lanterna

27.12.2005., utorak

BOZICNA VECERA

Nisam mogla vjerovati da je sve uspjelo stati u kucu. Uopce se nisam ljutila kada je netko nazvao da pola sata prije pocetka vecer otkaze svoj dolazak. Petnaest odraslih i pet klinaca nije lako posjesti za stol. Poslijednjih dana sam se bavila logistikom, posudivala stolice, proucavala Jamie Olivera, teglila pola placa uz stepenice, zicala besek po susjedstvu.Srecom imam vec 8 godina iskustva u organiziranju ovakovih dogadanja u vlastitom domu. Isprva podsvjesno, a sada osvjesceno sakupljam ljude na odredene datume da im pokazem da ik volim. I naravno da sakupljam one u okolini ili one koji su spremni u moju okolinu zakoraciti. Jos jedan Bozic prosao je bez obitelj. Okruzena prijateljstvima sklopljenim u mojom inozemstvu, gradenim na samoci i snalazenju, uzajamnom podrzavanju i povjerenju.

Volim kuhati. Moram priznati da i znam baratat loncima i nozem, zacinima i timingom kompliciranog obroka. Jeli smo juhu od Volovskog repa, pa Japansku salatu od Krastavaca sa Djumbirom i Skampima. Potom su medu case vina skolcili zecevi i polegli na salate, punjene paprike i janjetinu. Sve smo zasladili tortom od oraha i cokolade, te zesticama. Budila se zora nad gradom kada su zadnji gosti napustili moj stan.

Iako se nismo naumili baviti spiritualnim, tu je vecer u moj stan usla ljubav. Toplinom i dobrotom nas je zaogrnula. Nije se naljutila sto smo propustli misu. Prijatno nam je namignula, polozila ruku na leda i poljubila u kosi. Osjetila sam prijateljstvo. Nagon da dijelim dobrotu sa drugima. Da volim i prepustim se ljubavi drugih. Okruzena mojom novom obitelji. Daleko od stresa koji me gonio na poslu nasla sam se tamo gdje sam htjela biti.
Iako daleko od kuce, bila sam doma. Tu gdje jesam.

Svima sretan Bozic i sve, ama bas sve najljepse!
Ni sami ne znate koliko mi znacite. Stvarno puno.

- 00:57 - javi se (18) - Isprintaj - #

18.12.2005., nedjelja

ZBOR PAPUCA

Docekali su nas kao prave umjetnike. Naravno da smo stigli u kombiju umjesto u limunzinama, no to nam nije pokvarilo ugodaj. Mjesna zajednica malog mjesta otvorila nam je vrata svoje dvorane. Pet starijih gospoda pokazalo nam je put do gardrobe. One su organizirale danasnji koncert za mjestane u majusnoj zgradi usred ogromnog standbenog naselja.

Vec godinu dana pjevam u zboru Papuce. Ne zato jer tezim svjetskoj glazbenoj karijeri. Razlog mom clanstvu je jedno tjedno opustanje uz pjesmu i upoznavanje kulturne bastine Istocne Europe. Nas je repartoar sluzbeno balkanski, no proteklih smo se mjeseci mucili izgovorom i ruskih i talijanskih pjesama, te bozicnih balada. Danasnji muzicki program obuhvacao je i Makedoniju i Bugarsku i Hrvatsku i Bosnu i Srbiju i Albaniju. Ponajvise Bugarsku( meni osobno najdrazu). Vokalni je circus bio popracen viruoznom svirkom cetiri profesionalna glazbenika. Taj mali skup muzicara je baratao klarinetom, flautom, gitarama, tamburama, kontarabasom, frulama i harmonikom. U pauzama medu nasih petnaestak pjesama svirali su tradicionalne i klasicne kompozicije. Mi,pjevaci, smo se sepurili u sarenim nosnjama koje su clanovi naseg zbora izvezli prije kojih dvadesetak godina po uzoru na madarske i ceske vezove. Osjecala sam se kao na nastupu folklorne grupe u mojoj bivsoj osnovnoj skoli.
Vecina pjevaca u mom zboru se blizi ili je vec prekoracila u 60-te godine zivota. Za razliku od mojih prilih mladenackih ljeta. Iza pozornice su se svi cinili kao mala djeca: jedni drugima praveci frizure, posudivajuci ruzeva pred ogledalom, peglajuci u potkosuljama i vjezbajuci izlaz na scenu. Sa salovima prepunih cvijeca, pregacama(koje su neka verzija crveno narandzastih stolnjaka), u bijelim dokoljenkama i sa ruzama u kosi. Naravno da su muski ponosno isticali prsa u prslucima sumsko zelenih i smedih njansi. Iako mi je pomisao na sebe u kostimu bila neugodna (posebno nakon reakcije mog muzica kad sam se pokazala u dnevnom boravku, ha!), moram priznati da smo izgledali savrseno. U nekim stilovima glazbe je izgled bitniji od kvalitete zvuka. U zanru tradicionalne glazbe se jos uvijek moras dokazati dozom harmonije i glasom. U nasem slucaju sa cetiri glasa. Nasa mlada dirigentica nas je mjesecima trenirala: kada usporiti, kada tise, kada glasnije, kada tko pocinje i kada slijedi instrumentalni intermezzo. Pokusala nas je ujediniti u jedan glas sacinjen od boja i vokalnih mogucnosti 18 pojedinaca. Sa tako puno zadovoljstva sam se raspjevala danas. Glasno i veselo. Na zadovoljstvo kojih stotinjak ljudi u publici. Bas je bilo super!Bas sam si dala oduska kao na onim idilicnim razglednicama gdje seljanke sa vrha brda promatra krajolik i svoje stado i pjeva o svom nevernom cobanu.
Ocito su rijeci nase dirigentice prije koncerta pomogle: „ajmo svi naprijed sa bananama“. Srecom ovo uzrecicu nisam shvatila doslovno i krenula u ofenzivu (iako mi je misao proletjela glavom tek toliko da se nasmijem toj mogucnosti). Mjeseci cviljenja medu sopranima i lomljenje jezika nad cudim jezicima naseg repertoara su se isplatili.

Pet teta sa pocetka ove price su nam se zahvalile na divnom poslijepodnevu. Jedna od njih koja je polako vukla papuce iza svog rolatora (neka vrsta stapa na kotacima na kojeg se mozes osloniti sa obje ruke) imala je i nekoliko prijedloga za buduce nastupe: „Zasto ne bi mi i plesali neke plesove, kao na primjer kola?“
Moje se oci pretvorise u sokirani usklicnik.

Sva sreca, i ponavljam, sva sreca da se nasa sefica samo pristojno nasmijala i objasnila da to nije za nas. Sva sreca. Jos mi samo fali da sam clanica KUD-a. Imam i ja neke svoje granice.

- 23:35 - javi se (19) - Isprintaj - #

14.12.2005., srijeda

PROMJENA

Kazu: druge je nemoguce promijeniti.
Savjetuju nas ne zapoceti sa takovom zadacom. Jedino na sto mozes utjecati jest sam na sebe. Okolina je cinjenica. Nju treba pustiti da postoji, a sebi bez obzira na nju dati svjezeg zraka.
U ovome trenu mi se cini da je jos teze promijeniti sebe.
Ne zelim oglusti. Oslijepiti ili staviti kapke na oci kakovi usmjeravaju konje u utrkama. Zelim biti otvorena i svjeza. Mirisati svijet, pa makar i smdrio. Osjecajna da. Preosjetljiva ne.

Rekla sam mu da sam tuzna do te mjere da me rasplace jutarnje svjetlo na autoputu. Da me boli usamljenost usred burnog grada. Sjedenje u metro-u tako blizu drugih, ali miljama udaljena od svih. Bezdusnost. Trazenje svoje tocke u daljini. Svog cilja u kaosu. I jurnjava u tom odabranom pravcu, bez osvrta, bez pogleda u stranu. Spomenula sam i da sam kupila Tedi Spalata prije 4 mjeseca i jos niti jednom pustila. Bojim se napada placa koji mogao ne prestati.Da mi je katkad tako jebeno tesko i da si idem na zivce. Da pucam od ljutnje na sebe i na ovu pateticnost u kojoj se vrtim u krug. Proganja me ljubomora prema parovima, zapricanim na telefone i svim onima koji nisu ono sto ja jesam. Koji nesto jesu.
Priznao je da to vidi. Ne zelim vise tako. U to sam sigurna, ali kako da to i sprovedem u djelo.
Tuga je nesto sto je dio mene, ali sada mi je naporna. Dio prihvacam, ali postoje granice zdravog razuma.
Odgovorio je bi mogla pokusati prestati sa borbom. Sa predbacivanjem sebi sto osjecem nesto cemu nije mjesto u danasnjem svijetu. Ono sto treba proci,nakon holliwoodskog pogleda i prije svrsetka price. Mozda bi trebala pusti da tuga prode kroz mene. Da me dotakne sunce. Okrzne svijet oko mene. Mozda i povrijedi. Drzanjem vanjskog svijeta na distanci, samo cu se umoriti. I plac ce jednom prestati.

Opustiti se? Dozvoliti da sve prode kroz mene? Tko mi garantira da me navala nece oboriti ? Jos vise bola ? Ne znam. Cini mi se ne podnosljivo.
Promijeniti sebe je tesko. Voljeti se ?
Ocito i to treba nauciti. Bas kao i mnoge vrijedne stvari koje se razumiju samo vremenom.

Tko je vas naucio tome?

- 21:55 - javi se (9) - Isprintaj - #

11.12.2005., nedjelja

NADOBUDNA MENADzERICA

Nije lako iznova sjesti u klupe. Biti mali ucenik, kada si vec velik. Ako ne i prevelik.
Prije tri tjedna sam zapocela post-diplomski studij iz Managementa u Kulturi. Razmisljala sam ovako: „ Gospodicna , mi se sada necemo opustati. Mozda ne ulijeteju basnoslovne poslovne poruke u Vas zivot, ali to nije razog da se ulijenite. Ambicioznost, kako nazivamo vasu bolest, tjera dalje, pa se vi lijepo primite knjige i izpolirajte koju titulu. Tko zna mozda vam to popravi sanse u ovome kompetativnom svijetu, otvori nove vidike i poveca placu.“
I tako sam ja pljunula masnu lovu, kupila voznu kartu za taj susjedni studenski grad i sjela u klupe pored mladih nadobudnih u kulturnom sektoru.

Jedan bacen pogled po ucionici dao mi je do znanja da ce ovo biti vrlo teska materija. Posebice jer je prvi mjesec studija posvecen Finacijskom Managementu. Naravno da sam ja vrijedno iscitala litetaturu, napravila natuknice, podvukla ono nejasno i markerom oznacila ono bitno. Bit ce da sam se htjela uziviti u ulogu streberica iz osnovne skole. No zbog greske na njihovom odsjeku nam nisu poslali kompletnu literaturu. Odjednom sam se nasla u nenejevljenom vrtlogu pojmova kao sto je balans, godisnji racun, likvidna sredstva i eksploatacija. Gospodin ucitelj Denis ( u daljnjem tekstu znan kao Mister Money Talk) utrkivao se sa vlastitim artikulacijskim mogucnostima i sa kazaljkama sata na zidu. Uz sve to morao je u 17 sati pokupiti dijete iz vrtica. Nisam stigla niti zasiljit olovku u njegovim kratkim pauzama za disanje. Bit ce da dise na skrge. Ili cirkularno kao sviraci duhackih instrumenata.

Vjerujem da sam sjedila sa glavom u objema rukama, prstima u kosi, nadlakcena i sa napola otvorenim ustima. Od silnog naprezanja mozga su mi se obrve zalijepile na plafon. Pokusavala sam ne udarili celom o stol od jada, sto manje uzdisati i ostaviti dojam da sam jos uvijek u toku. Nije da sam bila ispala iz utrke sa vremenom i kolicinom novih saznanja. Lovila sam ja Mister Moneya kao sto se hvata bjezeci tramvaj. Kao sto dijete vuce odrasle za rukave i sunje. Sukobila se sam za vodopadom rijeci, brojki, skracenica i logike knjigovodstva. Svaki puta kad bi ga sustigla, spomenuo bi govornik Debiture i Krediture i ja bi se sjetila humoristicke serije tog imena, ili Kafke ili filma Brazil (dir Terry Gillian). Od nemoci, mi odmah pada na pamet koliko bi kostalo da u ovom trenu anuliram citav post-diplomski. Brzo zakljucim da je to preskupa sala i da mi se bolje prihvatit posla. Ali u svemu ovome izgubih koncenraciju za vrijeme kljucnih 5 sekendi, te se po tom iznova morah bacit na trcanje za Money Talkom.
Doslovce sam se zapuhala.
Zacrvenjeli mi se obrazi.
Bit ce lakse nadam se kada krenu neke humanije teme (srecom finacije su na tapeti samo mjesec dana).
Bacam pogled u daljinu, dizem glavu i krecem u znanstvene pobjede.

Je li i vas salju na specijalizacije, usavrsavanja ili se sami ovako nadobrazujete i nakon vec zavrsenih skola?

- 21:31 - javi se (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	prosinac, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31