Bila sam malo tuzna. Tesko je kad ima toliko ljudi oko tebe a ne mozes se naci u nikom od njih. Zaviris u sebe i svidi ti se mrak koji vlada tu, nekako je toplo i udobno, poznato. Umislis da je to iskrenije nego smjesiti se lazno i iz nuzde. Mozda je najveca zamka to da me ne plasi samoca, malo previse uzivam u njoj. Radije bih bila sama u jednoj sobi gdje slobodno mogu zavirivati u fioke sjecanja, kupati se u toploti nekih davno otvrdjelih ruku, leci u krevet i zagrliti siroka ledja nekog ko vise nije moj i poljubiti celo jedne djevojcice kojoj sam i majka i sestra. Nije ni da sam tuzna, nego cisto nesinhronizovana sa svjetom oko mene.
Post je objavljen 21.01.2007. u 19:23 sati.