Zar ti ne znaš da je sve što trebam ljubav?
Ljubav i pokoji osmjeh.
Onaj kojeg složiš dok me gledaš svojim telećim okicama.
Zar nisi još shvatila da sam samo mala ljuskica oraha koju ti drobiš svojim kliještima?
Naizgled sam neprobojan, znam to. Ali kako ti ne znaš da se i najtvrđi štit može probiti nježnim dodirom ljubavi?
I s nekoliko riječi.
Glagolom.
Prezentom u prvom licu glagola voljeti.
(Znaš i sama da ne mogu izgovoriti te riječi)
Odlučio sam voljeti, pogaziti svoj ponos ko travku u parku. Bez imalo srama.
Uz tebe sam se osjećao posebnim. Sjećaš se kad si mi rekla da nisi nikad upoznala čudniju osobu od mene?
Ja sam to shvatio kao kompliment. I na tome temeljio svoju ljubav. No, shvatio sam prekasno da je moja ljubav ništa drugo, nego kula babilonska. Govori tisuću jezika, a brani se šutnjom.
Želio sam voljeti, a ti si me spriječila u tome. Nisi mi dala propusnicu. Iako sam ja tražio samo dnevnu kartu. Privremeno. S vremenom bih prešao na godišnju, jer znaš kako je težak taj korak.
Sada mi je ostao samo godišnji ZET-ov pokaz. Na kojem izgledam kao ruševina. Ne nužno loše, ali ruševina. Pulska arena.
Kad sam te zadnji put vidio rekla si: " Sutra!"
Ali ja sam očito zarobljen u prošlosti, jer tu sutrašnjicu s tobom nisam doživio.
Ostala mi je samo nada da ću te sresti još jednom.
A nada je kuja.
LU
Post je objavljen 19.09.2004. u 20:21 sati.