Svi za nečim žalimo.
Ja recimo žalim što sam neke prepotentne i arogantne osobe uopće upoznao i dopustio sebi da mi postanu fokus. Ono nešto o čemu ću razmišljati, što ću sanjati... ...s kim ću se stalno družiti. Takve sam nazivao najboljim prijateljima. Ili bar jesam jednog...
Žalim i za propuštenim prilikama. Žalim za još jednim prijateljstvom koje mi kao pijesak curi iz ruku. A pijesak mi taj i sada znači puno. Samo mi je žao što je pijesku uvijek bila draža hrđa od mene.
Iako to ne znaš Loona, VT...
Toliko sam prijateljstava propustio da sada sjedim na razmeđu i žalim za srušenim mostovima. Mostovi koji su mi ostali imaju loše temelje.
Imam osjećaj da me nitko ne razumije, no dobro, svi mladi ljudi tako osjećaju.
Valjda.
Kada pogledam na kratko iza ramena, vidim mnogo dobrih, sasvim normalnih ljudi koje sam odbacio tražeći život s one, divlje strane. A zapravo nisam bio ni svjestan koliko sam glup i nezreo.
Sada plačem, evo, suza mi teče sve do usnice. Jezikom osjećam njene slane sastojke.
Čak su mi i suze bljutave.
Zašto?
Zašto meni trebaju pusta uzbuđenja? Zašto sam ja tako jebeno neodgovoran?!?! Zašto od svih očekujem da mene zovu? Zašto se ne potrudim i okrenem nečiji broj tek tako da pitam kako su, jesu li dobro, jer meni JE stalo!!! Doista je, iako to nikome ne pokazujem, jer se bojim da ne bi o meni mislili da sam slabić.
A sama ta jebena činjenica govori koliki sam ja jebeni slabić. Iskompleksirani slabić.
Ja želim prijatelje! Ja želim prave prijatelje. One koji će biti tu.
Jesam li ja sposoban za prijatelje?
Ne.
Eto vidite, i najbolesniji umovi imaju svoj trenutak slabosti.
Pa...tužite me. I don't care.
Ionako nemam pravih prijatelja. Prijateljstvo meni kruva nije dalo.
Kažu da je pravo prijateljstvo bogatstvo.
Ja sam siromah.
LU
Post je objavljen 09.09.2004. u 17:51 sati.