| < | listopad, 2024 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Prosinac 2024 (1)
Studeni 2024 (1)
Listopad 2024 (3)
Rujan 2024 (3)
Kolovoz 2024 (1)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (1)
Rujan 2019 (1)
Studeni 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2012 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ili pivo, ili gajbu...... 
Lisbeth
Lisbeth se rastaje
- 19:44 -
Komentari (17) -
Isprintaj -
#
|
Kao što je to rekao moj predragi Andrić - dođe eto tako vrijeme, kad pamet zašuti , a budale zavladaju.... Meni će to biti najbolji opis raspada braka, i uzmite u obzir da je meni ovo drugi put -neće više bogami, i da ja nisam konfliktna osoba, nisam inatljiva i ne mrzim. Ne krivim druge za svoju nesreću i uvijek ću polaziti od sebe i uvijek ću pokušavati i pokušavati i kad je odavno prošlo vrijeme za pokušavanje, jer je brak vrst smrti, ne zaboravite to. Svaki put kad se udamo, umre dio nas, ali se rodi novi; kad rodimo, umre ogromni dio nas, ali se stvori veći, vrjedniji, ali kad se rastanemo, samo umremo kao osoba koja smo bili, ništa drugo, ljuska koja iznova traži smisao i svrhu i cilj... To je najusamljeniji dio odraslog života, većina ljudi nas napusti, većina ljudi ako nas i sasluša izbacuje one šablone šablona, za koje bi ih opalio nogom u guzicu da bolje shvati kako izgleda to -ma samo idi naprijed, šta te briga, život je pred tobom – ma krepaj sinko, koji život? Ako se rastegnem malo jače, iščašim nešto... Moje je stajalište da bi razlog za razvod braka moralo biti moguće izreći u jednoj jasnoj rečenici. Sve drugo je glupost i inat. Što je razlog mog razvoda u jednoj rečenici. Razlog je prijetnja mojoj kćeri i izdaja. Sama prijetnja mojoj kćeri je dovoljna, ali izdaja je taj nož u leđa koji je zavrtnut tri puta za svaki slučaj i izbacio iz moje duše i posljednju trunku empatije. Oni koji su čitali moj blog znaju da je tu bila jedna glupa situacija sa sestrom koja je prelazila svaku granicu u svim smjerovima i eskalirala je kad sam naišla na njih u dućanu kako kupuju spizu. Ono, on gura kolica, ona meće taj rad. I navečer pred zatvaranje, došla sam u ordinaciju i rekla da to nije u redu, da to nije poslovan odnos, da to izgleda više kao da se hoćete ženiti a to se može riješiti ljudski ne ovako, osim toga ima drugih kafana i dućana je l' baš morate tu pred kućom se sastajati. Oni su planuli na to; on da sam ja glupača glupa, jadnica nad jadnicima, nula pameti; ona da će me prijaviti policiji, rekoh ajde, prijavi... I otišla sam. Došao je doma bijesan kao ris, da sam ja šizofreničarka i da me treba strpati u ludnicu, da sam glupača glupa, jadnica, seljančura i sve što mu je palo na pamet. On je moj doktor, Jedan njegov telefonski poziv i ne gine mi ludnica, promijenila sam doktora instant. Sad to možete on line preko portala zdravlja,. Kasnije sam mu prišla i rekla- ja sam tvoja žena, moj je posao da brinem o tebi. On je rekao grubo i prijetećim tonom – marš đubretarušo jedna, bolje se ti brini za svoju kćer!- Pritom je držao ruku oslonjenu na pištolj u svojoj torbi kojeg uvijek nosi sa sobom. Meni je već prijetio jednom pištoljom, ali prijetnja mojoj kćeri nije ista stvar. Kasnije sam tu večer oko ponoći vidjela poruku te šuše – da li bi on imao što protiv da ona mene prijavi policiji. Moj gospodin suprug je odgovorio: Ne još. Sada bi štetili i sebi. Ne još. Znači za par dana, tjedan., dva, kad se pripremi teren... Moj je muž stao uz njezinu stranu protiv mene. Izdao me. Zabio mi nož kroz leđa toliko da mi viri van ispod srca. Skupila sam se u sobu svoje kćeri gdje živim posljednjih mjeseci , zaključala i razmišljala. Dan, dva. Na kraju sam se ustala u 4 ujutro, otuširala , spremila i otišla na policiju. Prijavila sam ga za zlostavljanje, mene i kćeri, za ekonomsko uskraćivanje, za prijetnje jednoj i drugoj. Podignuta je prekršajna prijava i oduzeto mu je oružje, iako ne vjerujem da je sve. Dva dana kasnije zvao me da mu donesem kompjutore koji sam sa servisa donila kući i ostavila mu ih u osobi da ih ponese ali ih je " zaboravio". I ja sam odnijela, jer bez njih ne može raditi, potpuno naivno i glupo. Malo me ismijavao sa sestrom oko toga kako sam ja toliko pametna da bi mogla umjesto njih raditi taj posao... Rekla sam-samo su dvi opcije, ili ćeš se opametiti, ili ne. Prijavio me za uzimanje kompjutora ordinacije bez pitanja čim sam napustila ordinaciju, to je kaže kazneno djelo, to su podatci pacijenata bla, bla.. Nisu. Ne smiju biti. Za pristup podatcima treba kartica. Više informacija o pacijentima ćete naći na papirima po stolu i u smeću nego na tim laptopima. Međutim, ja sam očekivala to sranje i odnijela ih ovaj put u servis. Sto eura, eto, pa plati... On to ne zna još . Danas me prijavila sestra za uznemiravanje. Ne znam koje. Rekoh policiji to nije istina, ali očito bit će tih prijava sad na sve i svašta. Blokirala sam mu broj, da mi ne šalje sranja. Promijenila sam kćeri broj jer radi sranja i njoj. Pokrenula sam tužbu za rastavu braka. Moja je odanost nemjerljiva, ali nije slijepa... I kocka je bačena. |
Drama br.xy
- 08:12 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Znate ono kad nešto ne želite ili ne volite, onda vas to dočekuje na svakom koraku. Npr. Ja se nikada nisam htjela udati zato sam valjda bila prošena ravno 7 puta, pristala sam dvaput. Jer očito nisam naučila dovoljno prvi put. Pored toga, ne volim dramu. Ne podnosim te stvari, tenzije, konfrontacije, ali jebg prate me ko gladne mačke.... Jučer sam otišla u dućan, i za ne falit, sretnem svog muža i njegovu radnicu u spizi. On gura kolica , ona meće, to, taj rad. Pomislih, da vam jebem sve po spisku. Rekoh plavuši – nestani. Ona me gleda ko da sam s Marsa pala; rekoh - Nestani! Povuče se sponzoruša i ovaj moj ko klinac kad ga mater prvi put uvati s onom stvari u ruci – Da šta radim scene? Pomislim, nemaš ti pojma što su scene. Rekoh, riješit ćemo ovo danas, dosta je toga. I odem, sretnem šušu kako se stiska uz odjel s wc papirom i samo procijedim sebi u bradu - stoko jedna. I kasnije si mislim.... Možda ženska stvarno nije kriva. Možda ne kuži, možda ona misli da muško poslije nekih godina ne misli više s onom stvari. Dođem ja, ne bud lijena, pred kraj radnog vremena u ordinaciju, pričekam da odu pacijenti i pitam: Recite sestro, da li se vi želite udati za mog muža? Da kako ju to mogu pitati, da ona mlada (valjda 28cc, neudata, napumpane usne, blajh, cameltoe hlače), kako mi to može pasti na pamet? -Pa zašto se onda ponašate kao njegova žena? -Da mi smo kolege, reče... -Niste kolege, vi ste radnik, on je šef. Jeste vi sa svakim svojim šefom zatvarali ordinaciju i išli u spizu i na kavu svaki božji dan? -Ona ima pravo na pauzu... -Imate, i ne znate otići sami? Ja u životu nisam sa svojim šefom išla u spizu. Ili na pauzu izvan objekta ako nije bio Božić ili tim building... -Pa šta mu vi onda ne kupite marendu? -Ako si nije sposoban sam kupiti marendu onda nije sposoban ni raditi ovaj posao. -Da će ona mene prijaviti policiji! -Pa prijavite, molim lijepo, objasnite njima kako je to normalan odnos šefa i radnika. Nedjeljom na ručak kad sam ja na putu. Svaki dan zatvorit ordinaciju i sjediti na kavi uru vremena. Dajte, molim vas. To ona iz poštovanja ide s njim uokolo jer su kolege, kaže... -Moj muž svaki dan i priča kako ste vi bolji od mene, bolja žena, bolji čovjek, u sveeeemu bolji od mene. Meni to ne zvuči kao kolege, meni to više zvuči kao da vas oće ženiti. - Da ja nisam normalna i da ona iz ovih stopa ide mene prijaviti policiji. -Rekoh upozorila sam vas jednom, ovo je drugi put. Nemojte poslije da bude nismo znali. Nevjerojatno ali istinito, osjećala sam se puno bolje. Možda trebam češće raditi sranja. Možda sam predugo bila fina i pristojna. Možda bi mogla početi vući bejzbol palicu na uzici... Sad čekamo da mi dođe policija. I mislim si, ma neka ide uz bum! |
S one strane Zašto?
- 22:38 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Kad odrastaš kao ja, u određenoj sredini u kojoj postoji više pitanja nego odgovora i svaki odgovor kojeg nema tvoja mašta i nada pretvaraju u neke bajke i priče sa happy endom, jedno od najčešćih pitanja koje se dugi niz godina ljulja u podsvijesti je - Zašto? I život, barem moj, ne bi bio život, da nisam upoznala nekog s one strane zašto… Negdje valjda postoji nacrt po kojem se određeni ljudi pojavljuju u mojem svijetu, ali ja mu do ovih mojih godina nisam uspjela nazrijeti ni vizuru ni zašto ni kako. Eto upravo tako u moj je svijet ušla jedna žena čija je pojava nešto između žene koja je odrasla na selu i građevinskog radnika. Njezine su geste grube i neodmjerene, kao da joj tijelo reagira prije nego je mozak odlučio što točno želi da bude učinjeno. S druge strane, iako nije mlada, ima znatnu fizičku snagu na koju se oslanja gotovo u cijelosti.. Gotovo kao ja na svoje intelektualne sposobnosti ne toliko davno bez imalo primisli da bi to moglo nestati. Njezina snaga će nestati, ne tako naglo i strašno kao moja pamet, već pomalo, neprimjetno dok ne postane predmet čuđenja. Ona ima dvoje djece, iako smatra da ih ima troje. Živi tako, u tom uvjerenju, negdje u podsvijesti prati razvoj tog djeteta, zamišlja ga uspoređujući ga sa svojima gdje bi mogao biti danas, kako izgledati, čime se baviti? Da li se smije kao ona, sliči li na nju ili na oca. Kažnjava se nemilice dnevno bez stvarne spoznaje da to čini. Umanjuje sebe i svoju vrijednost; kao čovjeka, kao osobe, kao majke, kao žene: njezina je vrijednost u njezinim očima jednaka nuli, što rezultira time da dozvoljava da je se gazi, pljuje i guta godinama ta sranja, sve te grube riječi, svu tu nepravednost, nesposobna u potpunosti reći -ne i povodljiva preko svake mjere misleći da je svatko bolji od nje, jer je tamo negdje kao mlada napravila sranje ili mali niz sranja koji su obilježili niz života… Oduzeta svojoj obitelji zbog zanemarivanja i nebrige, odrasla je u domu i u onim godinama puberteta, zaljubila se i pobjegla s tim nekim u Split. S vremenom, dobili su dijete i snalazili se kako su znali dok momak nije naletio na društvo koje se drogira i krenuo tim putem. Bio je dovoljan samo jedan put da ona proba pa da postane ovisna i njihov svijet koji je i imao neke nade za ljepotu, postao je jazbina u koju bi se skrivali od svijeta i izvlačili kao zvjeri, samo s jednim ciljem i bez imalo odgovornosti prema ikome. Nijedna cijena nije bila previsoka, nijedno sranje koje se moralo odraditi nije bilo previše strašno za novi šut. Dok nije došao socijal i oduzeo dijete u dobi od oko 3 godine. Čudim se da je uopće preživjelo tako dugo s njima… Iako je to donijelo određeni preokret u njoj, pokušaj da ga vrati bilo je bezuspješan. Rekla mi je -pitali su me koji broj cipela nosi i ja nisam znala. Koja mu je najdraža boja, igračka. Ja nisam znala odgovor. I oduzeli su mi ga. U ovom „braku“ u kojem živi, živi neudata. Djeca imaju prezime oca, ništa ne glasi na nju. To je dar povjerenja njezinog muža bivšem ovisniku. I nakon dvadeset godina… I u tim nekim satima samoće, u onih par minuta prije sna, njezine bi se misli vratile na to dijete i gdje je danas. I nadu kako će ga jednom pronaći da mu obajsni.. Iz dana u dan, iz godine u godine, dok nije došla do nekog kontakta i nekih podataka. I sretna i malo glupa, raspričala se o tome i saznalo se da ona zna gdje je mali i da ima plan ga upoznati. Majka koja odgaja to dijete i koja ga usvojila, dala mu prezime i svoju brigu i ljubav, stopirala je to u roku jednog dana, promijenila podatke, telefon, adresu, da zaštiti malog od nepotrebnog stresa koji on nije odabrao. Pravilo je - ako dijete poželi, onda može, inače - ne. I ne tako davno sjedila je u mojoj kuhinji i pričala mi to. Rekla mi je – Htjela bih samo da ga vidim, da mu objasnim… Prekinula sam ju - Da mu objasniš šta točno? Što ćeš mu objasniti? - Tu situaciju zbog koje se to sve dogodilo i da sam se trudila ga vratiti i da nisam ga htjela dati… - Sve što će on čuti je da si ti između njega i droge birala drogu. Tako dugo dok ti nije oduzela posljednji trag ljudskosti u kojem on više nije postojao i zanemarila si ga toliko da ti je oduzeto. - Ali nije… - Što nije? Sjećaš li se ti uopće tog perioda? Tko zna koliko je dugo to dijete plakalo do iznemoglosti gladno i nečisto dok više nije imalo snage. Tvoja je sreća što je preživjelo. I sad bi ti, da čistiš svoju dušu išla jebavati život tog malog koji je neusporedivo bolji nego si mu ga ti ikad mogla pružiti. Da upozna bratu i sestru? Jelda, da vidi kako si za njih dvoje bila sposobna ostati trijezna a za njega ne? Pa će u svojoj glavi misliti da je do njega. - Ali ja sam mu mater! - Ma nisi ćerce, ti si žena koja ga je rodila. Ona koja ga je othranila i brinula o njemu, to je njegova mater. - I po tvojem ne smijem tražiti svoje dijete? - To nije tvoje dijete. I ne. Jedini razlog zbog kojeg ćeš ga tražiti je sebičan. Da bi se ti osjećala bolje. Jesi razmislila kako će se on osjećati? Bit će sretan kad te vidi? Ne, neće. Mrzit će te. Pa onda i sebe. I druge. Uništit ćeš mu samopouzdanje, možda cijeli život. Da bi se ti osjećala bolje…. To nije tvoje dijete. Nisu ti ga oduzeli švabe u ratu, oduzeto ti je zbog tvoje nebrige koja je trajala tko zna koliko dugo. Njegova je mater vjerojatno išla s blagom verzijom i rekla mu- tvoja biološka majka je bila premlada i nije se mogla ni znala brinuti za tebe bla bla bla... I to je bijela laž koja je ok. S njom može živjeti. Tvoja istina je presuda. Ja sam živjela s druge strane. I ne. Nijedna istina , nijedna priča ne može pomoći. Nema tih riječi koje bi nas, koji smo s druge strane ostavile u uvjerenju da smo bili voljeni, da se za nas trudilo, da nismo mi krivi. Posebno ako uz nas postoje brat i sestra koji su ostali s biološkom majkom. |
