Docekali su nas kao prave umjetnike. Naravno da smo stigli u kombiju umjesto u limunzinama, no to nam nije pokvarilo ugodaj. Mjesna zajednica malog mjesta otvorila nam je vrata svoje dvorane. Pet starijih gospoda pokazalo nam je put do gardrobe. One su organizirale danasnji koncert za mjestane u majusnoj zgradi usred ogromnog standbenog naselja.
Vec godinu dana pjevam u zboru Papuce. Ne zato jer tezim svjetskoj glazbenoj karijeri. Razlog mom clanstvu je jedno tjedno opustanje uz pjesmu i upoznavanje kulturne bastine Istocne Europe. Nas je repartoar sluzbeno balkanski, no proteklih smo se mjeseci mucili izgovorom i ruskih i talijanskih pjesama, te bozicnih balada. Danasnji muzicki program obuhvacao je i Makedoniju i Bugarsku i Hrvatsku i Bosnu i Srbiju i Albaniju. Ponajvise Bugarsku( meni osobno najdrazu). Vokalni je circus bio popracen viruoznom svirkom cetiri profesionalna glazbenika. Taj mali skup muzicara je baratao klarinetom, flautom, gitarama, tamburama, kontarabasom, frulama i harmonikom. U pauzama medu nasih petnaestak pjesama svirali su tradicionalne i klasicne kompozicije. Mi,pjevaci, smo se sepurili u sarenim nosnjama koje su clanovi naseg zbora izvezli prije kojih dvadesetak godina po uzoru na madarske i ceske vezove. Osjecala sam se kao na nastupu folklorne grupe u mojoj bivsoj osnovnoj skoli.
Vecina pjevaca u mom zboru se blizi ili je vec prekoracila u 60-te godine zivota. Za razliku od mojih prilih mladenackih ljeta. Iza pozornice su se svi cinili kao mala djeca: jedni drugima praveci frizure, posudivajuci ruzeva pred ogledalom, peglajuci u potkosuljama i vjezbajuci izlaz na scenu. Sa salovima prepunih cvijeca, pregacama(koje su neka verzija crveno narandzastih stolnjaka), u bijelim dokoljenkama i sa ruzama u kosi. Naravno da su muski ponosno isticali prsa u prslucima sumsko zelenih i smedih njansi. Iako mi je pomisao na sebe u kostimu bila neugodna (posebno nakon reakcije mog muzica kad sam se pokazala u dnevnom boravku, ha!), moram priznati da smo izgledali savrseno. U nekim stilovima glazbe je izgled bitniji od kvalitete zvuka. U zanru tradicionalne glazbe se jos uvijek moras dokazati dozom harmonije i glasom. U nasem slucaju sa cetiri glasa. Nasa mlada dirigentica nas je mjesecima trenirala: kada usporiti, kada tise, kada glasnije, kada tko pocinje i kada slijedi instrumentalni intermezzo. Pokusala nas je ujediniti u jedan glas sacinjen od boja i vokalnih mogucnosti 18 pojedinaca. Sa tako puno zadovoljstva sam se raspjevala danas. Glasno i veselo. Na zadovoljstvo kojih stotinjak ljudi u publici. Bas je bilo super!Bas sam si dala oduska kao na onim idilicnim razglednicama gdje seljanke sa vrha brda promatra krajolik i svoje stado i pjeva o svom nevernom cobanu.
Ocito su rijeci nase dirigentice prije koncerta pomogle: „ajmo svi naprijed sa bananama“. Srecom ovo uzrecicu nisam shvatila doslovno i krenula u ofenzivu (iako mi je misao proletjela glavom tek toliko da se nasmijem toj mogucnosti). Mjeseci cviljenja medu sopranima i lomljenje jezika nad cudim jezicima naseg repertoara su se isplatili.
Pet teta sa pocetka ove price su nam se zahvalile na divnom poslijepodnevu. Jedna od njih koja je polako vukla papuce iza svog rolatora (neka vrsta stapa na kotacima na kojeg se mozes osloniti sa obje ruke) imala je i nekoliko prijedloga za buduce nastupe: „Zasto ne bi mi i plesali neke plesove, kao na primjer kola?“
Moje se oci pretvorise u sokirani usklicnik.
Sva sreca, i ponavljam, sva sreca da se nasa sefica samo pristojno nasmijala i objasnila da to nije za nas. Sva sreca. Jos mi samo fali da sam clanica KUD-a. Imam i ja neke svoje granice.
Post je objavljen 18.12.2005. u 23:35 sati.