la vida termina

Napokon kupih novi mobitel. U stvari prvi koji sam ikada kupila. Inace sam preuzimala telefone od prijatelja i rodjaka, modele koji izadju iz mode i dosade njihovim prvim vlasnicima. Ja bi ih sakupljala kao sirocad, posebno mi je bila draga prva cigla sto je moj tata kupio negdje 99-e a i jedna od prvih nokia modela, deda ga nasao na klupi. Svi su oni bili istroseni, izgrebani, baterija bi umirala nakon pet minuta razgovora. Ali nisam imala srca da ih bacim. Borila sam se sa njima sve do kraja.

Ovaj put nije bilo tako. Stari telefon mi jos radi, a kupih novi. Sony Ericson walkmen. Sav sjajan i svako mu dugme radi. Valjda sam htjela biti ova nova ja. Prebacila sam sve brojeve i cak i razgovarala nesto sa njim. Ali ne gasim ni stari telefon. Nekako bi mi bilo cudno imati samo ovu futuristicku igrackicu. Svatih da to ipak nisam ja. Koliko god zelim da budem bez korjena, bez historije, nova, ne mogu. Bole me stari boli. Treba mi moj stari telefon da me na to podsjeca. Bar jos neko vrjeme, dok ne nadjem neki kompromis izmedju svega sto sam bila i svega sto zelim biti.

Prevara

Pokrila sam se tvojim lazima
najmeksa plahta
tek da je osjetim uz moje tjelo
sad volim tebe i mrzim sebe
vruci poljubci po vratu
tvoj blagi pogled
tvoje suze
ne volim te, volim sebe
tvoja sreca boli
jer je sitna i ne mogu u nju stati
vise te ne vidim kad te gledam
mozda trazim izlaz iz nas
mozda te i ne krivim
a mozda me privlace ljudske slabosti
zelim oprostiti i njemu
i sebi
kroz tebe
pitam se da li sam ikada
stvarno
vjerovala u ljubav za dvoje?
voljela sam ljude jer su ljudi
jer im oci sjaje
voljela sam stare ruke sto drhte na stapu
voljela sam i stranca na klupi
kraj rjeke
sto svira usnu harmoniku
a da li volim tebe?
sat kuca veliki
eh da je danas juce
i da smo zauvjek u toj lazi
ne bi bilo tako lose
kisa pada
trzaji mojih grudi prestaju
nema gluvih jecaja sto pocnu u grlu
i predju u grc
tupa bol
kao kugla od zeljeza
glatka i teska
sad raste u mom stomaku

Kod S mi je prepuna garderoba. Kod kuce se brat uselio u moju sobu pa sad djelimo ormar. Tek sam stigla ali vec osjecam da ovde nema mjesta za mene. Roditelji su me docekali sa odusevljenjem, prosto bih plakula koliko sam ganuta njihovom ljubavlju i divljenjem. U njihovim ocima ja blistam. Sebi sam strana i umorna. Prazna. Sa S sam sretna, igramo se, sve nam je igra. Zaljubljena sam. Ja sam i njemu neka nova uzbudljiva osoba, vracam se iz svjeta, nosim price i nove spoznaje. Pitam se koliko ce to trajati. Kad cu se vratiti u onu staru mene od koje sam pobjegla? Ipak, tjesim se, u zivotu se ne ide nazad. La vida termina - zivot zavrsava. Ali ne nastavlja, radja se neki novi zivot. Trudicu se da zadrzim ovu ravnotezu mira i nemira koju sam nasla u sebi. Trudicu se da se rjesim pasivnosti svakodnevnice, da i ovde nastavim da tragam za sobom. Pocecu da pratim zbivanja u gradu, da planiram vise i da ne dozvolim da me mirna struja ponese. Necu dozvoliti da me ljudi urame i dvodimenzialnost njihovih shvatanja. Zelim zivjeti i zelim zadrzati ove prave prioritete. Bojim se povrsnosti i moje cudne potrebe da se povijem njom. Mozda treba da nadjem neke nove ljude, neka nova mjesta u ovom gradu koji i previse dobro znam. Sad me brat gnjavi da izadjemo. Inace bi mu rekla ne. Sad necu, idem sa njím na pice.

The magic is over
And I am afraid
That nobody is going to know
Why we laugh when we say “not at all”
And “quite al right”
I feel my heart
Erasing the feelings
I feel my memories
Becoming pictures of a stranger’s life
I feel myself becoming
Nothing again
Even the pain is empty
I am losing you all
And myself
But I guess
I would be sadder
If I wasn’t so proud
Of how perfectly we fit together
Like it was planned from the start
That it should be us
That we should change the world
For better
I pledge
To always be there for each of you
I value our bound for what it is
Unconditional friendship
Or should I call it with its real name
Love

Bujica osjecanja. Bjela ruza Heather, ljubicica Valeri. Bjeli zubi i trepavice duge. Dolf sa osmjehom od slonovace i intenzivnim plavozelenim ocim koje u trenu predju iz ozbiljnosti u smjeh. Nikad izmedju. Anna, moja cimerica, izvor pozitivne energije. Naucih dosta od njenog veselog skakutanja po gradu poslije par piva u po noci. Charlotte, puna ljubavi prema svemu sto neuspjelom i iskrenom u ljudima. Njemica, zaljubljena u Rusiju. Victor sa povrsinom od porculana, skriven iza saljivig fraza i pazljivog pogleda. Ipak nije uspio sakriti sebe iza prozirne povrsine. Steffi kao mala djevojcica sto se smije glasno u potrazi sa sobom u drugima. Ali shvatice da je vec neko puno bolji od svojih uloga. Sara, sa neogranicenim izvorima zivotne energije. Uvjek spremna za jos jedno pice, jos jedan ples. Naucila me da se ne bojim zivota. Kathleen, nikad neko tako sitan nije zauzimao toliko mjesta. Sva potpuno sigurna u sve sto zna i sve sto zeli. Ljepo je bilo zivjeti u njenom svjetu bez sumnje. Stian, uvjek gleda negdje iz nekog ugla sa inteligentim smedjim ocima i smjesi se svjetu kao da nesto zna sto mi samo naslucujemo. Katarina, tako njezna i topla a zatvorena sa svojim osjecanjima. Izbjegava dubinu a da mi da je slutim u njenim ocima. Linde, svjetlozelenih ociju punih sjaja, bez obzira na svoju nesigurnost imala je dovoljno borbenosti da ide do kraja. Bruce, 55 godisnji amerikanac koji je napustio sve da studira godina dana u Evropi. Nadam se da cu i ja isto biti spremna ostaviti siguran zivot u potrazi za novim izazovima.

Bili ste mi samo imena na listi, onaj prvi dan. Onda samo lica dvodimenzionalna. Sad mi vise i ne izgledate isto. Hvala na jednom od najljepsih perioda mog zivota.

Iz zivota u zivot putujem. Tuzna ali sretna. Zavrsava ovaj jednogodisnji zivot, zacinjen negdje u septembru u dolini sto vec odavno je trebala biti na dnu mora. Sad zavrsava u ovoj zemlji bez noci, bez zvjezda. Iscekujem kraj, tuzna ali sretna. Nosim neku novu sebe nazad, onu za koju sam rodjena da budem, ja koju biram, ja koju sam cjeli zivot gradila. Bojim se da cu je zaboraviti kad me proguta svakodnevnica najduzeg od mojih zivota. Strah me da cu se ustajati, pokvariti i izgubiti hrabrost da opet pobjegnem od sebe da bi se nasla u prostranstvu mogucnosti i izbora. Da li cu ikada ponovo biti ovako slobodna, ovako inspirisana ovako neogranicena u ljudima? Neki cudan bol u stomaku, da li je to strah ili sreca? Ili se to radjam ponovo kao skup sveg starog i novog, svih zivota.