31.10.2007., srijeda
Jesam li ja ono rekla da neću davit..
Happy birthday !
30.10.2007., utorak
geocach u Firenzi
Vratija se Šime..di je bija?
|
Ja sam se vratila. Od jutra mi nešto pričaju ja samo čujem zvukove ali ne i što. Baš me briga. O Toskani neću puno. Ne volim kad mene dave putopisima pa neću ni ja davit druge. Samo ću reć to : ako je Zagreb mlađa sestra Beča, onda je Istra ružnija sestra Toskane. Tempo je bio ubojit. Ja trenutno hodam i spavam. Slomilo me ali vrijedilo je. Pitala sam jučer Muškarca "ti nisi umoran?". Isti je odgovorio : neeeee. Ali je išao spavati u 10 sati.  He,he..nije umoran, meni će on...Pas je bio dobro zbrinut. No kad sam došla po njega nije mogao doć k sebi od oduševljenja. Ipak, ja sam ja. Meni može skakat po glavi, tamo nije mogao. Meni se može uvalit u krilo kad mu se prohtije ,tamo nije mogao. Meni može zauzeti pola kreveta pa ja spavam u joga položajima, tamo to nije mogao. Nije čudo da mi se veseli. I bio je ošišan. Na kraju je ispalo da su se svi hvalili pasom i svuda ga vodali. Nije čudo da je mrtav. I da samo spava. Eto. Sad idem po treću kavu jutros. Možda me probudi. A možda i ne. |
24.10.2007., srijeda
Cigarete su nabavljene a ostalo bit će nekako
23.10.2007., utorak
Crtice
Umjesto da se spremam za put ja se bavim dizajnom . Mislim stvarno sam pametna. A sutra ću se nabrzinu spremati i naravno, kao i obično, pozaboravit pol stvari. Ali kad me ovaj dizajn doslovno ... u glavu. Ovo je test. Da vidim dali sve radi. Pas mi već dva sata piz.. . Malo i u krilo pa malo nebi u krilo. Pa bi opet malo u krilo. Pa bi opet malo dole. Naslov se ne vidi. Slova su plava. Pasa ć izbacit kroz prozor ako ovako nastavi jer me čini nervoznom. Zato što je sam nervozan. Svi su danas nervozni zbog te kiše. Ja kišu volim jer smiruje. I volim ju zato što je nakon nje sve čisto. I zrak je prekrasan. Jutros me ispilila na poslu drugarica :"nekad sam manje nekad više , al uvijek sam histerična". Onda sam išla u Ustanovu. Tamo su svi ionako drugačiji, ali se pitam....možda bi neki od mojih kolega našli sebi mjesto tamo. Držala sam se u toj kolektivnoj nervozi smirena, no kad sam došla doma pa je mali pas na mene počeo izbacivati svoju nervozu ondak mi sad već raste tlak. 12 sekundi je u krilu. Pa skoči dole. Pa hoće u krilo. Pa skoči dole. Pa opet u krilo. I tako se mi igramo već dva sata. Ja se suzdržavam. Dižem ga. Skoči sam. Dižem ga. SKoči sam. Bacit ću ga kroz prozor majke mi.  Sad se idem gasit a sutra ću na poslu nastavit s dizajnom. Uopče mi se ne sviđaju ta plava slova. ni naslov mi se ne sviđa. Samo mi se boje sviđaju žute. |
22.10.2007., ponedjeljak
Prije i poslije
21.10.2007., nedjelja
K A K O?
|
Jutros sam bila u kupovini. Prijateljica mi, ona što je u Ustnovi ima 35 kila i treba nešto za obuć. Pa ja krenula tražit. Usput krenula i sebe obut za Firencu dost je bilo kućica-oblačenje, mora se svijetu pokazat da smo mi svjetski ljudi. City centar mi najbliži te sam sad eto došla od tamo. Prvo me nije krenulo. Eeeee, onda me krenulo!!!!! Ne morate se sramit Levantice hrvatice kad krene u bijeli svijet. Levantica se obukla od nogu do glave. Levantica ima problem : KAKO opravdat troškove? Kako ih pokrit? No je ona odlučila da o tome uopće neće mislit. Skaret o Hara joj je uzor. Mislit ću sutra, ako mi se bude dalo. TAKO razmišlja autorica ovog posta gledajuć svoju novu opremu razbacanu oko nje tu po stanu. Kad je bal nek je bal. Račune sam odma bacila, mislim zašto da me opterećuju?!?! Najviše sam sretna sa novim cipelama za hodanje. One žute koje sam kupila u cca 10-om postu, za Plitvice pokazale su se jadnima. Izdajice izdajničke. Za moju bolesnu prijateljicu našla sam skoro NIŠTA. Na dječjem odjelu ima krasnih stvri, ali to su dječje vestice. A na odjelu za odrasle opet ništa jer je sve za nju preveliko. Našla sam joj neku crvenu majčicu, nadam se da će bit ok. Levantica se sad ide odmorit. Malo dremnut. A zatim će obut svoje nove cipele za hodanje i krenut sa malim pasom u duge šetnje naseljem. Jer autorica je sad SPREMNA! Spremna za buduća hodanja domovinom joj krasnom i šire! To i još mnogo drugih KAKO možete pročitati na levant.blog.hr. SAMO GLEDAJ. |
20.10.2007., subota
Z A Š T O ?
|
Zašto je u bolnicama sve sumorno? Zašto komunistički manifest koristi bauka? ("Bauk se širi Europom, bauk komunizma") Zašto ne miš ili orao? Zašto na mene djeluju svi Murphijevi zakoni? Zašto se ne razdijele ravnopravno svima? Kako počinje bajka "Car je gol?" Mislim, zašto je car obukao ništa? To i još mnoga druga pitanja naći ćete na levant.blog.hr SAMO GLEDAJ. |
19.10.2007., petak
17.10.2007., srijeda
selim tamo di se kuje ne tjeraju
|
Ako pod hitno ne odem na kućicu poludit ću. Ionako sam već na pol luda. Prvo me pas maltretira. Svaki dan imamo isti scenario: stoji se pred susjednim stubištem. I čeka. Ja sam pametnija nego sam bila prije deset dana pa lijepo odem u stan. No , sam ipak glupa jer svakih 10 minuta zabrinuto odem dole provjerit jel mi pas na istom mjestu. Naravno da je. Dežura. Požarni.Onda ja viknem "Idemo". "idemo" se ignorira. Pa se idemo pretvori u idem. I odem. Za 10 minuta ista priča. Ja brižna, zabrinuta dolazim provjeravat. On dežura. Pa za 10 minuta opet. I tako to ide. Pa mi se život svodi na hodanje uz i niz stepenice. Susjedi me gledaju ali ne progovaraju. Mora da se smiju kad ja okrenem leđa. Mislim da govore "vidi joj autoriteta,, uopće ga nema". I u pravu su. Slobodno nek se smiju i meni u lice, smijem se ja i sama sebi. Mislim, pas mi dirigira tempo, di toga ima. Ima, ima. Kod mene ima. Al se onda s druge strane mislim. Pas ima svoje instinkte, tko sam ja da ih negiram? Ak hoće bit požarni nek bude požarni. Ak hoće dežurat nek dežura. Tko sam ja da mu to branim? Inako je sav lud. A i ja skupa s njim. Ak odem na kućicu toga neće bit. Jer će se mali pas zabavljati natjeravanjem mačaka. Lajanjem na iste. Pokazivanjem snage. Pokazivanjem koji je čiji teritorij. A ja ću u miru božjem lijepit tapete. Ondak ću se sjesti i gledati zelenilo. Drveće. Cvijeće. Brat ću orahe. Ondak ću uzet boju pa bojat. Ili uzet lak pa lakirat. Posla ko u priči. Za malu djecu. A i telefon sam prijavila. Samo čekam super-brzi T-Com da isto i izrealizira. Mislim da me priključi. Pa ću lijepo sjest van na stepenice i razgovarat. Sa svima i svakim. Iz prirode ću razgovarat. Imat ću slušalicu u ruci a gledat ću voćke. Susjedove. I borove. Svoje. A kad mi bude dosta razgovora reći ću :"čuj moram ić, oprosti, orahe moram ić brat". I onda ću orahe brat. I dunje ću brat. I udisati mirise prirode. Čiste i nevine. I sjedit ću na tim stepenicama i ništa ne mislit. Samo ću sjedit. Sanjam o kućici. O drveću oko mene. O mirisima prirode. Ne sanjam o susjedu. Okrutnom. On me ne veseli. On me plaši. Jer se bojim sebe. Bojim se da bih mogla reagirat na njegovu okrutnost prema svojim životinjama. A ondak će on reagirat agresijom. Prema mojoj životinji. Pa moram šutit. I pizdit u sebi. I ubijat ga u mislima. Ponovo i ponovo. I još se veselim šetnji sa malim pasom. Kad nas dvoje smiješni krenemo duž ceste pa hodamo. Ja obično obučena kao strašilo. On nešto ljepši, al eto u našoj kući on je taj za koga se priča "kaaaako je lijep". Meni ništa.  A žensko sam, bilo bi zgodno da i meni netko da neki kompliment. Mislim, ne bih ga ubila zbog toga. I tako. Dani idu, ja ludim, ali drži me to što još 9 dana i idem u Italiju. Ma nije bitno kud idem, važno da idem, da se maknem malo od učmalosti i sivila koji krase moje radno okruženje, a ni s ostalim nemerem se baš pohvalit. Došlo neko doba kad sam stand by. Kad ostali raspolažu samnom a ne ja sa njima, kad sam na raspolaganju. Sve mi se to baš ne sviđa al što ćeš. I to će proć. Dođu tako periodi kada oko sebe imaš zidove. Betonske. Probaš rušit al neide. Samo sebe raniš a zid ostane. Čvrst. Neslomljiv. Pa tražiš vrata ali njih nema. Ili ih ti nevidiš onako ranjen i slijep. Rezutat je isti. Vrtiš se u krugu. Ih, baš sam patetična . Ili sam samo umorna?  |
kad bi tako bilo
|
Kad bi tako bilo. Puhne vjetar i otvori bilježnicu. Skoči nožić i zašilji olovčicu. Piše piše olovčica. Gotova je zadaćica. Baš se nešto razmišljam o ideji da nitko ne izađe na izbore. (post je inspiriran Francovim pozivom : svi na izbore!) Ideja uopće nije tako loša , samo što je nažalost neizvediva. Naime, poanta je slijedeća : čovjeku ili na kraju krajeva bilo kojem živom biću najgora stvar je ravnodušnost. Živo se biće može nosit sa mržnjom. Mržnja ga može stimulirat. Može se nosit s ljubavlju. I ona ga stimulira. Ali teško, jako teško se nosi sa ravnodušnošću. Sa nedostatkom pružene energije. Sa nedostatkom pažnje. S onim "ne vidim te" "nema te" "ne postojiš". Ili da objasnim ovako. Ako se neki dio tijela ne koristi on zakržlja. Odumire. Ili. Stvar koja nema upotrebnu vrijednost baca se. Ili. Ako u nešto ne ulažeš energiju to ne raste. Ne razvija se. I sad me jako zanima kakve bi izraze lica napravili naši vrli političari kad bi se suočili sa potpunom ravnodušnošću naroda. Kao ono dan je izbora. Otvaraju se izborna mjesta. Nikoga. Prođe pola sata. Nikoga. Tu i tamo pojavi se rođak nekog koji je na listi. Zaokruži. Prođe još pola sata. Nikoga. Prođe dva sata. Nikoga. Prođe još jedan sat. Nikoga. Sad već nešto postaje čudno. Zove se druga izborna jedinica. Pitaju "kako je kod vas?" Ovi odgovaraju "nema nikoga". Sad kreće čuđenje. Zove se zove. Zovu se druge županije. I tamo isto. Nikog nema. Televizija ide od jednog do drugog izbornog mjesta. Sve prazno nigdje nikoga. Političari i oni koji se takvima nazivaju (a tih je puno puno više) se počinju čudit. Brinut. Ne mogu razumjet. Uvjeravaju sami sebe da je nešto krivo. Misle si "aha, to je ta i ta stranka zajebala. Oni su krivi. Oni su tu nešto napravili". Zovu izborne jedinice. Odgovor uvijek isti "nema. nitko nije glasao". Dođe kraj dana. Od glasova ni g. TV dnevnik navečer. Vijest : "Glasača nema. Glasova nema". Uživala bih u tom scenariju. Uživala bih u idućih mjesec dana. Uživala bih gledajuć ih kako se koprcaju. Uživala bih gledajuć ih kako se nabacuju krivnjom. Jedni bi po drugima bacali blato. Uživala bih gledajuć kako si pokušavaju objasnit situaciju. I nebi shvatili. Mislim da nebi shvatili. NE BI SHVATILI DA IM JE NAROD POKAZAO DI IM JE MJESTO. No nažalost to neću doživjet. Jer mi ćemo i dalje izlazit na izbore i bacati biserje pred svinje. Glasat ćemo za one koji su "manje loši". I tako nikada, ali baš nikada nećemo dobiti "one dobre". I noćas sam u skladu sa svojim odvratnim raspoloženjem sanjala i odvratan san. Pa sam se probudila sva u znoju. Sanjala sam da smo bili u nekom stanu, mi kao neki pokret otpora negdje u Irskoj. U svakom slučaju bili smo neki borci. I netko nas je provalio. Izdao. Pa smo spasili ostatak ljudi, sve mladih, tako što su pobjegli na krov, a ja sam sa svojom familijom ostala u stanu . Ja sam bila muško u snu. Starije muško. I netko je pozvonio na vrata, ja sam vrata otvorila i na mene i moju familiju sručio se rafal. Odmah su nas upucali. Sve. Bez pitanja, bez formalnosti. Kako sam otvorila vrata, tako su nas ubili. Tak. Najgore je što sam osjetila sav strah. SVE sam osjetila. Užas! Ondak sam se digla. Otišla do frižidera i onako tresući se od straha i svih tih emocija u snu lijepo sam smazala kolač. Mislim, kad me već ubijaju rafalom iz mitraljeza nek bar osjetim nešto slatko. U skladu s tim snom, današnje raspoloženje mi varira. Od odurno negativnog do još odurnije negativnog. |
16.10.2007., utorak
|
Bila sam u duševnoj bolnici. Nisam ostala, jer takvu imam i na radnom mjestu, pa mi svejedno na kojoj sam lokaciji. Ova na radnom mjestu mi je bliže, a i mogu ić doma svaki dan. Bila sam posjetiti prijateljicu. Sjele da pričamo. Nasuprot žena,namazana, dotjerana, sa cekerom. Ljubičasta nova vesta. Hlače uredne opeglane. Ceker crveni. Nov. Pun. Spremna za izlazak. "tko je ona? sestra? posjeta?" pitala sam se tiho u sebi. Tako sjedimo nas tri. Ona sudjeluje u razgovoru. Nikako da joj se obratim jer neznam kako. Ako joj se obratim kao sestri a ona to nije...ako joj se obratim kao posjeti.. Pa šutim. Gledam ju i smješkam se. Pitam prijateljicu "koliko vas je u sobi?". Kad sestra/posjeta odgovara "Ah, njih je 6 a i nas je 6". Bingo. Sad znam tko je. Gledam listu na zidu. Raspored : 6,30 buđenje 7,00 gimnastika 7,30 doručak 8,00 terapija sa sestrom ili muzikoterapija ili biblioterapija ili uređivanje cvijeća - /ovisno o danu u tjednu/ 13,00 ručak 14-17 slobodno 19,00 večera 22 - spavanje Gledam prostoriju. Zapušteno. Gledam sestre. Dobre. Gledam sebe. Možda ne bi bilo loše da ostanem?!? Mislim, kod nas je raspored malo drugačiji. Teži. Naporniji. Na primjer - mi nemamo 14-17 slobodno. Što se terapije tiče ja imam jutarnju blogoterapiju. A kasnije imam šef-terapiju ili kolega-terapiju. Te spadaju u šok-terapije. U terapija vrsta : "ako vidiš bijelo onda to nije bijelo, to je crno". Znači, opet teža varijanta. Što se ustajanja tiče skoro pa je isto. Moja gimnastika ujutro je pas-šetnja. A zatim se nastavlja gimnastički dio -vožnja do posla- Ručak nam je u 12, njima u 13. Oni su poslije slobodni, mi nismo. Mi nastavljamo s terapijama. Spavanje je isto . 22 sata. Ići ću opet do prijateljice. Možda se odlučim ostat. Vidim da su komparativne prednosti tamo veće! Bliski susret 1 : "Gospođo , imate li dvije kune?" Gospođa je dala pet. Bliski susret 2 : "Čuj, jesi vidjela auto od Grge tamo vani?" "Mooolim?" "Auto od Grge onaj plavi? Si vidla? Stoji ti vani i daj skini te naočale." Naočale su bile dole brzinom svjetlosti. "Čuj, tam vani ti stoji auto od Grge. A onaj tamo to ti je moj. I ja ti vidim kuiš da on izlazi iz mog auta" "Kako iz tvog auta? Odakle mu ključ?" to ja slabašnim glasom "Lopov to ti je" on tonom a jesi gluuupa... Bliski susret 3: "Gospođo" leži u krevetu. "Molim" "Gospođo, svi su vam oni isti" "Tko je isti?" "Gospođo" "Molim?" "Gospođo svi su vam oni isti." .... Bliski susret 4: "Goga, ej Goga. To je Goga" Sve tri gledaju u mene tj. Gogu. Mislim, žene misle da sam Goga. Smješkaju mi se toplo i srdačno. "Zdravo Goga, kako si?" Goga se nasmješila, odzdravila i krenula svojim putem. U svoju bolnicu. Jer ova ipak, unatoč svemu napisanom, nije ni do koljena onoj u kojoj se ja liječim.  |
15.10.2007., ponedjeljak
plovim polako
12.10.2007., petak
"Ja jako volim...
11.10.2007., četvrtak
što sam radila
10.10.2007., srijeda
a kako je stvarno bilo
08.10.2007., ponedjeljak
Kako će izgledati moj sutrašnji dan:
07.10.2007., nedjelja
nedjelja
|
Ne moš bilivit što sve ljudski mozak može smislit. Mislim, zna se što sve ljudski mozak može smislit i taman kad misliš da si sve prokljuvio, da si postao profesionalac života, da te ništa više ne može iznenadit, da si sad mudar i pametan negdje sa strane ti dođe neka nebuloza koju uopće ne očekuješ na tom mjestu i u tom obliku, te sve onda krene iznova. Svojoj sam prijateljici jamac za kredit, usput rečeno zadnji puta u životu, nikom više nikad neću bit jamac. To sam odlučila onog trena kad me bolesnu digla iz kreveta i bolovanja da s njom i radi nje idem potpisat sebe javom bilježniku a zatim me vukla u banku, pa me zatim odvukla na kavu. Mislim , bilo njoj krivo "tako mi je žao, bolesna si a moraš tu ići samnom", ali nije rekla "dobro bolesna si, napravit ćemo to kad ozdraviš". E tog sam trena odlučila i spoznala : ja sam svoj dio odradila!.. Nema više. Dosta je bilo da me bolesnu dižete iz kreveta da vam potpisujem, da vas vozim, da bam budem na raspolaganju. Nnndaaa.. i tako stigosmo mi i u banku nakon potpisivanja kod javnog bilježnika. I u banci uvali mi muško papir i kaže "ovo niste potpisali". Budući da me učilo cijeli život "ne podpisuj ništa što nisi pročitala" to uzmem pročitati i to što moram potpisati. Pročitam i ne vjerujem da sam to pročitala. Mislim se : bolesna si, krivo vidiš, pročitaj ponovo. Uzmem ponovo čitat. I ne vjerujem sebi. Dakle, na formularu koji sam ispunila kao jamac stoji i taj dio u kojem se kaže da ovim potpisujem da banka može raspolagat mojim podacima te da mi doma može slat prospekte, te da me može nazvat telefonom i slati mi email sa svojim prospektnim materijalom. I još kaže da ovim potpisujem da banka može raspolagat mojim podacima u marketinške svrhe. E tu sam pukla. Okrenem se referentu i pitam što je ovo? Čovjek šuti. Ja opet pitam. On opet šuti. Šuti li šuti. Ja pitam - tko je ovo sastavio? On šuti. Mislim od njega nikakvog odgovora. Ja pitam - ako ne potpišem što će bit? On šuti. Pa ti budi pametan. Ako ne potpišem što će bit? Mislim išla bi ja do kraja, volim se natezati, ali mi prijateljica sjedi do mene očajnički trebajuć svoj kredit. Pa moraš šutit, što ćeš? Zbog nje. Mislim, di toga ima. Da jamac mora potpisat da njegovi podaci mogu bit raspoloživi u marketinške svrhe? I... možda objašnjene postoji... možda sve ima nekog smisla... ali ja odgovor dobila nisam. I to me ljuti! Ljuti me da čovjek nije progovorio niti jednu jedinu riječ. Ni da ni ne. Ni luda si ženo, ni nisi luda ženo, ni ideš mi na živce ženo, ni neideš mi na živce ženo. Ništa. Nada. Nula. Šutnja. Eto, pa ti znaj. |
06.10.2007., subota
subota
|
Evo još samo jedan dan i prestajem bit "đeparac dobivam". Naime sutra sjeda plaća i zahvalit ću se Muškarcu na njegovim uslugama, te postati opet i ponovo samostalna, nezavisna, "od svoje plaće živim" žena radnica-udarnica. Naime ovaj puta na računu će ostat više od 6 kuna, te ću stoga moć preživjeti koji tjedan dva kao gospodin čovjek, a onda ću se opet bacit na Muškarčeva leđa. Mislim dobro mu je išlo do sad, pa što nebismo nastavili ????  Pa čim dobijem to što moram dobit, jer mi država to obećala kad sam podpisala ugovor o radu, idem u Kiku kupit tapete za kućicu. Tapete ovoga puta ne za kuhinju jer ista je iztapetirana, ovoga puta za spavaću sobu, ako se podkrovlje u kojem spavamo može tako nazvat. I to se dvoumim između zelene i žute. Već se 3 tjedna dvoumim. Pa bi malo zelenu, pa bi malo žutu. Pa bi opet zelenu, pa bi onda opet žutu. Pa ni sama neznam što bi. Danas na primjer mislim "žuta. ta ti je lijepa i baš je ugodna i topla". A jučer sam mislila "zelena definitivno. ta ti odmara oči". Eto kako je meni teško. Teško mi je za popizdit. Nikad kraja dilemama i nedoumicama. Hamlet je za mene amater. Amaterčić.  Diletant obični.I još bi pogledala u glupoj Kiki neke zavjese. No tamo nikad nikog nema od osoblja. Nikad. Već mi došlo da sama uzmem škare, izrežem si što mi treba, napišem si račun i odem platit. Na tim zavjesama ima dvije žene od osoblja a kad ih kupci ulove tome nikad kraja. Jer očito su i drugi kupci kao i ja...sad bi ovo , sad bi ono, samo što oni svoje nedoumice od tri tjedna imaju na licu mjesta, a ja to imam doma. Pa tako te glupave zavjese kupujem već 6 odlazaka u Kiku. I uvijek odustanem. Prošli put bio je jedan par prije mene. Koji se nije mogao odlučiti. "A što misliš da ipak probamo...". Meni je tlak rastao i rastao i rastao..počela sam se polako pjeniti. Nakon 20 -ak minuta čekanja u stavu "ne mičem se jer ako se maknem netko će me preteć" lagano mi je iz ušiju počeo kuljati dim. Pa sam se išla gasit. U restoran sa koka-kolom. A onda demonstrativno otišla kući u stavu "neće mene niko j....". E ovo gore sam napisala u srijedu s namjerom da svjetu objavim svoje planove za budućnost. Ako ja moram znati di je Kanader sve bio i koliko satova ima, ondak neka i on zna moje dileme oko biranja tapeta. I taman kad sam se ušaltala u moju hamletovsku priču (tapete zelene? tapete žute?) došla je i zgrabila me, s leđa, pokvareno i prevarantski jedna lijepa mala prehladica. Koja je kenula bezazleno tipa "znaš ja sam ti samo mala mala prehlada koja će proć bez antibiotika". Pak sam joj ja, ovako naivna kakva sam se rodila i povjerovala. No nikad ne vjeruj prehladama je moje novo životno iskustvo. Pa tako eto od srijede čučim doma da nebih, nedajbože, zarazila pučanstvo diljem mile mi domovine, i štrikam, čitam, gledam TV, šetam malog pasa, pa onda opet čitam, gledam tv i dani se nižu u nedogled. Potrošnja maramica u našoj kući porasla je za 100% u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Jedem med i pijem čaj od šipka. Svoj. I čekam. Čekam da prestane glavobolja, bol u leđima, šmrcanje, kašljanje, kihanje, nervoza, živčanost, svađalačko raspoloženje, gunđavost. Muškarac jadan čuči uz mene a bolje mu je da ne.Gunđam kao i moj mali pas, pa eto ima dva gunđala u kući. Mislim, gunđam ja i inače, tako da i nema velike razlike, ali kad gunđam bar gunđam bez prekidanja. Ovako krenem, pa me prekine kašalj. Pa moram ispočetka. Pa opet krenem prigovarat, al ondak moram tražit maramicu jer mi curi nos. Pa me se uopće ne shvati ozbiljno. Nije meni lako. Nije. Ni gunđat ne mogu jer me se uzima onako ofrlje. No ni Muškarac nije od jučer. Lijepo si je kupio (ups, NAMA je kupio) digitalni fotoaparat. Te smo pas i ja objekti već dva dana. Hoda za nama sa izrazom "profesionalac sam znam što radim" i slika nas u svim pozama. Moje nisu baš inspirativne - poze mislim. Ili je maramica u lijevoj ruci ili je maramica u desnoj ruci. To bi ukratko bilo sve. No profi se neda. Ispituje nam oči, ako su crvene on ih mijenja u onakve kakve stvarno jesu. Možda će nakon ovoga i ZNATI koje boje očiju ja imam. Jer do sada to nije uspio zapamtit. Zatim hoda za malim pasom koji je već rezignrano odustao od ikakvog bježanja od fotića. Te je napravio seriju - pas doma i pas vani. Ja sam strogo nakon toga zabranila da me se slika u stanju u kojem jesam, jer ako nekome pokaže mene sa natečenim očima, šmrcavu, crvenu ljudi će mu se smijat i pitat - a tko ti je ova zaboga miloga?????!!! Tako da od Muškarca u stvari zadnja dva dana nemamo ništa. Ni pas ni ja. Jer treba pročitat sva uputstva , treba slikat sve što se slikat da. Nije to lako... A onda ga i ja svako malo prekidam sa glupim molbama za glupi čaj. Pa taman kad se najbolje ufura u "Uputstva za upotrebu" i krene pročitano provodit u djelo, evo mene sa nekim priglupim pitanjem "a što ćemo sutra jest?". Ondak on dobije lagani slom, ali se trudi da ga ne pokaže, što rezultira kiselim osmehom i odgovorom kroz zube "juhu i još ću nešto napravit". Onda ga malo pustim na miru. Kojih 12 minuta. Taman se ufura u novo poglavlje "kako vašim ovim foto aparatom slikati bijeli zid" kad opet evo ti mene "oćeš prošetat psa". Tu već lagano trza nogama, ali si govori (vidim mu misli ) pusti bolesna je, smiri se....smiri se....smiri se..., uzima malog pasa, oblači tenisice, meni dobaci jedan pogled "ubio bih te najradije" i to onda kad misli da ja to ne vidim (imam ja oči i na leđima), i krene u šetnju. Vrati se za 4 minute, vidim mu u očima da je još uvijek na istom poglavlju, vidim da nije prisutan u stvarnosti, pa ga pustim na miru. Neko vrijeme. No mi je repertoar velik. "Hoćeš pustit mašinu?" Tu osim trzanja nogama imamo i ukočeno tijelo. Koje se suzdržava da ne uzme prvu stvar koja je nadohvat ruke i ne zatuče izvor glasa. Evo kako je meni.  Kao da je meni lako. A prehladi se dopalo i nikako da ode. Dala sam joj topli dom i neda joj se van. Stoga, dok se ista ne odluči otić na neko drugo mjesto .......  |
