Nije lako iznova sjesti u klupe. Biti mali ucenik, kada si vec velik. Ako ne i prevelik.
Prije tri tjedna sam zapocela post-diplomski studij iz Managementa u Kulturi. Razmisljala sam ovako: „ Gospodicna , mi se sada necemo opustati. Mozda ne ulijeteju basnoslovne poslovne poruke u Vas zivot, ali to nije razog da se ulijenite. Ambicioznost, kako nazivamo vasu bolest, tjera dalje, pa se vi lijepo primite knjige i izpolirajte koju titulu. Tko zna mozda vam to popravi sanse u ovome kompetativnom svijetu, otvori nove vidike i poveca placu.“
I tako sam ja pljunula masnu lovu, kupila voznu kartu za taj susjedni studenski grad i sjela u klupe pored mladih nadobudnih u kulturnom sektoru.
Jedan bacen pogled po ucionici dao mi je do znanja da ce ovo biti vrlo teska materija. Posebice jer je prvi mjesec studija posvecen Finacijskom Managementu. Naravno da sam ja vrijedno iscitala litetaturu, napravila natuknice, podvukla ono nejasno i markerom oznacila ono bitno. Bit ce da sam se htjela uziviti u ulogu streberica iz osnovne skole. No zbog greske na njihovom odsjeku nam nisu poslali kompletnu literaturu. Odjednom sam se nasla u nenejevljenom vrtlogu pojmova kao sto je balans, godisnji racun, likvidna sredstva i eksploatacija. Gospodin ucitelj Denis ( u daljnjem tekstu znan kao Mister Money Talk) utrkivao se sa vlastitim artikulacijskim mogucnostima i sa kazaljkama sata na zidu. Uz sve to morao je u 17 sati pokupiti dijete iz vrtica. Nisam stigla niti zasiljit olovku u njegovim kratkim pauzama za disanje. Bit ce da dise na skrge. Ili cirkularno kao sviraci duhackih instrumenata.
Vjerujem da sam sjedila sa glavom u objema rukama, prstima u kosi, nadlakcena i sa napola otvorenim ustima. Od silnog naprezanja mozga su mi se obrve zalijepile na plafon. Pokusavala sam ne udarili celom o stol od jada, sto manje uzdisati i ostaviti dojam da sam jos uvijek u toku. Nije da sam bila ispala iz utrke sa vremenom i kolicinom novih saznanja. Lovila sam ja Mister Moneya kao sto se hvata bjezeci tramvaj. Kao sto dijete vuce odrasle za rukave i sunje. Sukobila se sam za vodopadom rijeci, brojki, skracenica i logike knjigovodstva. Svaki puta kad bi ga sustigla, spomenuo bi govornik Debiture i Krediture i ja bi se sjetila humoristicke serije tog imena, ili Kafke ili filma Brazil (dir Terry Gillian). Od nemoci, mi odmah pada na pamet koliko bi kostalo da u ovom trenu anuliram citav post-diplomski. Brzo zakljucim da je to preskupa sala i da mi se bolje prihvatit posla. Ali u svemu ovome izgubih koncenraciju za vrijeme kljucnih 5 sekendi, te se po tom iznova morah bacit na trcanje za Money Talkom.
Doslovce sam se zapuhala.
Zacrvenjeli mi se obrazi.
Bit ce lakse nadam se kada krenu neke humanije teme (srecom finacije su na tapeti samo mjesec dana).
Bacam pogled u daljinu, dizem glavu i krecem u znanstvene pobjede.
Je li i vas salju na specijalizacije, usavrsavanja ili se sami ovako nadobrazujete i nakon vec zavrsenih skola?
Post je objavljen 11.12.2005. u 21:31 sati.