| < | listopad, 2024 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Lisbeth
S one strane Zašto?
- 22:38 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
Kad odrastaš kao ja, u određenoj sredini u kojoj postoji više pitanja nego odgovora i svaki odgovor kojeg nema tvoja mašta i nada pretvaraju u neke bajke i priče sa happy endom, jedno od najčešćih pitanja koje se dugi niz godina ljulja u podsvijesti je - Zašto? I život, barem moj, ne bi bio život, da nisam upoznala nekog s one strane zašto… Negdje valjda postoji nacrt po kojem se određeni ljudi pojavljuju u mojem svijetu, ali ja mu do ovih mojih godina nisam uspjela nazrijeti ni vizuru ni zašto ni kako. Eto upravo tako u moj je svijet ušla jedna žena čija je pojava nešto između žene koja je odrasla na selu i građevinskog radnika. Njezine su geste grube i neodmjerene, kao da joj tijelo reagira prije nego je mozak odlučio što točno želi da bude učinjeno. S druge strane, iako nije mlada, ima znatnu fizičku snagu na koju se oslanja gotovo u cijelosti.. Gotovo kao ja na svoje intelektualne sposobnosti ne toliko davno bez imalo primisli da bi to moglo nestati. Njezina snaga će nestati, ne tako naglo i strašno kao moja pamet, već pomalo, neprimjetno dok ne postane predmet čuđenja. Ona ima dvoje djece, iako smatra da ih ima troje. Živi tako, u tom uvjerenju, negdje u podsvijesti prati razvoj tog djeteta, zamišlja ga uspoređujući ga sa svojima gdje bi mogao biti danas, kako izgledati, čime se baviti? Da li se smije kao ona, sliči li na nju ili na oca. Kažnjava se nemilice dnevno bez stvarne spoznaje da to čini. Umanjuje sebe i svoju vrijednost; kao čovjeka, kao osobe, kao majke, kao žene: njezina je vrijednost u njezinim očima jednaka nuli, što rezultira time da dozvoljava da je se gazi, pljuje i guta godinama ta sranja, sve te grube riječi, svu tu nepravednost, nesposobna u potpunosti reći -ne i povodljiva preko svake mjere misleći da je svatko bolji od nje, jer je tamo negdje kao mlada napravila sranje ili mali niz sranja koji su obilježili niz života… Oduzeta svojoj obitelji zbog zanemarivanja i nebrige, odrasla je u domu i u onim godinama puberteta, zaljubila se i pobjegla s tim nekim u Split. S vremenom, dobili su dijete i snalazili se kako su znali dok momak nije naletio na društvo koje se drogira i krenuo tim putem. Bio je dovoljan samo jedan put da ona proba pa da postane ovisna i njihov svijet koji je i imao neke nade za ljepotu, postao je jazbina u koju bi se skrivali od svijeta i izvlačili kao zvjeri, samo s jednim ciljem i bez imalo odgovornosti prema ikome. Nijedna cijena nije bila previsoka, nijedno sranje koje se moralo odraditi nije bilo previše strašno za novi šut. Dok nije došao socijal i oduzeo dijete u dobi od oko 3 godine. Čudim se da je uopće preživjelo tako dugo s njima… Iako je to donijelo određeni preokret u njoj, pokušaj da ga vrati bilo je bezuspješan. Rekla mi je -pitali su me koji broj cipela nosi i ja nisam znala. Koja mu je najdraža boja, igračka. Ja nisam znala odgovor. I oduzeli su mi ga. U ovom „braku“ u kojem živi, živi neudata. Djeca imaju prezime oca, ništa ne glasi na nju. To je dar povjerenja njezinog muža bivšem ovisniku. I nakon dvadeset godina… I u tim nekim satima samoće, u onih par minuta prije sna, njezine bi se misli vratile na to dijete i gdje je danas. I nadu kako će ga jednom pronaći da mu obajsni.. Iz dana u dan, iz godine u godine, dok nije došla do nekog kontakta i nekih podataka. I sretna i malo glupa, raspričala se o tome i saznalo se da ona zna gdje je mali i da ima plan ga upoznati. Majka koja odgaja to dijete i koja ga usvojila, dala mu prezime i svoju brigu i ljubav, stopirala je to u roku jednog dana, promijenila podatke, telefon, adresu, da zaštiti malog od nepotrebnog stresa koji on nije odabrao. Pravilo je - ako dijete poželi, onda može, inače - ne. I ne tako davno sjedila je u mojoj kuhinji i pričala mi to. Rekla mi je – Htjela bih samo da ga vidim, da mu objasnim… Prekinula sam ju - Da mu objasniš šta točno? Što ćeš mu objasniti? - Tu situaciju zbog koje se to sve dogodilo i da sam se trudila ga vratiti i da nisam ga htjela dati… - Sve što će on čuti je da si ti između njega i droge birala drogu. Tako dugo dok ti nije oduzela posljednji trag ljudskosti u kojem on više nije postojao i zanemarila si ga toliko da ti je oduzeto. - Ali nije… - Što nije? Sjećaš li se ti uopće tog perioda? Tko zna koliko je dugo to dijete plakalo do iznemoglosti gladno i nečisto dok više nije imalo snage. Tvoja je sreća što je preživjelo. I sad bi ti, da čistiš svoju dušu išla jebavati život tog malog koji je neusporedivo bolji nego si mu ga ti ikad mogla pružiti. Da upozna bratu i sestru? Jelda, da vidi kako si za njih dvoje bila sposobna ostati trijezna a za njega ne? Pa će u svojoj glavi misliti da je do njega. - Ali ja sam mu mater! - Ma nisi ćerce, ti si žena koja ga je rodila. Ona koja ga je othranila i brinula o njemu, to je njegova mater. - I po tvojem ne smijem tražiti svoje dijete? - To nije tvoje dijete. I ne. Jedini razlog zbog kojeg ćeš ga tražiti je sebičan. Da bi se ti osjećala bolje. Jesi razmislila kako će se on osjećati? Bit će sretan kad te vidi? Ne, neće. Mrzit će te. Pa onda i sebe. I druge. Uništit ćeš mu samopouzdanje, možda cijeli život. Da bi se ti osjećala bolje…. To nije tvoje dijete. Nisu ti ga oduzeli švabe u ratu, oduzeto ti je zbog tvoje nebrige koja je trajala tko zna koliko dugo. Njegova je mater vjerojatno išla s blagom verzijom i rekla mu- tvoja biološka majka je bila premlada i nije se mogla ni znala brinuti za tebe bla bla bla... I to je bijela laž koja je ok. S njom može živjeti. Tvoja istina je presuda. Ja sam živjela s druge strane. I ne. Nijedna istina , nijedna priča ne može pomoći. Nema tih riječi koje bi nas, koji smo s druge strane ostavile u uvjerenju da smo bili voljeni, da se za nas trudilo, da nismo mi krivi. Posebno ako uz nas postoje brat i sestra koji su ostali s biološkom majkom. |
