la vida termina

Bila sam malo tuzna. Tesko je kad ima toliko ljudi oko tebe a ne mozes se naci u nikom od njih. Zaviris u sebe i svidi ti se mrak koji vlada tu, nekako je toplo i udobno, poznato. Umislis da je to iskrenije nego smjesiti se lazno i iz nuzde. Mozda je najveca zamka to da me ne plasi samoca, malo previse uzivam u njoj. Radije bih bila sama u jednoj sobi gdje slobodno mogu zavirivati u fioke sjecanja, kupati se u toploti nekih davno otvrdjelih ruku, leci u krevet i zagrliti siroka ledja nekog ko vise nije moj i poljubiti celo jedne djevojcice kojoj sam i majka i sestra. Nije ni da sam tuzna, nego cisto nesinhronizovana sa svjetom oko mene.

Prazna sam. Pisala bih neke ljepe rjeci nosene nadahnucem mojih izmisljenih osjecanja, ali sam ja ta koja moze lagati sebe. Samo druge. Mozda je ovo samo pocetak neke price koja zavrsi sa ljepim krajem ali u meni nema onog bica koji stvara svjet oko sebe, sad sam tu samo da tonem u tudjim djelima. Ne zelim biti posebna, ne zelim dozivjeti nista izvan ova cetiri zida, ne zelim ni ustati iz kreveta. Izlazim iz sjene nje i rugam joj se iako je puno jaca i veca od mene, i strah me je da drugi vide nju kad me gledaju. Negoduju, cekaju da pocinim neko cudo a ja sam izgubila knjigu magicnih rjeci. U meni vlada praznina kojoj ne znam ni pocetak ni kraj, ali u ovom trenutku je bezkonacna.

Prva sedmica u Danskoj

Sa njim je ljepo hodati. Ne pricamo. Blizu smo, rukav mog kaputa kadkad okrzne njegov. Stidljivo. Osjetim blizinu njegovog tjela i vidim da se trudi da je pored mene u ovoj grupi ljudi u kojoj smo i stranci i rod. Nije samo da mi laska ta njegova nenametljiva paznja - potrebna mi je. Znamo i on i ja da je ovo bezsmisleno. Samo sam jednom na trenutak pozeljela da ga poljubim mada ni sama ne znam zasto. Iznenadilo me je. Nije moj tip. Izgleda vise kao djecak nego muskarac. Ali ima nesto u njegovom bicu sto me privlaci. Ono nesto neopipljivo, ne znam jeli to vise kao majcinska zelja da ga zastitim ili atrakcija. Ali volim biti uz njega.

Prva sedmica u Danskoj. Neobicno je. Ponovo nalaziti sebe u novom okruzenju. Ali vraca mi se polako onaj osjecaj smisla. Upravo sam cula kako komsinica u stanu do nas svira gitaru i pjeva pjesmu "Lemon tree". Sa druge strane sam cula neke kako imaju seks, ne glasno ali da se naslutiti. Ti izlivi strasti sa iza zidova moje sobe mi gode. Ljepo je znati da ljudi zive i vole oko mene pa makar bili potpuni stranci. Osjecam se manje sama.

Ni tamo ni vamo

Evo me nazad u svjetu gdje sam se nekako zaglavila, neplanirano. Ovaj svjet koji je tako pun eksplozija, gdje su osjecanja zesca i vise komplikovana. Ne volim se u ovom svjetu, vec nakon par dana sam pitala momka: Jesam li ti ljepa? Kao da je dio mene zaspao, dio mene koji sam nasla tokom ovih mjeseci relativne samoce, dio mene kojim sam se ponosila. Sve je tamo imalo nekakav smisao i cilj, pocetak i kraj. Sve je pocinjalo sa mnom u jednoj sobu u potkrovlju i svaki korak i svaka rjec je bio kao parola moje borbe za slobodu i samostalnost. Ovde sam izgubljena u svemu poznatom, nema puta kojim nisam prosla a opet uspijem zalutati. Sve mi se nekako vrti u krug. Lica ljudi koje znam tako su prazna. Mislim se, sta sam ja u njima trazila, kad sam ih uopste izabrala kao sastavni dio kruga ljudi sa pravom da me definisu? Opet odlazim, i sad me je opet strah od nepoznatog. Mada se u nepoznatom najbolje snalazim. Smjesno malo da moram otici od kuce da bih dosla sebi.