|
Ugledala ga je na stanici. Odmah ga je prepoznala jer joj je savrseno objasnio sta ce imati na sebi: crnu koznu jaknu, dzins i plavu zimsku kapu. Bio je visi nego sto je ona ocekivala i izgledao je mladji. Htjela je istog trena da pobjegne odatle. Da se skloni sa prozora i da produzi do sledece stanice. Ali nesto je bilo u tom njegovom drzanju sto je probudilo u njoj majcinsko sazaljenje, neku zelju da ga stiti od svjeta.
Cudno da se ona osjecala jaca od njega u tom trenutku jer prije toga je milion puta u glavi brojala sve svoje mane. Sve razloge zasto ona nije bila dovoljna a ni za trenutak nije pomislila ko ce on biti. Uvjek se ta njihova veza radila o njoj. Od onog dana kada je pijana i slomljena nazvala njegov broj. Ni sama ne zna zasto, vjerovatno najvise jer joj se svidjelo njegovo ime u imeniku. Rekla je sebi: on me zna.
Sjeca se njihovog prvog razgovora. On se nije zbunio kad mu je u slusalicu sasula da ne zeli biti sama. Nije ni okljevao. Samo je rekao: "Sad trenutno nemam vremena ali nazovi me me za dva sata. Bit cu tu." I tad je znala da ga voli. Pripremila im je svecanu veceru i otvorila jos jednu bocu vina. Kad ga je poslije toga nazvala bila je vesela.
Pricali su samo par minuta. Ona mu je sazela svoj dan ukratko, nista posebno. Samo da je bila na poslu, da je napravila veceru i sta je gledala na televizoru dok je cekala da vrjeme prodje. On ju je slusao i cula je kako se smjesi. To joj je bilo dovoljno. Nije mu se ni prestavila, nit je on njoj.
Pricali su jednom sedmicno, uvjek je ona njega zvala, ali nisu imali neko dogovoreno vrjeme. Ni ona nije znala vise nego par minuta unaprjed da ce ga nazvati. Cuvala ga je kao zadnji izlaz a nije nikad htjela da mu se nada niti da ga ocekuje. O njemu nije ni mislila cak ni dok su pricali. A razgovori su uvjek bili kratki i potpuno neintimni.
Ni sama ne zna sta ju je navelo da ga uopste pita koliko ima godina. Nikad ga nista nije pitala. On se zbunio, kao da ni sam nije znao odgovor na to pitanje. Znala je da je u tom trenu razbila caroliju.
Nisu se culi tri sedmice poslije toga. Mucila je misao da treba da ga zovne ali nije znala kako. Odjednom joj bio drugi. Nije nikad ni razmisljala o njemu kao covjeku. On je bio iznad vremena i godina a sad je postao smrtnik kao ona. Pred njim je sad osjecala stid.
Nazvala ga je rano ujutru kad je bila najdalja od sebe. Prvo su oboje cutali minutu ili dvije a onda je ona rekla: "A da se upoznamo?" On je to mirno prihvatio, kao da mu je neko dodjelio smrtnu kaznu. Pitao ju je samo: "Kako se zoves?" Tad se ona nasmjesila.
Susret su morali planirati. Dogovoriti se sta obuci, gdje se naci i kada. Kao poslovni sastanak. Napravila je planove za dva sata poslije njihovog susreta jer sta ona ima zajednickog sa tipom toliko starijim od nje? Ionako ga je izgubila.
Prisao joj je ozbiljan i blag. Ona je osjecala da treba da nesto kaze ali nije znala sta. Uhvatili su se za ruke i setali po snjegom prekrivenim ulicama. Bio je mracno i vlazno vece. Stali su ispod jednog podvoznjaka i on ju je poljubio. Bilo su joj strane te usne, kao guma bez ukusa. Ali nije se nimalo opirala.
"Savrseno je", pomislila je.
|
