Misli kao crvi po mozgu me grizu
nakostrjesena i neispavana
kopam po grobovima i trazim neko objasnjenje
a kako kad ne vjerujem ni jednoj istini
lazi se bar ne prave pred same sobom da su nesto drugo
Nekad sam bila pokusaj
u sebi sam htjela da podjelim svjet izmedju dobra i zla
htjela sam da objesim tu sliku
uramljenu diskretnim drvenim ramom
na parce neba
al na vrjeme sam shvatila da ta slika nije moja
nego prosjek svih slika sto znam
Opet cu prebojiti crno bjelo ovog svjeta
stvarnost je samo prazna bojalica
a svi smo mi djeca sa drvenim olovkama
trudicu se da ne predjem liniju ovaj put
ali cu je onda namjerno preci, iz inata
jer ogranicenost je najvece zlo
sto nas je zivot naucio
a prkos najvece dobro
on proilazi iz ljubavi
Ipak to niko nece shvatiti
jer previse vjeruju u svjet koji nose na trepavicama
oni ne vide
da u zivotu postoje samo ideje a ne istine
i kad im kazem da je razmak izmedju dva jastuka
na bracnom krevetu
ponekad najveca razdaljina u svemiru
nece mi vjerovati
A kuda ja da idem sa mojim bojama
sa nemirom sto se uvlaci ispod mog pokrivaca
nocu se usunja
i ustani u moj dan
vi mislite da sam ja sigurna u to sto vam govorim
a samo ja znam
kako sam lak pljen slabim argumentima
Sto vise pisem, to vise poricem svoje misli
one nisu ljepe i savrsene nego sitne i ljigave
provuku se kroz sito sto odvaja dobro od zla
a ja se vise i ne trudim da budem ljepa
sad mogu biti samo iskrena
i kontradiktorna
U biti ja ne znam nista
Post je objavljen 11.11.2006. u 14:41 sati.