Divna noc, zrak puna sumova i sapata. U ruci mi papir, pismo nenapisano. Sjedim pred vratima svoje sobe, na travi, i gubim se u pozadini, postajem trava, nebo i beton.
Sapce mi neko od prije da dodjem, da se igramo. A svaki put kad se vratim, svi gubitci se u jednom trenutku saspu na mene: novi namjestaj, neko umro, ona porasla jos par centimetara.
Pismo je bilo njoj, djevojcici starih ociju. I njemu, ko me kao sjena prati. I svim onima koji su me ostavili i svim koje cu izgubiti. Volim vas. Volite me!
Mozda je sebicna ova moja zelja. Moje ljubavi su mnoge, ali su zarobljene u ovom tjelu sto se grci. Ja volim sama.
Ostavila sam jednu sobu u Holandiji praznu, zelenu i punu cvrkuta ptica. Kao da sam jos tu, a ovo sve je samo san. Slobodna od ljubavi, tu poslije smrti, mogu na miru da se sjecam svih rjeci neizrecenih.
Post je objavljen 27.04.2007. u 00:52 sati.