Epigrami radosnih pokojnika
Anaf iz Anaf
Jučer sam odlučio stati na kraj s tim. Gotovo je. Ne želim imati više veze s tim bitkom. Svršeno je i nikad više sebi ne želim dopustiti agoniju prvog dodira, jezu prvog osjeta.
Samo ću se okrenuti i otići. Bez razmišljanja. Dani preispitivanja i neodlučnosti su gotovi. Odabrao sam. I odabrao sam kraj. Završetak. Finiš. The End. Game over. Hačtakrafkis.
Brrrr... kad se samo sjetim kakav je miris imala... Odvratno. Repulsivno. Diskasting. Mah'kron. Na njoj se uvijek osjećao takav smrad bez obzira koliko bi na nju parfema stavio. Ništa nije pomagalo.
Joj, a tek kad se sjetim koliko je iznutra bila zelena. Kao nezrela. Djetinjasta. Pertgroskis.
Vanjština joj je, o kontrer, uvijek bila ozbiljnija. Moglo bi se reći da je izgledala kao nekakva izborana starica. Ili valovito more u zemljanim tonovima.
Čini mi se da ipak nikad nije dovoljno rascvjetala, jer sam poznavao njoj slične i sretao sam ih. One su bile rumene, crvenkastog sjaja, prepune oblina i sočne.
Ona je uvijek nekako bila jadna. I ispočetka sam osjećao žaljenje. Suosjećanje. Empatiju. Solfekneti.
Ali ne više. Počeo sam se mijenjati i tražiti svoju osobnost. Tražiti sebe. Tražiti nešto bolje. Tražiti nekog boljeg.
Stoga mi ona više ne treba. I ako je još jednom vidim, povratit ću, majke mi povratit ću tako da ću iz sebe izbaciti dušu, čakre i auru.
Ako je još jednom vidim, samo ću se okrenuti i otići.
Uostalom, kakvo je to ime? Pohana zelena rajčica? Mislim, degutantno.
Krajnje.
