Epigrami radosnih pokojnika
Novi Početak
Ovo je moj novi početak.
Sve ovo.
Ovo je novi kompjuter s kojeg pišem blog.
Ovo je novi dan proveden s mojim novim prijateljima, novim, poboljšanim starim prijateljstvima.
Sve mi se mijenja i sve je drugačije.
A fali mi ono staro... Fali mi topli zagrljaj majke i oca u kojem sam se osjećao najsigurnije, a svejedno sam bježao od njega. Nisam se želio osjećati kao dijete, želio sam iskušati sreću kao svoja osoba. Sada znam da je ta sreća varljiva. Jedva preživljavam u svijetu vukova, očnjaci siromaštva me hvataju na svakom koraku koji i sami po sebi nisu sigurni. Nikom ne mogu vjerovati, jer se bojim da će me napustiti.
U metropoli sam, okružen s gomilom, gomilom ljudi, a opet se osjećam usamljeno. Možda nas stvarno usamljenim ne čini trenutno raspoloženje ili nedostatak socijalizacije, možda sam ja jednostavno takav rođen. Da budem usamljen. Možda je to karakterna crta. Ne znam.
Fale mi prijatelji kojima sam vjerovao. Moji stari prijatelji za koje sam znao da će biti tu ma šta se dogodilo. Fali mi Loona...
Prije nekoliko dana sam se našao s Danijelom.
Riješili smo sve svađe, istresli sve i svašta jedan drugom i nadali se da će sve biti opet po starom. A neće.
Previše je vremena prošlo. Vrijeme liječi rane, ali moje ne. Moje su sve dublje i dublje.
Da smo jedan ovakav razgovor imali odmah, kad su stvari kretale nizbrdo, sad bismo bili najbolji i nerazdvojni. Ali ne, on je bio preponosan da kaže oprosti. Mrzim ga zbog toga. I volim ga.
Mrzim podvojene osjećaje.
Ostavio sam dosta toga iz sebe i počinjem iz početka. Kao poslijednji samuraj sam. Spreman za izazove.
Hajde, dođite, majku vam, jednorog vas čeka. Jači nego ikad.
