljela, tj. volim ga još i sad i on mene, ali nikad nismo bili zajedno :( i vjerojatno ni nećemo, ali drago mi je da smo barem prijatelji.

4. volim stalno nešto raditi, i mrzim kad nemam što raditi i kad mi je dosadno. Zato si brzo mogu naći neku zanimaciju, koja je u posljednjih par mjeseci Internet, stalno visim na njemu.

5. u školu sam krenula sa 6. godina samo zato jer su svi moji prijatelji bili godinu dana stariji od mene i kretali su u školu pa da ne ostanem sama u vrtiću i ja sam odlučila krenuti u školu. Sad mi nije nimalo žao zbog toga jer su ove generacije poslije nas svi nekako umišljeni, i čudni. .

6. inače sam ljevakinja, ali mogu i znam pisati sa obje ruke jednako dobro... Iako gotovo sve radim na desnu stranu i na gimnastici isto tako, kad su u pitanju loptaški sportovi, tu sam prava ljevakinja.

7. prije dvije godine, bila sam potpuno drugačija osoba. I to za mene, a i za dosta drugih ljudi, lošija nego sad. Puno me promijenila jedna osoba, kojoj sam neizmjerno zahvalna na tome, iako joj kroz te dvije godine nikad nisam zahvalila, jer nisam znala kako da to učinim.

8. volim plesati, i to jako. Svaki put kad čujem neku dobru muziku meni se pleše. Ali kad sam bila manja sam bila toliko «tvrda» za ples da nisam bila u stanju ništa otplesati, sad se situacija promijenila, i ples mi je postao najdraži hobi.

9. jaaaako sam osjećajna osoba, brzo se vežem za ljude (osobito muške) i onda sam često puta povrijeđena, jer počinjem «davati» srce nekome koga ni ne poznajem dovoljno. Često sam plakala zbog dečkiju koji to nisu zaslužili (tj. tako barem sad mislim) ali onda mi nije bilo pojmljivo kako su nešto takvo mogli napraviti. Zato sam sad u zadnje vrijeme postala oprezna u tome, i ispalo je da mi je tako bolje.

10. volim se sprijateljiti sa ljudima, osobito onima koji su mi odmah na prvi pogled simpatični i čine mi se dragi. Stekla sam nekoliko jaaako dobrih prijatelja ovdje, tj. preko HPFF-a, i nikad mi neće biti žao što sam ga počela pisati. Jedino što ću vjerojatno još dugo vremena žaliti, je to što nikog od vas neću upoznati. (Ja se nadam da možda jednom hoću, ali to su samo nadanja). Isto tako volim pomagati ljudima, i izgleda da to neki ljudi vide u meni, jer mi se često povjeravaju.

Eto, to bi bilo to… nadam se da ste se načitali svega… :D pozzzz