"Pa kad ces se smiriti?"
,pitao me je. Htjela sam da vrsitim. Izadjem iz sebe pa ga gledam. Onda udjem u sebe. Dvije razlicite slike. Ne znam kako da otkljucam ovu komoru u grudima. U njoj se nalaze sva osjecanja i samo sto ne eksplodira. I ja cekam, ali nista se ne desava, samo prokleta tisina i vjetar.
Oci su mi crvene, nema sjaja u njima. Strah me je svega. Bojim se da je on suvise daleko da me voli. On isto cuti. Mozda se vec sada sa pola srca daje drugoj. Oduzeo bi mi sve u jednom pokretu, svu moju vjeru u sebe i svoju posebnost. Kako sam to sebi dozvolila? Jos uvjek se pravim nepobjediva dok strepim od najmanje promjene u njegovom glasu.
"Sama si kriva", govori mi tisina. A sta treba da radim? Da se predam potpuno. Da zivimo zajedno, pravimo djecu, radimo, starimo zajedno i umremo? Al sta onda da radim sa ovom vatrom koja u meni gori? Ovom zeljom da vidim sto vise, da razumijem ovaj svjet bolje i da prosirim ovaj ram koji definise moju stvarnost. Da mi je znati kako biti ja a ne biti sama.
Mozda je to moja sudbina. Mozda treba da se naucim da ostavljam sve sto mi je drago i da se ne vezivam previse, jer u tome meni ocigledno nema srece. Ili da nadjem nekoga kao ja. Neko ko ima lude snove, ne radi sebe, nego radi tog neceg u njemu sto ga goni na vjecno traganje. Na vjecno izazivanje. Mozda bi takav covjek mogao da me uhvati za ruku i povuce da zajedno skocimo sa litice u prostranstvo mogucnosti nevidjenih.
Ali znam da tako ne moze biti. Srela sam ih dosta takvih i koliko god da sam ih zeljela nikada se nisam usudila da ih imam. Djelovali su neuhvatljivi. Ne bi me nikada voljeli kao on. Koji paradoks. Toliko sam zeljna samostalnosti a tako ovisna o sigurnosti koja lezi u ljubavi tog muskarca.
On ponavlja svoje pitanje. Ja znam odgovor. "Nikada", odgovaram mu.
On se smjesi, kao da nista drugo nije ocekivao od mene. "Ma, moja mala protiv svjeta!"
Eksplozija.
Ipak ga volim.
|
