Danas je malom pasu rođendan. Danas ima 3 godine.
Tri godine ustajanja u sedam sati. Nedjeljom, subotom, praznikom.
Dosegla sam stanje da ustajem, oblačim se i krećem van na : kišu, sunce,snijeg, sjekire i to bez riječi. Bez gunđanja. Bez pogovora. Bez prigovaranja.
Onako, kao da mi je to normalno i kao da ja to baš volim.
Zatim sam u te tri godine došla do stanja da spavam u položaju koji malog pasa neće ometat u NJEGOVOM spavanju. Prije nisam ni znala da čovjek može spavat u joga položajima. Sad to znam.
Još malo pa ću na pod.
Zatim sam u te tri godine zbildala mišiće do savršenstva. Jer dizat i spuštat 5 kila svakih 12 minuta u danu donosi i te prekrasne rezultate. Jer mali pas voli bit na rukama. 15 sekundi. Onda idućih 35 sekundi voli bit na podu. Onda se predomisli pa idućih 12 sekundi ipak hoće bit na rukama. Ali mu to dosadi pa bi 28 sekundi radije bio na podu. No nakon toga bi opet bio na rukama. Cca 22 sekunde. Zatim pod. Opet ruke. Moj struk i moje ruke zavidno su lijepo razvijeni.
Zatim sam se naučila strpljenju. Bacati lopticu jedan sat a da pri tom ništa drugo ne radiš posao je koji te uči poniznosti.
Eto, malom pasu je uspjelo zdresirat svoje gazde. Na jedan "vau" skačemo kao opareni , jer mali pas bi mlijeka iz frižidera. Na dva "vau" mali pas bi da mu se otvori prozor. Savršeno smo dobro istrenirani i moram reć da oko mojih sumnji "da li je malom pasu dobro s nama?" više nema nikakve dileme.
Pa eto. Sretan mu 3.-ći rođendan. A meni kao podsjetnik : drži se Levantice, ne može to trajati dovijeka. Umorit će se i on jednog dana.
Post je objavljen 31.10.2007. u 08:14 sati.