Epigrami radosnih pokojnika
Mjesečev cvijet
Bilo je to davne 1996.
Čini mi se kao da je prošlo stoljeće otad.
S prijateljem Danielom sam se ušuljao u jednu malu, klaustrofobičnu crkvicu koja nikako nije bila onako veličanstvena kako sam je prije tog dana zamišljao. Bila je to tek mala, obična prostorija natrpana niskokvalitetnim skulpturama svetaca i ostalih 'superjunaka' koja je smrdjela po restauraciji.
Čuo sam za jedan dobar zbor koji je tek bio oformljen u toj crkvi i moja ljubav prema pjevanju i nevjerojatni instikti su me tjerali da se učlanim. Bio sam mlad, jako mlad i sramežljiv. Nije da nisam takav i danas. Mislim, i dalje sam mlad.
Ušao sam u tu crkvu i pogledao ljude koji su već sjedili na stolcima u kutu prostorije. Oni su pogledali mene. Pa Daniela. Pa smo se svi tako gledali nekoliko minuta, dok nije moj mnogo otvoreniji prijatelj ponosno rekao: „Mi bismo se učlanili, ako je to ikako moguće...“
Odmah su nas ubacili na probu. Nakon što su nam malo provjerili glasovne sposobnosti, gurnuli su mene u soprane, jer je moj tadašnji glas bio izrazito dječački i nježan. Mogao sam u 'Bečke dječake', svi su mi to govorili. Pa, da sam bio u Beču tada, možda bih i razmislio o tome, ali ovako... ta putovanja i sve. Nije to bilo za mene...
Začuo sam glas svečenika koji je vodio zbor: „Dečko, sjedni tamo sa sopranima. Pronađi neku stolicu.“ Ja sam se u trenu preznojio i zacrvenio, jer svaki put kad bih se našao u centru pozornosti, kad bi mi se netko samo obratio, posramio bih se i totalno zbunio. Pogledao sam cure koje su sjedile u sopranima. Sve su bile mlade i zgodne, no nijedna nije zračila kao plavokosa djevojka koja je sjedila na kraju niza sopranistica i smješila mi se. Njezin osmjeh je bio veličanstven. Lijepe, pune i pravilne usnice su se širile simetrično, a male, djelomično kose oči su se s osmjehom sklapale još više, što mi je bilo izrazito simpatično. Izgledala je pomalo egzotično i svaka njezina gesta i rečenica koju bi izgovorila bi odavala njenu posebnost.
Naravno, sjeo sam pokraj nje. I sjedio sam još dugo nakon toga blizu nje, sve dok mi se glas nije promjenio za oktavu i uputio me prema tenorima.
Čim sam sjeo pokraj nje, predstavila mi se s onim istim osmjehom i ja sam nekako zbunjeno promucao i svoje ime.
Probe su prolazile i nas dvoje smo se sve više i više zbližavali, to je valjda bilo neizbježno. Nadopunjavali smo se i punili se sigurnosti kad bi pjevali zajedno. Sjećam se da mi je jednom rekla nešto tako lijepo. Da vam kažem iskreno, ne mogu se sjetiti što je to točno bilo, ali znam da je imalo veze s tim da joj ja pomažem pjevati, da sam joj podrška, desna ruka ili nešto tako. Meni, kao početniku u 'ekipi' je to predstavljalo najveće glazbeno i društveno priznanje. Tko je tad čuo za Grammy, oh please...
Malo kasnije sam shvatio da je možda i jedina osoba koja živi u sličnom, 'uvrnutom' svijetu nas malih čudaka i koja me, zbog toga potpuno i razumije. Od toga smo dana ostali na istoj valnoj duljini koju i različite udaljenosti i životne nedaće nisu mogle poremetiti.
To je bio dan kad sam upoznao Loonu... (blog 'What happens to the hole when cheese is gone')
Godine su prošle od toga i Loona i ja smo doživjeli toliko zajedničkih iskustava. Od neprospavanih noćiju na otoku Kapriju, pjevanja Božićnih pjesama na autobusnoj stanici, uobičajenog lutanja po gradu kad bi iz dosade izmišljali svoj svijet i imaginarne prijatelje pa sve do ovog bloga danas koji nam je također jedna zajednička opsesija.
Stoga, vidite, danas mi nije lako. Nimalo. Bili smo na oproštajnoj kavi i smijali se. U srcu smo oboje plakali, ali razum nam je govorio da se pretvaramo i da ne pričamo o rastanku, jer tako uvijek teže bude. Nekako. Kad smo se trebali pozdraviti, samo smo se zagrlili i ostali smo tako zagrljeni neko vrijeme. Jednostavno sam otupio i nisam znao što reći. Ona je, naravno, opet spasila situaciju i rekla da bismo možda mogli glumiti da ćemo sutra opet na kavu. Ja sam prihvatio igru i rekao: „Dobro, vidimo se u 4“ i otišao. Glava mi je brujila od razmišljanja. Napustiti jedno takvo snažno prijateljstvo nikome nije lako, pa ni meni. Na odlasku sam se okrenuo i pogledao prema njoj. Odlazila je. I bila je vidljivo utučena. Kao i ja. Vjetar i ovo nevrijeme, samo su mi još više produbljivali osjećaje i grebali po površini. Opet sam se rasplakao.
Do slijedećeg viđenja, Loona, moja vječna inspiracijo...
Dugački Oproštaj
Danas se osjećam nekako umorno, iscrpljeno...
Nekakva strava mi se navukla oko srca i ne mogu je se riješiti, premda je odgurujem pozitivnim razmišljanjima i optimističnim afirmacijama. Strah me, ljudi. Sutra se selim u Zagreb i pozdravljam na neko duže vrijeme ovo mjesto mojih dječjih snova, neispunjenih iluzija petogodišnjaka. Napuštam zauvijek uske uličice i malu šumu "Rokić" po kojoj sam se igrao dinosaura, tražeći misterij u tom nepoznatom i neistraženom svijetu.
"Mama, zašto stabla imaju tako puno ruku?"
"Sve ćeš odgovore znati kad budeš veliki, sine..."
Odlazim. Iako nisam spreman. Nisam spreman preseliti se iz 'malog mista' u Metropolu. To je strašno velik korak i tako veliki koraci me uvijek prestrave. Od sutra ću se nalaziti na nepoznatom teritoriju okružen nepoznatim ljudima i nepoznatom atmosferom. Nepoznata noć donosit će mi puno nepoznatih zagrljaja i nepoznatih želja. A strah od nepoznatog me drži još od malih nogu.
"Mama, zašto se sunce sakriva iza brda poviše Rokića?"
"Kad odrasteš, sine, kad odrasteš..."
Mislio sam da će prijatelji koji su me okruživali u srednjoj školi biti uz mene cijeli život, no sve se nekako raspalo i to samo u jedno jedino fakin' ljeto. Samo je jedno ljeto bilo potrebno da nam upropasti prijateljstva zauvijek. A vjerovali smo da smo najbolji, najsložniji i najsavršeniji.
"I pozdrav 3.b, najboljem razredu na cilom svitu!!!"
Sebičnost. Svatko gleda svoje interese. Ne postoje više prava prijateljstva.
Sve to i još puno više izgovara iz mene čista patetika psihe. A što mogu kad sam takav. Ponekad zaista patetičan.
Mrzio sam Šibenik. Mrzio sam ga iz dna duše. No, sad kad je došao dan koji sam toliko čekao i kad se rukujem s mojim rodnim gradom i dajem mu posljednji pozdrav, nekako me hvata melankolija. Nostalgija.
Ostavljam iz sebe puno toga, ostavljam prostora, drugim, novim generacijama da rastu i trčkaraju Rokićima i pjevaju na čistom zraku. Ja odoh ugušiti svoju maštu u zagađenom gradu, gdje je čovjek čovjeku vuk.
Zbogom, Šibeniče. I, ne zaboravi plod svoje zemlje, vlas tvoje kose koja je u potrazi za životom. Ali, vratit ću se jednom. Obećavam. Barem da dodirnem tvoje ruke i da me primiš u zagrljaj kad mi tijelo prijeđe put do vječnosti.
"Narastao si mi, sine... Spreman si da odeš iz gnijezda..."
Anaf iz Anaf
Jučer sam odlučio stati na kraj s tim. Gotovo je. Ne želim imati više veze s tim bitkom. Svršeno je i nikad više sebi ne želim dopustiti agoniju prvog dodira, jezu prvog osjeta.
Samo ću se okrenuti i otići. Bez razmišljanja. Dani preispitivanja i neodlučnosti su gotovi. Odabrao sam. I odabrao sam kraj. Završetak. Finiš. The End. Game over. Hačtakrafkis.
Brrrr... kad se samo sjetim kakav je miris imala... Odvratno. Repulsivno. Diskasting. Mah'kron. Na njoj se uvijek osjećao takav smrad bez obzira koliko bi na nju parfema stavio. Ništa nije pomagalo.
Joj, a tek kad se sjetim koliko je iznutra bila zelena. Kao nezrela. Djetinjasta. Pertgroskis.
Vanjština joj je, o kontrer, uvijek bila ozbiljnija. Moglo bi se reći da je izgledala kao nekakva izborana starica. Ili valovito more u zemljanim tonovima.
Čini mi se da ipak nikad nije dovoljno rascvjetala, jer sam poznavao njoj slične i sretao sam ih. One su bile rumene, crvenkastog sjaja, prepune oblina i sočne.
Ona je uvijek nekako bila jadna. I ispočetka sam osjećao žaljenje. Suosjećanje. Empatiju. Solfekneti.
Ali ne više. Počeo sam se mijenjati i tražiti svoju osobnost. Tražiti sebe. Tražiti nešto bolje. Tražiti nekog boljeg.
Stoga mi ona više ne treba. I ako je još jednom vidim, povratit ću, majke mi povratit ću tako da ću iz sebe izbaciti dušu, čakre i auru.
Ako je još jednom vidim, samo ću se okrenuti i otići.
Uostalom, kakvo je to ime? Pohana zelena rajčica? Mislim, degutantno.
Krajnje.
King of the damned
Zar ti ne znaš da je sve što trebam ljubav?
Ljubav i pokoji osmjeh.
Onaj kojeg složiš dok me gledaš svojim telećim okicama.
Zar nisi još shvatila da sam samo mala ljuskica oraha koju ti drobiš svojim kliještima?
Naizgled sam neprobojan, znam to. Ali kako ti ne znaš da se i najtvrđi štit može probiti nježnim dodirom ljubavi?
I s nekoliko riječi.
Glagolom.
Prezentom u prvom licu glagola voljeti.
(Znaš i sama da ne mogu izgovoriti te riječi)
Odlučio sam voljeti, pogaziti svoj ponos ko travku u parku. Bez imalo srama.
Uz tebe sam se osjećao posebnim. Sjećaš se kad si mi rekla da nisi nikad upoznala čudniju osobu od mene?
Ja sam to shvatio kao kompliment. I na tome temeljio svoju ljubav. No, shvatio sam prekasno da je moja ljubav ništa drugo, nego kula babilonska. Govori tisuću jezika, a brani se šutnjom.
Želio sam voljeti, a ti si me spriječila u tome. Nisi mi dala propusnicu. Iako sam ja tražio samo dnevnu kartu. Privremeno. S vremenom bih prešao na godišnju, jer znaš kako je težak taj korak.
Sada mi je ostao samo godišnji ZET-ov pokaz. Na kojem izgledam kao ruševina. Ne nužno loše, ali ruševina. Pulska arena.
Kad sam te zadnji put vidio rekla si: " Sutra!"
Ali ja sam očito zarobljen u prošlosti, jer tu sutrašnjicu s tobom nisam doživio.
Ostala mi je samo nada da ću te sresti još jednom.
A nada je kuja.
LU
Loona i Luis
Imam osjećaj da me neki određeni ljudi u poslijednje vrijeme izbjegavaju.
Sada...
Ne znam točno zašto, ali pretpostavljam da je to zbog Danijela (pročitajte postove o Danijelu za bolje razumijevanje).
Ti su određeni ljudi, naime, opsjednuti njim, njegovim prekrasnim glasom, koji uopće nije prekrasan, i njegovom sposobnošću da sve zavara i uvjeri ih kako je njemu stalo. Degenerik.
Najradije bih ga davio golim rukama dok ne ispusti onu zadnju slinu iz odvratne ljušture koju naziva glavom.
A ja? Ja znam 10 000 načina kako biti pravi prijatelj, a svejedno nemam niti jednog.
I'm alone, I'm alone...
I onda mi jednostavno nije jasno zašto svi naši zajednički prijatelji vječito stanu na njegovu stranu kad se posvađamo?! Zar ne vide da sam ja jebeno bolja osoba od tog licemjernog ljigavca?!?!?!
Hmph...da... :)
Ne znam jesam li vam pričao, ali Luis mi je novi "najbolji prijatelj koji to nije".
U zadnje vrijeme se konstantno družimo, pušimo zajedno travu i za čudo svih bogova, to nam nije jedina zajednička tema. Problem je (naravno da ima problema, zar ste mislili da nešto u mom sjebanom životu može proći bez problema?!?!) taj što se Luis iznimno teško otvara i do njega ne možeš doći ni da si Superman u kostimu Terminatora!!!
I tako se mi sad "druuuužimo".
Jebate, kako mrzim tu stupidnu riječ.
Imam nekako osjećaj da me on baš ne želi preblizu, jer sam čuo da on ima potrebu odbijati ljude kad mu se malo više približe. To je vjerojatno zato što mu je kao jako mladom liku umra ćaća, tj. biološki otac.
Jebate, kako su ta prijateljstva komplicirana.
U pičku materinu.
A kad smo kod ljubavi...još sam s ružnom curom. Dajem nam još mjesec dana. Toliko dok ja ne dođem u Metropolu i snađem se malo. Stanem na svoje noge, kaže se još.
A onda je odjeb lansiran. Jer je već preforsiran.
Hvala na čitanju još jednog proizvoda bolesnog uma.
...jer ste VI to tražili...
LU
Freud je luzer
Upravo sam shvatio ono što mi svi konstantno govore. Ja često mijenjam raspoloženja. Vidite li to po mojim postovima?!
Čas pišem 'Mehmehuljicu', čas ono...'Prijateljstvo nikom...'
Mislim, vidite li vi kako se ja mijenjam?
Shizofrenija totalna.
Psihijatar mi je rekao da to može biti poslijedica droga. A ja sam njega i poslije toga uvjeravao da ja nisam nikad ništa uzeo. I znate što? Bio sam jebeno uvjerljiv.
I onda se pitam, naravno, čemu ja idem na te jebene terapije kad mi psihijatri ne mogu pomoći? Jednostavno ne mogu.
IQ testovi su pokazali da sam natprosječno inteligentan, a moj dugi rad u kazalištu je od mene napravio dosta dobrog glumca. Ja jebem tog psihića u zdrav mozak.
Posjedne me na stolicu (mislim hellooo, daj bar nabavi onaj cool kožnji naslonjač!) i onda me patronizira i priča sa mnom ko s malim bebačem.
A ja složim nevini pogled, trepćem okicama, govor tijela mi je nenadjebiv - izgledam ko mala nesigurna osoba koja nije ništa skrivila, osim što je previše gledala Pokemone i on mi propiše nekakve tablete za smirenje na biljnoj bazi. Koji degenerik. Uf. I još on slovi kao najbolji šrink u Šibeniku. Idiot.
A zašto uopće idem kod psihijatra, pitate se?
Zato što me otac silovao... (u pozadini svira "O Fortuna", konsternacija)
...
...naravno, šalim se...
Ja sam još samo jedan bezvezni pokušaj samoubojstva.
LU
Prijateljstvo nikom kruva nije dalo
Svi za nečim žalimo.
Ja recimo žalim što sam neke prepotentne i arogantne osobe uopće upoznao i dopustio sebi da mi postanu fokus. Ono nešto o čemu ću razmišljati, što ću sanjati... ...s kim ću se stalno družiti. Takve sam nazivao najboljim prijateljima. Ili bar jesam jednog...
Žalim i za propuštenim prilikama. Žalim za još jednim prijateljstvom koje mi kao pijesak curi iz ruku. A pijesak mi taj i sada znači puno. Samo mi je žao što je pijesku uvijek bila draža hrđa od mene.
Iako to ne znaš Loona, VT...
Toliko sam prijateljstava propustio da sada sjedim na razmeđu i žalim za srušenim mostovima. Mostovi koji su mi ostali imaju loše temelje.
Imam osjećaj da me nitko ne razumije, no dobro, svi mladi ljudi tako osjećaju.
Valjda.
Kada pogledam na kratko iza ramena, vidim mnogo dobrih, sasvim normalnih ljudi koje sam odbacio tražeći život s one, divlje strane. A zapravo nisam bio ni svjestan koliko sam glup i nezreo.
Sada plačem, evo, suza mi teče sve do usnice. Jezikom osjećam njene slane sastojke.
Čak su mi i suze bljutave.
Zašto?
Zašto meni trebaju pusta uzbuđenja? Zašto sam ja tako jebeno neodgovoran?!?! Zašto od svih očekujem da mene zovu? Zašto se ne potrudim i okrenem nečiji broj tek tako da pitam kako su, jesu li dobro, jer meni JE stalo!!! Doista je, iako to nikome ne pokazujem, jer se bojim da ne bi o meni mislili da sam slabić.
A sama ta jebena činjenica govori koliki sam ja jebeni slabić. Iskompleksirani slabić.
Ja želim prijatelje! Ja želim prave prijatelje. One koji će biti tu.
Jesam li ja sposoban za prijatelje?
Ne.
Eto vidite, i najbolesniji umovi imaju svoj trenutak slabosti.
Pa...tužite me. I don't care.
Ionako nemam pravih prijatelja. Prijateljstvo meni kruva nije dalo.
Kažu da je pravo prijateljstvo bogatstvo.
Ja sam siromah.
LU
Mehmehuljica
Mehmehuljica.
Ahahahaha...
Danas idem u staru školu koju sam s vrlodobrim uspjehom i završio.
Ahahahaha...
Oni kretenski gimnazijski profesori ne znaju što ih čeka.
Prijatelj i ja idemo tamo noseći majice koje smo dobili kad smo se upisali na Fakultet Političkih Znanosti (!)
Idemo im jebat majke, jerbo su oni jebali naše zadnje četiri godine.
Uporno su nam tvrdili kako nećemo upasti na faks, nekoliko se puta ravnateljica osobno založila za to da me kiknu van iz škole. Jer sam picava. mARKIRA. Ono utaman.
Hello! PA tko danas NE picaje!!!
Ali ja sam ima 42 neopravdana. I?!?!?!
Sigurno ima ljudi koji su imali i više...
Uglavnom, danas je payback time.
Yeel before me, you low lives... And die! DIE!!!
Naravno, izvješće o tome kako sam se osvetio preofesorima - sutra.
'Till then, my only friend...LU
