la vida termina

Divna noc, zrak puna sumova i sapata. U ruci mi papir, pismo nenapisano. Sjedim pred vratima svoje sobe, na travi, i gubim se u pozadini, postajem trava, nebo i beton.

Sapce mi neko od prije da dodjem, da se igramo. A svaki put kad se vratim, svi gubitci se u jednom trenutku saspu na mene: novi namjestaj, neko umro, ona porasla jos par centimetara.

Pismo je bilo njoj, djevojcici starih ociju. I njemu, ko me kao sjena prati. I svim onima koji su me ostavili i svim koje cu izgubiti. Volim vas. Volite me!

Mozda je sebicna ova moja zelja. Moje ljubavi su mnoge, ali su zarobljene u ovom tjelu sto se grci. Ja volim sama.

Ostavila sam jednu sobu u Holandiji praznu, zelenu i punu cvrkuta ptica. Kao da sam jos tu, a ovo sve je samo san. Slobodna od ljubavi, tu poslije smrti, mogu na miru da se sjecam svih rjeci neizrecenih.

Izgleda da je teze naviknuti se na mir nego na nemir. Kuci sam vec sedmicu i po. Prvo mi je momak bio stran, nepoznat. Prijatelji. Cak i familija. Jedino mi je grad bio moj. Vise nego ikada. Ulice, mirisi, prodavnica bizuterije na uglu. Ali ne ljudi. Kad se naviknes da budes sam sa sobom, sam sa svojim licnim ogledalom, mrsko ti je nekako dopustiti drugima da te ogledaju. Izoblice te. Prvo me prepalo to sve strano a moje. A onda mi je bilo drago jer sam bila dobila rjetku sansu da sagledam svoj zivot sa ocima stranca, da na taj nacin jasnije vidim sve greske. Zato su putovanja bogatstvo. Nauce te o stranama sebe koje spavaju u svakodnevnici. Pokazu ti sta mozes. I kad se vratis vise si budan. Taj osjecaj ne traje i puno toga sazvacu dnevne rutine. Ali cinjenica je da te svako putovanje malo promjeni. Samo se nadam da me ne promjene toliko da ne pasem u svom svjetu.