Nisam mogla vjerovati da je sve uspjelo stati u kucu. Uopce se nisam ljutila kada je netko nazvao da pola sata prije pocetka vecer otkaze svoj dolazak. Petnaest odraslih i pet klinaca nije lako posjesti za stol. Poslijednjih dana sam se bavila logistikom, posudivala stolice, proucavala Jamie Olivera, teglila pola placa uz stepenice, zicala besek po susjedstvu.Srecom imam vec 8 godina iskustva u organiziranju ovakovih dogadanja u vlastitom domu. Isprva podsvjesno, a sada osvjesceno sakupljam ljude na odredene datume da im pokazem da ik volim. I naravno da sakupljam one u okolini ili one koji su spremni u moju okolinu zakoraciti. Jos jedan Bozic prosao je bez obitelj. Okruzena prijateljstvima sklopljenim u mojom inozemstvu, gradenim na samoci i snalazenju, uzajamnom podrzavanju i povjerenju.
Volim kuhati. Moram priznati da i znam baratat loncima i nozem, zacinima i timingom kompliciranog obroka. Jeli smo juhu od Volovskog repa, pa Japansku salatu od Krastavaca sa Djumbirom i Skampima. Potom su medu case vina skolcili zecevi i polegli na salate, punjene paprike i janjetinu. Sve smo zasladili tortom od oraha i cokolade, te zesticama. Budila se zora nad gradom kada su zadnji gosti napustili moj stan.
Iako se nismo naumili baviti spiritualnim, tu je vecer u moj stan usla ljubav. Toplinom i dobrotom nas je zaogrnula. Nije se naljutila sto smo propustli misu. Prijatno nam je namignula, polozila ruku na leda i poljubila u kosi. Osjetila sam prijateljstvo. Nagon da dijelim dobrotu sa drugima. Da volim i prepustim se ljubavi drugih. Okruzena mojom novom obitelji. Daleko od stresa koji me gonio na poslu nasla sam se tamo gdje sam htjela biti.
Iako daleko od kuce, bila sam doma. Tu gdje jesam.