la vida termina

Bilo je krvavo

Napokon zavrsih clanak o Spanjolskoj regiji Extremaduri. Mislim, nadam se, da sam uspjela pomjesati sve dosadne ekonomske detalje sa mojom ljubavlju prema prizorima koje mi je to mjesto poklonilo. To se obicno ne svidja mojim nastavnicima i drugim kriticarima. Kod njih postoji jasna granica izmedju sta je ljepota a sta je istina. A meni je najdraze kad se sve to nekako zbrka kad vise ne osjetis prelaze izmedju korisnog i zabavnog.

Mozda ponekad stvarno pretjeram, pogotovo kad volim ono o cemu pisem, i sve postane neka vrsta bajke sa sretnim krajem. Istina, ako cu se baviti ovim poslom moram biti malo vise realna i stroga sama prema sebi. Pokusala sam ovaj put da pisem kao da me nije briga. Cak sam namjerno izabrala stil slova sto moja prakticna cimerica bira kad pise jer bi me to trebalo da podsjeti da budem racionalna kao ona. Arial, tako cist, ljep i hladan. Cak sam sama sebi na papir napisala: Ne mora biti savrseno. Kad sam skroz bez emocija zavrsila clanak bilo je to nesto najdosadnije na svjetu.

Onda sam se pocela znojiti i nervirati i jesti kao trudnica. I u po svega, sjednem za kompjuter, otvorim novi dokument i pocnem pisati sa starim, dobrim i ruznim Times New Roman. I onda odjednom nesto se pokrene u meni, neko vise ja sto zna gdje svaka rjec treba da bude i kako sve treba uplesti. I pocnem pisati.

"The sky above Extremadura in October changes its mood every hour, going from clear blue to heavy leaden grey in a matter of minutes. Passing through the region you see nothing but vast fields of holm oaks with their crowns open towards the restless sky. But now and then, in the middle of the immobile scenery, you might spot an occasional backpacker walking along a hardly distinguishable trail called “La Vía de la Plata”, the Silver route.

Malo je previse leprsavo za pocetak jednog clanka ali nisam imala srca da ga izbrisem, prirastao mi je srcu. Glupo kako jedan obicni tekst mi postane kao djete. U neku ruku svaki bolji clanak mi je kao da radjam, bolno i krvavo ali kad je sve gotovo ja sam najsretnija osoba na svjetu.

Ove sedmice sam postala internacionalni kriminalac

Da pocnem iz pocetka. Trenutno studiram u Holandiji gdje je kao sto vjerovatno znate dosta toga legalno kao na primjer neke vrste lakse droge. Djelim stan sa jos tri studenta iz drugih zemalja i jedan od njih je moj dragi prijatelj meksikanac iz cije sobe cesto dopire dim trave. Jednom mi je na poklon dao, ne pitajte me zasto, jedan joint kao da probam. Nisam pusac al kad sam bila u Spaniji probala sam jednom iz radoznalosti. Aj reko, mogu malo. I tako je taj joint bio u mojoj sobi mjesec dana a ja nekako nisam imala zelje da ga popusim. Na kraju se dogovorim sa prijateljicom iz razreda da cemo se naci u parku i pusiti. Ja stavim joint u tasnu ali uhvati nas kisa i nista opet od toga. Onda ove sedmice krenusmo cjeli razred u Brisel. Kad smo se vec smjestili u hostel ja otvorim svoju torbicu kad eto jointa. Shvatih da sam upravo ilegalno unjela drogu u Belgiju. Bilo me malo blam pa nikom nisam rekla. Sutradan smo isli na sastanak sa nekim novinarima u novinarski centar Evropske unije i najavise nam da idemo posjetiti Parlament. Vodic nam rece da pripremimo pasos i da sklonimo sve metalne stvari u torbe koje ce nam skenirati. Tad meni sinu, pa ja jos uvjek imam glupi joint. Uhvatih prijateljicu iz razreda i ispricah joj cjelu stvar i onda se obadvije uspanicismo. Zamisli da me uhvate, ko ce mi vjerovati da im kazem da sam sasvim slucajno unjela drogu u Parlament Evropske unije. Prijateljica se sjeti da ga ostavimo na ormar u sali. Posto je ona dva metra visoka to je bio njen posao i tako je postala saucesnik. Kad smo se vratili iz Parlamenta ona je morala da ga pokupi ponovo i u hostelu smo odlucili da ispricamo drugaricama iz sobe sta se sve desavalo. One su naravno odmah odlucile da nema sanse da ponovo probamo prosvercati nazad taj joint nego da ga moramo popusiti. Koja solidarnost, mislim stvarno. Tako da sam zadnje vece u Briselu provela puseci joint sa dvije njemice i jednom amerikankom i time sam postala trostruki kriminalac. Charges: possession of drugs, smuggeling and distribution.

Brussels

Ovo je ovisnost. Trenutno sam u srcu Evropske unije, i u hostelu sam nasla kompjuter za pola sata. I prije nego sto gledam mejl za posao ja idem na blog. Ali u biti, nemam vremena da napisem ista pametno. Samo da je divno biti okruzen ljudima sto pricaju sve moguce jezike i biti nekako dio toga svega. Samo osjecam kako granice nestaju.

"Pa kad ces se smiriti?"

,pitao me je. Htjela sam da vrsitim. Izadjem iz sebe pa ga gledam. Onda udjem u sebe. Dvije razlicite slike. Ne znam kako da otkljucam ovu komoru u grudima. U njoj se nalaze sva osjecanja i samo sto ne eksplodira. I ja cekam, ali nista se ne desava, samo prokleta tisina i vjetar.

Oci su mi crvene, nema sjaja u njima. Strah me je svega. Bojim se da je on suvise daleko da me voli. On isto cuti. Mozda se vec sada sa pola srca daje drugoj. Oduzeo bi mi sve u jednom pokretu, svu moju vjeru u sebe i svoju posebnost. Kako sam to sebi dozvolila? Jos uvjek se pravim nepobjediva dok strepim od najmanje promjene u njegovom glasu.

"Sama si kriva", govori mi tisina. A sta treba da radim? Da se predam potpuno. Da zivimo zajedno, pravimo djecu, radimo, starimo zajedno i umremo? Al sta onda da radim sa ovom vatrom koja u meni gori? Ovom zeljom da vidim sto vise, da razumijem ovaj svjet bolje i da prosirim ovaj ram koji definise moju stvarnost. Da mi je znati kako biti ja a ne biti sama.

Mozda je to moja sudbina. Mozda treba da se naucim da ostavljam sve sto mi je drago i da se ne vezivam previse, jer u tome meni ocigledno nema srece. Ili da nadjem nekoga kao ja. Neko ko ima lude snove, ne radi sebe, nego radi tog neceg u njemu sto ga goni na vjecno traganje. Na vjecno izazivanje. Mozda bi takav covjek mogao da me uhvati za ruku i povuce da zajedno skocimo sa litice u prostranstvo mogucnosti nevidjenih.

Ali znam da tako ne moze biti. Srela sam ih dosta takvih i koliko god da sam ih zeljela nikada se nisam usudila da ih imam. Djelovali su neuhvatljivi. Ne bi me nikada voljeli kao on. Koji paradoks. Toliko sam zeljna samostalnosti a tako ovisna o sigurnosti koja lezi u ljubavi tog muskarca.

On ponavlja svoje pitanje. Ja znam odgovor. "Nikada", odgovaram mu.

On se smjesi, kao da nista drugo nije ocekivao od mene. "Ma, moja mala protiv svjeta!"

Eksplozija.

Ipak ga volim.

Octubre en Espańa

Sladak nepocinjen grjeh

Ugledala ga je na stanici. Odmah ga je prepoznala jer joj je savrseno objasnio sta ce imati na sebi: crnu koznu jaknu, dzins i plavu zimsku kapu. Bio je visi nego sto je ona ocekivala i izgledao je mladji. Htjela je istog trena da pobjegne odatle. Da se skloni sa prozora i da produzi do sledece stanice. Ali nesto je bilo u tom njegovom drzanju sto je probudilo u njoj majcinsko sazaljenje, neku zelju da ga stiti od svjeta.

Cudno da se ona osjecala jaca od njega u tom trenutku jer prije toga je milion puta u glavi brojala sve svoje mane. Sve razloge zasto ona nije bila dovoljna a ni za trenutak nije pomislila ko ce on biti. Uvjek se ta njihova veza radila o njoj. Od onog dana kada je pijana i slomljena nazvala njegov broj. Ni sama ne zna zasto, vjerovatno najvise jer joj se svidjelo njegovo ime u imeniku. Rekla je sebi: on me zna.

Sjeca se njihovog prvog razgovora. On se nije zbunio kad mu je u slusalicu sasula da ne zeli biti sama. Nije ni okljevao. Samo je rekao: "Sad trenutno nemam vremena ali nazovi me me za dva sata. Bit cu tu." I tad je znala da ga voli. Pripremila im je svecanu veceru i otvorila jos jednu bocu vina. Kad ga je poslije toga nazvala bila je vesela.

Pricali su samo par minuta. Ona mu je sazela svoj dan ukratko, nista posebno. Samo da je bila na poslu, da je napravila veceru i sta je gledala na televizoru dok je cekala da vrjeme prodje. On ju je slusao i cula je kako se smjesi. To joj je bilo dovoljno. Nije mu se ni prestavila, nit je on njoj.

Pricali su jednom sedmicno, uvjek je ona njega zvala, ali nisu imali neko dogovoreno vrjeme. Ni ona nije znala vise nego par minuta unaprjed da ce ga nazvati. Cuvala ga je kao zadnji izlaz a nije nikad htjela da mu se nada niti da ga ocekuje. O njemu nije ni mislila cak ni dok su pricali. A razgovori su uvjek bili kratki i potpuno neintimni.

Ni sama ne zna sta ju je navelo da ga uopste pita koliko ima godina. Nikad ga nista nije pitala. On se zbunio, kao da ni sam nije znao odgovor na to pitanje. Znala je da je u tom trenu razbila caroliju.

Nisu se culi tri sedmice poslije toga. Mucila je misao da treba da ga zovne ali nije znala kako. Odjednom joj bio drugi. Nije nikad ni razmisljala o njemu kao covjeku. On je bio iznad vremena i godina a sad je postao smrtnik kao ona. Pred njim je sad osjecala stid.

Nazvala ga je rano ujutru kad je bila najdalja od sebe. Prvo su oboje cutali minutu ili dvije a onda je ona rekla: "A da se upoznamo?" On je to mirno prihvatio, kao da mu je neko dodjelio smrtnu kaznu. Pitao ju je samo: "Kako se zoves?" Tad se ona nasmjesila.

Susret su morali planirati. Dogovoriti se sta obuci, gdje se naci i kada. Kao poslovni sastanak. Napravila je planove za dva sata poslije njihovog susreta jer sta ona ima zajednickog sa tipom toliko starijim od nje? Ionako ga je izgubila.

Prisao joj je ozbiljan i blag. Ona je osjecala da treba da nesto kaze ali nije znala sta. Uhvatili su se za ruke i setali po snjegom prekrivenim ulicama. Bio je mracno i vlazno vece. Stali su ispod jednog podvoznjaka i on ju je poljubio. Bilo su joj strane te usne, kao guma bez ukusa. Ali nije se nimalo opirala.

"Savrseno je", pomislila je.

Misli kao crvi po mozgu me grizu
nakostrjesena i neispavana
kopam po grobovima i trazim neko objasnjenje
a kako kad ne vjerujem ni jednoj istini
lazi se bar ne prave pred same sobom da su nesto drugo

Nekad sam bila pokusaj
u sebi sam htjela da podjelim svjet izmedju dobra i zla
htjela sam da objesim tu sliku
uramljenu diskretnim drvenim ramom
na parce neba
al na vrjeme sam shvatila da ta slika nije moja
nego prosjek svih slika sto znam

Opet cu prebojiti crno bjelo ovog svjeta
stvarnost je samo prazna bojalica
a svi smo mi djeca sa drvenim olovkama
trudicu se da ne predjem liniju ovaj put
ali cu je onda namjerno preci, iz inata
jer ogranicenost je najvece zlo
sto nas je zivot naucio
a prkos najvece dobro
on proilazi iz ljubavi

Ipak to niko nece shvatiti
jer previse vjeruju u svjet koji nose na trepavicama
oni ne vide
da u zivotu postoje samo ideje a ne istine
i kad im kazem da je razmak izmedju dva jastuka
na bracnom krevetu
ponekad najveca razdaljina u svemiru
nece mi vjerovati

A kuda ja da idem sa mojim bojama
sa nemirom sto se uvlaci ispod mog pokrivaca
nocu se usunja
i ustani u moj dan
vi mislite da sam ja sigurna u to sto vam govorim
a samo ja znam
kako sam lak pljen slabim argumentima

Sto vise pisem, to vise poricem svoje misli
one nisu ljepe i savrsene nego sitne i ljigave
provuku se kroz sito sto odvaja dobro od zla
a ja se vise i ne trudim da budem ljepa
sad mogu biti samo iskrena
i kontradiktorna

U biti ja ne znam nista

Pred ogledalom

Umorna sam
I rjeci nemam da se branim
Od novih susreta sa hladnim ljudima
Dajem im samo ovo tjelo
Ja nemam vise boje
Da pretvaram plavo u crveno
Da se igram sa krajnostima
I pravim od noci dan
Lomi me polako stvarnost njihova
Nepromjenjlivost sto vide u meni
I mozda cu se ukipiti jednog dana
Pred ogledalom
Prestravljena
Jer cu prepoznati sebe
Kakvu me oni vide
A ne zelim da me proguta ova koza
Ovo lice
Ovo tjelo
Ne zelim se naci
I znati ko sam
U meni zivi prostranost mora
Ili svemira
Kako to ograniciti izmedju dvije dimenzije
Odraza u ogledalu
To je samo jedno tjelo
Koje sam za ovaj zivot iznajmila
Gledam te oci
I pitam se sta drugi vide u njima
Da li uopste gledaju toliko duboko
Cudno da me drugi
Vise poznaju izvana nego ja
Mozda bih im se trebala predati
Krociti u taj svjet tako savrseno definisan
Gdje osim tjela nema nista
I kad tjelo umre
Umrjecu i ja