Evo me nazad u svjetu gdje sam se nekako zaglavila, neplanirano. Ovaj svjet koji je tako pun eksplozija, gdje su osjecanja zesca i vise komplikovana. Ne volim se u ovom svjetu, vec nakon par dana sam pitala momka: Jesam li ti ljepa? Kao da je dio mene zaspao, dio mene koji sam nasla tokom ovih mjeseci relativne samoce, dio mene kojim sam se ponosila. Sve je tamo imalo nekakav smisao i cilj, pocetak i kraj. Sve je pocinjalo sa mnom u jednoj sobu u potkrovlju i svaki korak i svaka rjec je bio kao parola moje borbe za slobodu i samostalnost. Ovde sam izgubljena u svemu poznatom, nema puta kojim nisam prosla a opet uspijem zalutati. Sve mi se nekako vrti u krug. Lica ljudi koje znam tako su prazna. Mislim se, sta sam ja u njima trazila, kad sam ih uopste izabrala kao sastavni dio kruga ljudi sa pravom da me definisu? Opet odlazim, i sad me je opet strah od nepoznatog. Mada se u nepoznatom najbolje snalazim. Smjesno malo da moram otici od kuce da bih dosla sebi.
Post je objavljen 05.01.2007. u 00:35 sati.