Up's and Down's

Prag kojeg još i zovu češkim Rimom u potpunosti zaslužuje i naziv Zlatni Grad. Ima čak 473 zvonika.
Prošle godine sam bila tamo i provela prekrasnih tjedan dana. Naravno, riječ je o maturalcu. Iako se cijeli razred u početku složio da idemo u Španjolsku, ipak smo na kraju došli do Praga.

Neću pričati kako smo se zabavili (iako jesmo) ni kakav buran noćni život ima nego ću pisati o lijepim i lošim stranama tog grada.

Prvo i najfascinantnije... Karlov most. Pogled je apsolutno nezaboravan, a bilo bi i bolje da nije tolika gužva. Zatim Starogradski trg na kojem se nalazi poznati astronomski sat na čijem se prozorčiću u svaki puni sat odvija igra kipova apostola. Zlatna ulica u kojoj se nalazi kuća u kojoj se rodio Franz Kafka je također impresivna kao i mini kopija Eifelovog tornja i židovsko groblje. Uglavnom, ima toliko atrakcija da bi mi trebalo mjesec dana da ih sve obiđem. Eh, da, moram spomenuti i Križikovu fontanu. Tamo se odigravaju vodene predstave. Nažalost, nismo imali prilike pogledati neku od njih, ali smo se pošteno naslušali o tim spektaklima, pa pogledajte neke slike na ovom linku: Križikova fontana. Nećete požaliti.
Tu je i metro i prvi puta sam se imali priliku voziti ispod zemlje. Samo što noću ne vozi, pa je tramvaj jedino prijevozno sredstvo.
Moram spomenuti i Becherovku (poznata praška rakija) i njihovo pivo koje nisam ni okusila. Pivnice su najpopularnija okupljališta tako da vlada doista topla atmosfera.
Još jedna dobra svar je da su Hrvati, Bosanci, Srbi i Bugari na svakom koraku i da znanje engleskog ili češkog nije ni potrebno. To me prilično iznenadilo. Osobito u jednoj suvenirnici. Naime, obratila sam se čovjeku tj. vlasniku na engleskom i on samo blijedo gledao. Očito ni zna baš engleski. Počnem ja sa svojim slabim njemačkim. Ni to ne kuži. Na kraju mu kažem nešto na hrvatskom nadajući se da će bar otprilike skužiti (ipak češki ima sličnosti s hrvatskim). Odjednom se on nasmije i počne: "Što nisi rekla da si Hrvatske? I ja sam. Iz Zgreba."
Tad sam se i ja počela smijati. Čovjek mi je ispričao kako je došao u Prag, pokrenuo posao... Svijet je doista malen, ali tada mi se činio još manjim.

A sad one loše stvari (barem za mene). Kao prvo, velike gužve. To je razumljivo s obzirom na popularnost Praga, ali npr. na ulazu u Zlatnu ulicu nas je doslovce dočekao stampedo.
Zatim, hrana. Preslatka je za moj ukus. Ja volim ljutu i začinjenu hranu, a oni stavljaju marmeladu ili pekmez na meso (?!). Zato, tko ne voli takvu kuhinju neka bira internacionalnu ili barem vegetarijanski meni.
Tu su i tramvaji. Karte su veoma jeftine, ali kioski za kupovinu rade samo do nekih 10 sati. Zato se obavezno mora kupiti karta unaprijed. Naravno, možete se i prošvercati i pošteno oznojiti od muke kad vam u tramvaj uđe kontrola karata u 2 sata ujutro. Da samo vidite kako ljudi bježe van na prvoj stanici. :-))
Ulice su prilično mirne, ali noću se zna naići na neke ljude koji baš ne ulijevaju povjerenje pa nikako ne smijete sami šetati.

Bez obzira na te male "loše strane", Prag je grad kojeg svakako morate posjetiti ako ikad dobijete priliku. Vratit ćete se s količinom uspomena i doživljaja koje možete prepričavati cijeli život. Znam iz prve ruke.
Z kraj vam evo još par linkova: Prag danju i Prag noću. Napasite oči:-)

Simbol je i ljudske osrednjosti i ograničenosti, nemogućnosti ostvarenja sebe i svojih vizija o sebi i svijetu u kojem čovjek ostvaruje svoje postojanje. Tako je okarakterizirana Emma Bovary.
Nikad nisam voljela lektire, prvenstveno jer ih nisam sama birala nego su bile obavezne i ne po mom guštu. No, ima puno likova koji su me impresionirali više od same knjige i radnje. Takav je slučaj sa Emmom. Ne mogu reći da mi se sviđa njezin lik. Ali ima nešto u njoj što me natjeralo na žaljenje, suosjećajnost, a toliki se ljudi mogu prepoznati upravo u njoj.

Poznata je priča o tome kako je Flaubert, da bi što objektivnije opisao smrt Emme Bovary, kušao manju dozu arsena kako bi sâm osjetio djelovanje tog otrova.
Sigurna sam da znate fabulu, ali tko se treba podsjetiti...
Charles Bovary, seoski liječnik i udovac, ženi se ljupkom djevojkom Emmom Rouault. Emma je kći imućnog seoskog gospodara. Ranu mladost i školovanje provela je u samostanu uršulinki gdje često kradom čita zabranjene romantične ljubavne romane u koje uranja svom silinom svoje mašte.
Od braka je očekivala ostvarenje svojih romantičnih snova, sreću i mir, no ubrzo se pita zašto se udala.
Dobroćudni Charles svim svojim jednostavnim srcem ljubi Emmu i misli da mu je ljubav uzvraćena. Međutim, mlada žena vrlo brzo shvaća raskorak između svojih snova i monotone jednoličnosti svakodnevnog malograđanskog života.
Njezin duh vapi za pustolovinama.
Nalazi čak dva ljubavnika no sve završi neuspjehom. Ne može prihvatiti poraz i ponovni povratak u dosadu svakodnevnog života te radije odabire bijeg u smrt. Ispija otrov i umire.

Neki će reći da ljudi koji žele ostvariti svoj san i po cijenu vlastitog života zaslužuju poštovanje, a ne osudu i podsmijeh.
Emma pokazuje nemoćnu čežnju pojedinca k visinama.

Dakle, ja sad vas pitam, znate li vi koga koji je pokazivao ili pokazuje tu težnju? I kad smo več kod toga, je li to uopće loše? Po meni nije dok god nije na štetu drugih. Svatko od nas želi i teži nečemu višem i svatko je voljan platiti određenu cijenu da bi to postigao, baš kao što je ona.
Flaubert je imao jedan cilj: da izliječi sebe i čovječanstvo od snova, naivnosti, vlastitih zakona i iluzija. Ali iluzije su bile tu, jesu i ostat će.
Bog nam nije dao krila i ne možemo letjeti, ali dok gledamo ptice i mi ćemo htjeti biti na njihovom mjestu. Mnogi će učiniti sve da dobe krila, makar to značilo kratak let i pad u propast.

Dječak Nello Daas živi s djedom na periferiji Antwerpena. Siromašan je ali sretan: ima djeda kojega neizmjerno voli, najbolju prijateljicu Aloise, kći bogatog mlinara iz susjedstva, i majčine crteže koji su mu uspomena na nju. Prehranjuje djeda i sebe raznoseći mlijeko po mjestu. Jednog dana njih dvojica nađu pretučenoga velikog flandrijskog psa naviknutog na teški rad i povezu ga kući. Nello ga dugo i vjerno njeguje sve dok pas ne počne pokazivati prve znakove oporavljanja. Nazove ga Patrasche, srednjim imenom svoje pokojne majke. Nello je naslijedi majčin dar za crtanje, a najdraži mu je model Aloise. Nellov je san da postane slikar, često se zaustavlja pokraj Rubensova kipa na gradskom trgu i pokušava vidjeti njegovo slavno platno koje se čuva u katedrali. Na jednom od tih obilazaka upozna se s najuglednijim antverpenskim slikarom Michelom La Grandeom (za kojeg se kasnije ispostavi da mu je otac). La Grande ga na neki način prihvati kao svojega štićenika, a kad otkrije njegov slikarski dar i žar savjetuje mu da svoj rad pošalje na tradicionalni božićni slikarski natječaj Rubens za darovitu djecu. Pobjednik dobiva i veliku novčanu nagradu, pa se Nello nada da će on i njegov djed napokon vratiti dug za stanarinu. Nello nacrta savršenu sliku, definitivno najbolju od svih koje su sudjelovale na natječaju i iako očito ima sve predispozicije za pobjedu... Nello izgubi, a nagradu odnese neki bogatašić s prosječnom slikom.

To je ukratko jedan dio filma “Flandrijski pas”. Nadam se da ste ga gledali jer je to klasična priča o talentu, siromaštvu, vrlini i prijateljstvu.
Ovaj motiv uspjeha se može naći u mnogim stvarnim životnim pričama. Tko će prije uspjeti, talentiran siromah ili neki prosječni bogataš? Ima iznimka i to ne poričem, ali je veća mogućnost za ovo poslijednje.
Jeste li primjetili kada se danas radi o nekoj slavnoj osobi siromašnog podrijetla da se baš to siromaštvo posebno naglašava? Kao da bi to trebalo biti nešto neobično.
Nije ni bogatima lako. Uvijek moraju biti u sjeni svojih slavnih roditelja, djedova, braće ili sl. Zapravo, ako i imaju talenta neće se gledati na to, nego na njezin/njegov obiteljski pedigre. Ne znam zašto na prijemnima za fakultete ili na razgovore na posao jednostavno ne donesemo svoje rodoslovlje i kopiju bankovnog računa pa da si uskratimo muku i vrijeme. Ok, ovo je malo sarkastično.
Nemojte misliti da na sve gledam tako crno i da uvijek mora biti tako. Samo konstatiram neke činjenice. No, nije sve tako beznadno. Ima i onih koji gledaju na naša osobna dostignuća i talent i ravnaju se prema tome.
Najvažnije je da sam individualac ne gubi nadu. U redu je kadkad ciljati visoko i misliti da možemo postići što god želimo. Kamo bi otišao svijet da se svi odmah predamo čim naiđemo na prvu zapreku?

U pravilu, kad se god poželim nasmijati glupostima slavnih osoba ili prepotentnom i očajnom vođenju Renate Sopek upalim tv i gledam "Zvijezde Ekstra". Već je nekoliko tjedana "aktualna" tema 101 najveće hollywoodske tajne. Šta da vam kažem? Obična glupost. Ali danas sam vidjela jednu nimalo glupu i smiješnu iznimku.

Svi znamo da je Rock Hudson jedan od najsimpatičnijih i najgledanijih glumaca 60-ih i 70-ih (osobito u paru s Doris Day). Bio je homoseksualac i umro je od AIDS-a. Šokantana stvar da je cijeli svoj život skrivao svoje pravo ja. Praveći se da je hetero čak se i oženio tajnicom Phyllis Gates da ne bi počela ogovaranja. Brak se raspao nakon samo dvije godine.
Visok, crn i zgodan. Pravi macho. Takav je imidž održavao godinama dok su tinejdžerice maštale kako osvojiti njegovo srce. Samo što bi ga prije osvojili tinejdžeri.
Znam da je to bilo davno, da je tadašnje društvo (a ni današnje nije potpuno tolerantno) imalo prevelike predrasude prema homoseksualcima i da je to bila cijena slave. Ali bi li vi mogli cijeli život živjeti prema drugim pravilima skrivajući svoj pravi identitet? Homoseksualac je, pa šta? Ne može si pomoći niti ne može protiv svojih osjećaja. I samo neka netko proba reći da je to bolest ili tako nešto. E pa nije!!! Homoseksualizam postoji otkad je svijeta i vijeka samo što je dobro ostao prikriven jer se ne podudara s "normalnim" svijetom. I onda slijedi ona stara ljudska reakcija. Napadamo sve ono što nam je nepoznato. Je li to urođeno, ne znam, ali mi je žao što se i dan danas neki moraju skrivati jer ostali misle da je to sramotno. Žao mi je što nismo upoznali Rocka Hudsona onakvog kakav je doista bio, a nadasve mi je žao što se takve stvari i danas događaju iako tvrdimo kako živimo u modernom i tolerantnom svijetu. Koliko ljudi skriva svoju suštinu od drugih?

P.S. Za sve one koji tvrde da pišem tužne postove i mole da pišem nešto veselije: Nisam jukebox. Pišem ono što mi padne na pamet ili što me se dojmi. Ako želite pucati od smijeha i zabavljati se evo vam dobar link vicevi, pa se smijte i oraspoložite nakon što vas ja rastužim:-)

Danas, tj. 27. siječnja je dan sjećanja na holokaust.
Neću o tome pisati i zato danas nema nekog velikog posta. Iz iskustva znam da je slušanje i čitanje o holokaustu premučno. Ako netko doista želi znati o tome, a sigurna sam da svi znate, neka klikne tu i tu.
Samo želim reći da se radilo o 6 milijuna Židova, preko 300 tisuća Roma i ostalih "inferiornih" manjina.
Neka počivaju i miru. I ne želim sijati mržnju, ali Hitler & co. neka gore u paklu.
Žao mi je što sam kratka i oštra, ali tako osjećam.

Louis Armstrong je uvijek inzistirao na četvrtom srpnju kao datumu svog rođenja iako su mnogi tvrdili da je rođen 4. kolovoza 1901. godine u New Orleansu. No, veličinu njegove glazbe nitko ne može poreći. Bio je prije svega showman koji je imao izgrađenu osobnost. Bio je inovator jazza, jedinstven kao trubač, pjevač, solist, skladatelj, vođa sastava, zabavljač i jazz edukator.
Zbog planetarne popularnosti nazivali su ga američkim ambasadorom jazza. Kao "Ambassador Satch" sudjelovao je na brojnim turnejama koje su u vrijeme hladnog rata imale i političko obilježje.
Louis "Satchmo" Armstrong je počeo svirati i pjevati kao dijete marširajući ulicama rodnog New Orleansa, u vrijeme kada je nastajao glazbeni jezik kojeg će postati sinonimom - jazz. Značajan događaj u njegovoj karijeri bila je proslava jedne Nove godine kada je oduševljen ugođajem pucao u zrak iz očeva pištolja. Zbog toga je kao 12-godišnjak smješten u odgojni zavod u čijem je orkestru ubrzo počeo svirati. Kao 15-godišnjak već je svirao u lokalnim sastavima. Kao vrlo mlad svirao je u poznatom sastavu Kida Oryja. A kada mu je Ory ponudio stalni angažman postavio je samo jedan uvjet - da nabavi duge hlače.

Sedamnaest godina nakon njegove smrti, zahvaljujući uvrštenju izvedbe skladbe "It's a Wonderful World" u film "Good Morning Wietnam" iz 1987. godine, osvajio je srca mlade generacije.
bio najbolji i najutjecajniji glazbenik u povijesti jazza.
Svaki pokušaj kopiranja, a bilo ih je zaista puno, bio je pravi fijasko, ponekad i s tjelesnim ozljedama poput puknutih usnica.

Svi vi koji niste ljubitelji jazza i ako ste uspjeli ovo pročitati i stići do ovdje- čestitam. :-)
Ja osobno volim jazz, a u hrapav Armstrongov glas sam se zaljubila kad nam je profa iz engleskog u osnovnoj školi pustila pjesmu "What a wonderful world". Znam da sam pisala tužne postove (osobito ovaj prethodni), pa evo malo veselijeg. Ipak je naš svijet wonderful uz sve svoje mane.

I see trees of green, red roses too
I see them bloom for me and you
And I think to myself, what a wonderful world

I see skies of blue and clouds of white
The bright blessed day, the dark sacred night
And I think to myself, what a wonderful world

The colours of the rainbow, so pretty in the sky
Are also on the faces of people going by
I see friends shakin' hands, sayin' "How do you do?"
They're really saying "I love you"

I hear babies cryin', I watch them grow
They'll learn much more than I'll ever know
And I think to myself, what a wonderful world
Yes, I think to myself, what a wonderful world

Oh yeah

Pregledavala sam službenu stranicu liječnika bez granica i naišla na brdo zanimljivih i potresnih članaka za koje nema smisla da ih prevodim, pa tko želi znati više i zna engleski neka klikne tu. Liječnik bez granica je još jedno od hrpe zanimanja koja su me privlačila kao klinku. Zapravo, htjela sam biti humanitarka, ali su mi onda "srušili snove" i rekli da ne postoji takvo zanimanje. Ali ne odustajem ja od toga.
Zato sam pripremila mini album svjetske neimaštine, bolesti i svega za što su potrebni Medecins Sans Frontieres.

Starac iz Konga koji boluje od malarije. Tamošnja zdrastvena njega je na najnižoj razini. Zemlja je u rasulu zbog rata i stalnih sukoba vojnih trupa što tjera ljude na bijeg.

Čovjek moli nad tijelom svoje mrtve žene u Zambiji. Bolovala je od AIDS-a i imala je tuberkulozu. Svaki dan od aids-a umire 8000 ljudi. Među njima je 1400 djece.

Neuhranjeno dijete na intenzivnoj njezi u zdrastvenom centru u južnom Sudanu. Iako je građanski rat prestao, zemlja je i dalje u krizi.

Svakog mjeseca stotine žena s djecom u Somaliji dolaze na nutricionalni pregled kod liječnika bez granica. Prema statistikama u Sudanu su 4 liječnika i 28 sestra na čak 100 000 ljudi. Neki putuju i do 500 milja da dođu do "obližnje" bolnice.

Don Gabrielo se oporavlja od operacije hernije. Ne može si priuštiti potrebne ljekove i sporo se oporavlja. Liječnici bez granica uskaču u pomoć jer je Kolumbija još pod utjecajem rata. Ljudi emigriraju jer se se Kolumbija desetlječima bori protiv naoružanih gerilaca, terorista i narko-kriminala.

Ulicama Haitija dominira nasilje otkad je predsjednik 2004. g bio prisiljen otići u egzil. Broj ranjenih se povećava, a broj slobodnih mjesta u bolnicama smanjuje.

Djeca u Kambodži čekaju na red za testiranje na malariju u privremenom medicinskom kampu liječnika bez granica. Turizam tamo cvate, a stanovništvo se još muči s AIDS-om i malarijom, a i velikim brojem minskih polja.

18-godišnja Natiha promatra iz helikoptera svoje selo potpuno uništeno potresom u Pakistanu. Helikopteri su neprekidnu kružili područjem da bi mogli opskrbiti žrtve namirnicama i ljekovima.

Ovo su tužne slike i svaka od njih skriva svoju priču. Jedina dobra stvar je što postoje organizacije poput Liječnika Bez Granica koje mogu pružiti pomoć i barem malo poboljšati stanje u tim područjima.

P.S. Slijedeći put obećavam malo veseliji post:-) Ova upala uha me dotukla pa sam se bacila u doktorske vode.

Vidim da svi pišu o jučerašnjem potresu. Da, i ja sam ga doživjela i preživjela. I mislim da je to bio prvi potres u mom životu kojeg sam osjetila. Kad se sve počelo tresti i kad me skoro ubila knjiga koja je pala s police, nisam ni pomišljala na potres. Prva stvar koja mi je pala na pamet ( i ne šalim se) bila je- duh, pa sam se doslovce prepala. Ali dobro, brzo mi se upalila lampica i shvatila sam o čemu je riječ. A tome je pomogla i činjenica da je moj brat uletio u moju sobu vikao: "Potres, potres!!"
U školi su naravno svi prepričavali doživljaje (osim onih koji su to prespavali). Jedna se moja frendica smijala i skakala od veselja dok joj je krevet podrhtavao, a drugu je tata zgrabio i ugurao ispod stola (haha). No najveći fenomen je bio jedan dečko koji je od straha izjurio van na ulicu i počeo trčati. E to su vam prava iskustva...

Inače danas nema nekog posebnog posta. Razlog je jednostavan- ladyofblackness ima upalu uha i virozu i prezauzeta je izležavanjem u krevetu. Zbog prevelike količine čaja i lijekova mozak mi ne funkcionira kao prije. hehe. Usput, prijedlozi tema su dobrodošli (da posluže u slučaju kroničnog nedostatka inspiracije).

Kao prvo, moram spomenuti da je na današnji dan 1989. umro jedan od mojih omiljenih slikara i ekscentrika Salvador Dali o kojem sam već prije pisala. Ali to nije tema dana....

Nakon jučerašnjeg posta o hipijima Benedikt mi je pisao o nekom filmu "The Warriors" ili "Ratnici podzemlja", pa sam ja u misiji da ga predstavim.
Iskreno, tek sam jučer prvi puta čula o njemu pa sam i ja neznalica, ali sam uspjela iskopati neke stvari.
Snimljen je 1979. godine, a priča se vrti oko velikog okupljanja glavnih Newjorških bandi u Bronxu. Poznato je kako svaka od bandi djeluje na svom teritoriju, na kojem su pripadnici drugih skupina sve samo ne dobrodošli. Na velikom okupljanju cilj je dogovoriti primirje, ali glavni govornik Cyrus je ubijen za što su neopravdano optuženi Warriorsi sa Coney Islanda. Na njima je da dokazu svoju nevinost i vrate se živi kući. Dečki predvođeni Swanom su u bijegu i te noći između njih stoje i policajci i neprijateljske bande. Dakle, žanr se da naslutiti: mješavina krimića, trilera i drame.
Glume meni redom nepoznati glumci, ali možda vi znate više o njima: Michael Beck (Swan), James Remar (Ajax), Dorsey Wright (Cleon), Brian Tyler (Snow)...
Tko želi saznati više (opis likova, soundtrack, fotke, članci...), evo vam web stranice: The Warriors
"Ratnici podzemlja" se smatraju najboljim filmom koji se bavi problemom uličnih bandi. Dakle, tko još nije gledao... trk u videoteke. To vrijedi i za mene:-)

P.S. Moram malo izreklamirati, pa... posjetite Benedikta jer ima stvarno odlične postove koje vrijedi čitati makar tek počinje s novim blogom.

Tko voli onaj slavni mjuzikl "Kosa"?
Prvi puta sam ga vidjela još dok sam bila klinka i onda još nisam razumijela što su ti hipiji i koji je njihov cilj. Danas znam puno više o njima, ali ne mogu reći da mi se u potpunosti sviđaju. Po meni, njihove dobre strane su taj antiratni stav i pacifizam, borba protiv nejednakosti itd, ali opet ima stvari koje mi se baš i ne sviđaju. To je upotreba droga, bježanje od stvarnosti, a poznato je da su hipiji promovirali LSD kao drogu koja "otvara vrata percepcije".

Naziv hippy dolazi od engleskog izraza »hipster« što je označavalo, u pogrdnom smislu, bijele Amerikance koje su se družili i bili uključeni u život i kulturu svojih crnih sugrađana (to je vrijeme kada u Americi cvjeta rasna diskriminacija).
To je vrijeme kada je SAD vodio Korejski pa Vijetnamski rat s brojnim ljudskim žrtvama. Upravo je Vijetnamski rat točka na kojoj se počela buditi građanska svijest, počelo je snažnije suprotstavljanje službenoj američkoj politici, ali i stilu života.
Hipi pokret započeo je među mladima, studentima i intelektualcima pripadnicima srednje klase koji su usporedno s antiratnim prosvjedima započeli i odbacivanje moralnih načela i stila života u kojem su odgojeni.
Osnovna načela hipija temeljila su se na nekonformizmu i osobnim slobodama. Proučavali su istočnjačke filozofije naročito zen budizam, zalagali se za legalizaciju droga, inzistirali na slobodnoj ljubavi, pacifizmu, povratku prirodi i njenom očuvanju. Promovirali su i tzv. flower-power filozofiju umjesto rata i mržnje pa su ih nazivali i djecom cvijeća.
Hipiji su iskreno vjerovali da je moguće društvo u kojem će nestati sve razlike među ljudima, rasne, klasne, spolne, socijalne i svake druge, ako pojedinac bude u stanju zadovoljiti svoje potrebe. Bili su protivnici materijalističkog sustava vrijednosti i potrošačkog društva. Mnogi su mladi ljudi promijenili iz korijena svoj životni stil, mnogi su se udružili i živjeli u komunama, zajednicama u kojima su pokušali realizirati ideje i vjerovanja. Snagu ljubavi, bratstva i solidarnosti objedinili su u poznatom sloganu »Vodite ljubav, a ne rat.«
Hipiji su se izdvajali i svojom odjećom i cjelokupnim izgledom. Obavezna je bila duga kosa s trakom oko čela. Odjeća je uvijek bila svijetlih čak kričavih boja kombinirana na najrazličitije načine što je ostavljalo prostor kreativnosti pojedinaca. Nosile su se traperice, ali i šarene trapez hlače, široke košulje, često indijske, široke haljine i suknje, a često se odjeća ručno izrađivala i bojila.
Obuća je također bila originalna, indijanske mokasine, minimalističke sandale i sl. Nakit se sastojao od perlica, raznih privjesaka-simbola kao peace-simbol, ying-yang, ali i ekscentričnih »ukrasa« kao npr. ovčja zvona.
Kao što ništa nije smjelo sputavati um i osjećaje tako ni odjeća nije smjela sputavati tijelo.
Omiljeni simbol peace npr., predstavlja otisak nožice goluba i simbolizira mir, a jedan od poznatih hipi simbola je i tzv. smile u najrazličitijim varijantama.

Glazba koja se vezuje uz hipi pokret uglavnom je acid rock, a poznati bandovi su Jefferson Airplane, The Greatful Dead, Big Brother and Holding Company i sl. Svojim »Sgt. Pappers Loney Hearts Club Band« Beatlesi su promovirali hipi pokret u čitavom svijetu. Najveći glazbeni događaji tog razdoblja su svakako Woodstock festival i Monterey Pop Festival na kojem su nastupale i legende kao npr. Janis Joplin.
Treba spomenuti i protestne, antiratne pjevače primjerice Boba Dylana i Joan Baez, ali i poznati mjuzikl »Kosa« koji vjerno prikazuje način života hipija. Po predlošku toga mjuzikla slavni režiser Miloš Forman snimio je istoimeni film.
Hipiji su govorili o ekološkim pitanjima, zaštiti planete i suživotu svih živih bića u harmoniji i ravnoteži. Njihov antiratni angažman početak je građanskog aktivizma i utjecanja na političke odluke. Zalaganje za ravnopravnost svih ljudi bez obzira na razlike te bratstvo svih ljudi nedosegnuti je ideal.

Hipiji su jedna od najpoznatijih subkultura, a postoji ih mnogo. Hipi, punker, raver, skins, metalci.... to su sve subkulture vezane uz glazbu. No postoje i druge vrste subkultura: vegetarijanci, vegani; anarhisti, trekkiji, bikeri, zeleni, swingeri i hrpa drugih. Znači da svatko od nas pripada barem djelomično nekoj od subkultura. Ja se ne mogu u potpunosti poistovjetiti s nekom od njih, pa sam neka mješavina. Volim rock, rijetko jedem meso, pacifist sam, brinem se za okoliš koliko mogu... Ali te moje osobine nisu toliko izražene da se mogu nazvati pripadnicom neke od tih subkultura.

Kit ubojica po imenu Keiko, zvijezda serije filmova “Moj prijatelj Willy”, 2003. godine je uginuo u 27. godini u Norveškoj. Keiko je pronađen kako pluta po površini mora. Od 2002. živio je u moru kod Halse, gdje se iznenada pojavio nakon što je pušten na slobodu nedaleko od Islanda. Šest tona težak sisavac veći je dio svog života proveo u zatočeništvu, a njegovi treneri proveli su nekoliko godina pripremajući ga za samostalan život u divljini što ih je stajalo 20 milijuna dolara. U dobi od dvije godine, 1979. godine, Keiko je uhvaćen u moru kod Islanda i prodan je jednom američkom akvariju. Nakon 1993. godine pojavio se u tri nastavka filmova o Willyju, kitu ubojici koji voli ljude. Nakon što su ti filmovi postali popularni u čitavom svijetu, pokrenuta je kampanja za njegovo oslobađanje. Pušten je u more kod Islanda u srpnju 2002. godine, ali se početkom rujna iste godine pojavio u moru kod norveškog sela Halse - prešao je više od 1000 kilometara, navodno u potrazi za ljudskim društvom. Kada je došao u norveške vode stručnjaci su preporučili da ga se ubije. Naravno, to nije bilo prihvaćeno. Dužnosnici norveške uprave za ribarstvo rekli su da je Keiko uginuo od upale pluća. Iako je Norveška jedina zemlja koja u komercijalne svrhe lovi kitove, unatoč globalnom embargu na kitolov, norveški ribari nisu dirali Keika jer lov orki nije dozvoljen.

Ironično, ali Keiko dugo nije bio free (slobodan) iako su ga ljudi pod tim imenom i poznavali. Držati jadnu životinju u zatočeništvu samo zbog showbusinessa je tipično za ljude. Tko razmišljao pravoj sudbini tih životinja? Ljudi odgledaju srcedrapajuču scenu puštanja u slobodu u slow motionu praćenu nekom orekestralnom glazbom i onda lijepo ugase tv misleći "Uh, baš mi je drago da je kit slobodan". Samo što je za Keika bilo malo drugačije. Kamere su se ugasile, vratili su ga u njegov minijaturni akvarij i pokupili brdo love. Keiko nije bio glumac, nije se prijavio na audiciju i rekao mami "Ja hoću biti glumac kad odrastem". Bio je zatočenik. I tome su ljudi pljeskali.
No, zahvaljujući borcima za zaštitu životinja, uspio je barem na neko vrijeme okusiti slobodu iako nije nikad u potpunosti prestao biti zatočenikom.

Miroslav Krleža, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća je jednom izjavio: "Tko je propao na svim životnim poljima, preostaje mu još bavljenje poezijom i politikom".
Poezija i književnost su mu itekako išli od ruke. Ostvario je golem opus u koji pripadaju drame, romani, poezija, pripovjetke, eseji, zapisi, memoarska proza itd. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag tog ruskoga pisca. Na njega su još utjecali i Ibsen, Strindberg, Rilke, Proust i drugi.
Većina nas je pročitala "Gospodu Glembajeve" i "Povratak Filipa Latinovicza" (koji me baš i nisu impresionirali), ali meni su najljepše njegove pjesme u prozi. "Nemir" je moja omiljena Krležina pjesma. Sigurna sam da će se i vama svidjeti.

NEMIR
Nemir je u čovjeku. Glasovi. Događaji. Boje. Dolaze pojave i prolaze kroz čovjeka u velikom gibanju, bruje zbivanja kao zvonjava. Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika, zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu. Ta slika tiha je kao svitanje na moru kada je sve sivo i kada se ne čuje ništa nego gdjegdje klokotanje vode. To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni u tišinu.
Miroslav Krleža

Imala sam dug i napet dan, pa nisam pripremala nekakav poseban post. Iz najjednostavnijeg i najiskrenijeg razloga- ne da mi se. Ali sam zato našla odličan i mudar kineski mini tekst. Pročitajte ga, makar dva puta, i razmislite.

Čovjek je od prirode stvoren tako da čuje uhom. Ako nije naučio slušati, za njega bi bilo bolje da je gluh. Čovjek vidi okom, no ne vidi li, bilo bi mu bolje da je slijep. Ustima govorimo, ali tko nije naučio govoriti, bolje mu je da je nijem. Razum imamo za uvid i spoznaju, no ne učimo li, oboljevamo. Jer – učenje se ne sastoji u tome da prirodi nešto dodamo, nego da ostvarimo svoje prirodno biće. Ako smo u stanju usavršiti ono što smo dobili od prirode i to ne pokvariti – doista čujemo, vidimo i umijemo naučiti.

Jedan od najvećih i najpopularnijih proizvođača obuće na svijetu, Nike, priznao je dugogodišnja zlostavljanja i izrabljivanja radnika koji rade u 700-tinjak tvornica širom svijeta, čije su lokacije dosad skrivane kao poslovne tajne.
Aktivisti za ljudska prava su dugi niz godina optuživali Nike za izrabljivanje i zlostavljanje radnika, a velika korporacija napokon je popustila i objavila izvješće na 108 stranica, u kojem se priznaje da se s radnicima u nekim tvornicama postupalo na, blago rečeno, ponižavajući način.
U više od 25 posto Nikeovih tvornica u Aziji radnike se redovito verbalno i fizički maltretira, dok se u još većem broju tvornica radnicima zabranjuje odlazak na toalet, te im se ograničava pristup pitkoj vodi, otkriveno je u izvješću. Trudnicama se u tolikoj mjeri zagorčava rad ne bi li ih prisilili da daju otkaz. Često moraju raditi u noćnim smjenama i prisiljene su birati između zdrave trudnoće i posla.
Radnici u Vijetnamu rade i po 12 sati dnevno, ali ne uspijevaju zaraditi za tri obroka dnevno.
Naravno, nisu svi pasivne žrtve. Prisutni su pokreti, od djelovanja u sindikatima pa sve do oružane revolucije. Zato te zemlje imaju veliku vojnu snagu- da ih zaustave. Ali ima više ljudi koji se ne žale iz jednog jednog razloga- straha od gubitka posla makar zarađuju mizernu količinu novca.

Iskorištavanje rada maloljetnika, rana je koja se ne zacjeljuje, posebice na siromašnim područjima zemaljske kugle. Na svijetu radi 250 milijuna djece, a jedna trećina je mlađa od deset godina. Od tih je 180 miljuna koji rade u krajnje opasnim životnim uvjetima.
Priče o izrabljivanju djece u Egiptu u radu na tepisima ne samo da su postojeće nego su i dio turističke ponude, a pripadaju obilasku kao i piramide, sfinga, proizvodnja papirusa, parfema...
Apsolutno najveći broj djece radi u Aziji, prije svega u Jugoistočnoj Aziji, a najgušća zastupljenost je u Africi. U Jugooistočnoj Aziji to je povezano s tradicionalnim socijalnim sustavima, a u Indiji i Nepalu i s kastinskim sustavom. U Africi je rast dječjeg rada izravna posljedica procesa osiromašenja.

Nikeov slogan je "Just do it". Sad bi još trebalo dodati: "Just do it. Izrabljujte djecu, ostvarite profit, bezobrazno se obogatite i onda sve lijepo negirajte. To je ključ uspjeha." Malo sam sarkastična, ali tako ispada. I sad iako su se otkrile njihove "djelatnosti" i dalje postoji izrabljivanje. Nije se lako boriti brotiv tako velikih, a osobito močnih korporacija. Znam da bi mi većina rekla "Ne možeš spasiti svijet". Naravno da ne mogu, nitko to ne može jer je to postala nemoguća misija, ali ono što možemo je skrenuti pažnju na to. Ne kažem ja sad da prestanite kupovati Nike tenesice jer bi prema tome trebali prestati kupovati većinu proizvoda na tržištu. Naime, svi su produkt izrabljivanja ljudi, vršenja pokusa na životinjama itd.
Pravila se krše svugdje, zakoni se zaobilaze i to se ne može lako iskorijeniti, ali barem bi se trebala poštovati temeljna ljudska prava, prava na život. Slijedeća fraza koja bi bila upućena je : "Što se ti žališ? Tebi je lijepo." Ali tko će se žaliti i poduzimati akcije ako ne mi? izrabljavani radnici Trećeg svijeta grdno nastradaju kad se pobune i baš zato mi "kojima je lijepo" bi se trebali zauzeti za njih.

Pisala sam o Gianniu Golferi, čovjeku koji ne nikada ne zaboravlja i mnogi su me pitali je li autističan. Odgovor je ne. Ali postoje takvi. Sigurna sam da ste mnogi gledali film "Kišni čovjek" s Dustinom Hoffmanom, a to je jedan od mojih omiljenih filmova.
Zapravo, zbog tog filma sam neko vrijeme žarko željela studirati defektologiju. Iako me prošla ta želja i dalje to smatram jednim od najpodcjenjenijim, ali i najpožrtvovnijim poslom. Danas sam rastrgana između milijun opcija za fakultet. Moja mama misli da bih bila dobra novinarka, frendica mi je danas rekla da me je uvijek zamišljala kao socijalnu radnicu, druga frendica smatra da mi idu strani jezici, baka smatra da bih trebala raditi s djecom, a tata pak misli da bi mi ekonomija najbolje išla jer sam kao klinka stalno nosila neku staru aktovku i obožavala sam švrljati po papirima, kao prava bussiness girl.... E sad, čini se da svi znaju moje idealno zanimanje osim mene. A mene zanima sve. Da postoji takav faks odmah bih se upisala.
Ali da ne skrenemo od teme... predstavljam vam "orginalnog" kišnog čovjeka.

Autistični genij Kim Peek, koji je inspirirao lik Dustina Hoffmana u filmu 'Kišni čovjek', podvrgnut je skeniranju i magnetnoj rezonanci da bi se bolje razumio njegov izuzetni mozak.
Danas 53-godišnji Kim Peek iz Utaha autistični je genij. Zbog nedostatka membrane koja omogućava komuniciranje između lijeve i desne polovice mozga, on je nesposoban sam se odjenuti ili upaliti svjetlo u kući, premda ne ispoljava onakvo autistično ponašanje kao Dustin Hoffman iliti Raymond Babbitt u poznatom filmu za koji je on poslužio kao inspiracija (Hoffman je spomenuo Peeka u svom govoru zahvale nakon osvojenog Oscara). Međutim, na 15 polja, od povijesti i zemljopisa do književnosti i sporta on ispoljava zbilja izuzetno znanje. Zapamtio je 95 % sadržaja svih više od sedam tisuća knjiga koje je u životu pročitao. U sekundi može izračunati za bilo koji datum u povijesti koji je to dan u tjednu bio. Čita od svoje treće godine, premda je prohodao tek s četiri. Zbog svojih sposobnosti, ima nadimak "Kimputer", a čini se da, što je stariji, te mentalne sposobnosti čak postaju sve jače i jače.

Kim Peek nije povučen poput Raymonda i rado učestvuje na tribinama o svojim sposobnostima.
Znanstvenici u NASA-AMES istraživačkom centru, koji proučavaju utjecaj svemirskih putovanja na ljudski mozak, raspolažu najnovijom opremom koja je jedinstven spoj tehnologija magnetne rezonance i CAT-skeniranja. Nedavno su tom opremom snimili glavu Kima Peeka i očekuju da će im proučavanje tako napravljenih snimaka pružiti dublji uvid u njegove jedinstvene sposobnosti.
"Kim bi mogao biti predmet proučavanja za 30.000 znanstvenika, toliko je jedinstven," ističe Richard Boyle iz NASA-AMES-a, a dr. Michael Basse koji je obavio skeniranje kaže: "Ne mogu čak ni zamisliti dubinu onog što ćemo vidjeti u Kimovom mozgu i što je povezano s njegovim jedinstvenim sposobnostima." Pored proučavanja u laboratorijima NASA, uočeno je da su se kod njega razvile i izuzetne skladateljske sposobnosti, te bi Kim Peek mogao dobiti i stipendiju za studiranje glazbe na Sveučilištu Utaha.
Kimov otac je rekao: "Recognizing and respecting differences in others, and treating everyone like you want them to treat you, will help make our world a better place for everyone. Care...be your best. You don't have to be handicapped to be different. Everyone is different!" Poslijednji dio je najbolji. Ne trebamo biti hendikepirani da bi bili drukčiji. Svatko je različit na svoj način.

Danas sam čula jednu od najgorih rasističkih primjedba ikad izgovorenih (neću je tu ni pisati) i to od strane očeva prijatelja. Čak se i moj tata zgrozio jer nije mogao vjerovati da taj tip ima takvo mišljenje. Uglavnom, ta sramota za ljudski rod veliča ne samo organizacije poput Ku Klux Klana nego i Hitlerovu nacističku ideologiju. Ljudi drugih rasa su za njega višak na planetu.
Ja sam poprilično strpljiva osoba i mogu podnijeti dosta stvari, ali ponekad i ja puknem. Osobito kad se radi o takvim stvarima. Srećom, tog čovjeka ne viđam često pa sam mu mogla dati «malu životnu lekciju». Uglavnom, moj 2-minutni monolog ga je uspio ušutkati i onda sam lijepo odšetala ne mareći za njegovu reakciju. Ne moram ni spomenuti da se nadam da ga više nikad neću vidjeti.

Sigurna sam da znate puno toga o Hitleru i njegovom antisemitizmu, a još više znate o zbivanjima koja su se zbivala u raznim logorima diljem Europe, uključujući i Hrvatsku. U tom obračunu sa Židovima masovno su stradali i hrvatski Srbi i Romi. Neću pisat o tome iz dva razloga: ne bih mogla stati i napisala bih roman, a drugi razlog je što je takve stvari prebolno čitati i neću nas sve na to podsjećati.

Ku Klux Klan je Europi manje poznat (osim iz filmova). Nakon mafije, Ku Klux Klan bio je najutjecajnija tajna organizacija u SAD-u, čiji su članovi prema nekim podacima nekažnjeno ubili preko 3.500 crnaca. Prvi su put osnovani 1866. godine u gradiću u Tennesseeju kad im je u poslijeratnom razdoblju namjera bila uspostaviti nadmoć bijele rase zastrašivanjem i nasiljem. Unutar društva postojala je stroga hijerarhija, od velikog čarobnjaka do velikog kiklopa, a oblačili su se poput duhova da bi zastrašili praznovjerne i zaštitili identitet članova. Do 1882. godine, kad je klan zakonom proglašen kao protuustavan i zabranjen, gotovo da je i nestao, zahvaljujući ponovnoj uspostavi nadmoći bijelaca. Zatišje je trajalo do 1915. kad je u Atlanti KKK ponovno osnovan, kao izraz patriotizma i reakcija na revoluciju boljševika u Rusiji, imigrante i promjenu etničkog sastava američkog društva. Ovaj su put na meti bili svi stranci, Židovi, ali i rimokatolici, budući da se klan sastojao od protestanata. Simbol ponovno rođene organizacije bio je zapaljeni križ, a danas se smatra da, iako se više ne radi o mnogobrojnom društvu, svoje snage udružuju s neonacistima u SAD-u.

I što sad ja mislim o tome?
Danas je rasizam itekako prisutan. Samo u malo izmjenjenom ruhu. Ljudi crne rase su i dalje zapostavljani , teže dobivaju poslove, umanjuje se njihova vrijednost itd. I još se svi pitaju kako je moguće da u kriminalu na ulicama SAD-a dominiraju crnci. Što oni očekuju? Da se pridržavaju one „Tko tebe kamenom, ti njega kruhom?“ Ista stvar je s Romima. Ljudi se ponašuju prema njima kao prema krajnjem smeću, izbijaju skandali kad se neko od romske djece pojavi u razredu s „bijelom“ djecom..
Predrasude očito upravljaju društvom. Vjera, boja kože, financijska situacija, spol.... Ružna ali istina činjenica je da u većini slučajeva (i naglašavam da nije tako uvijek) za uspjeh nije potrebna sposobnost ni inteligencija već “pravilna” boja kože, određena vjera i naravno, bajan obiteljski pedigre. A da ne govorim na kakve prepreke nailaze na oboljeli od AIDS-a i homoseksualci.
I što da kažem na sve to? Prema koncepciji, svi smo stvoreni jednaki. Svi se rađamo, dišemo, jedemo, razmnožavamo se, starimo i umiremo. I onda se ljudska rasa okrene protiv sebe same. Ma svaka nam čast. Divna nas budućnost čeka. Ipak je čovjek čovjeku vuk. I mi se bojimo izvanzemaljaca, prirodnih katastrofa, smaka svijeta... Molim vas. Ako nas ikad nešto uništi to ćemo biti mi sami.

Od mnogih ljudima neobjašnjivih fenomena među najinteresantnijima nalazimo pitanje života poslije smrti. Svaka religija ima svoje objašnjenje koje može biti shvaćeno samo kao utjeha, budući da je jedan od najvećih ljudskih strahova onaj od smrti. Iako je u našoj civilizaciji najprisutnije kršćansko vjerovanje u uskrsnuće, filozofija istočnjačkih religija sve više prodire u zapadni svijet, a s njom i pojam reinkarnacije

Ipak se, naravno, sve to svodi samo na vjerovanje. Ništa nije znanstveno, ni na bilo koji drugi način blizak ljudskom umu dokazano, pa ćemo se stoga usuditi spekulirati o zadanoj temi. Za početak, reinkarnacija je proces ponovnog rođenja duše, nakon tjelesne smrti, u nekom drugom tijelu. Može se ponoviti jedanput ili više puta, prema nekim vjerovanjima izbor je na nama samima.

Iako nema potpunu osnovu u tome, djelomično je zasnovana na činjenici da se u svijetu stvari mijenjaju ciklički. Na primjer, postoji krug rođenja, razvijanja, cvata i smrti, odnosno proljeća, ljeta, jeseni i zime, a jednako tako ciklički i konstantno izmjenjuju se dan i noć. Prema tome, budući da čovjek nije tijelo koje ga ograničava, um i duša se 'sele' iz tijela u tijelo u trenutku kad s jednim postanu suviše povezani. Naime, ispravno je reći 'moje tijelo' jer to podrazumijeva da je tijelo nešto različito od onoga koji ga posjeduje.

Dok god niste svjesni kontinuiranih zakona smrti i ponovnog rođenja, niste ništa drugo do nejasni gosti na mračnoj Zemlji.
J. W. von Goethe

Većina religija, koje vjeruju u reinkarnaciju, uzima svijest kao osnovu koja čovjeka čini čovjekom. Ne možemo promatrati (biti svjesni) objekt (tijelo) i istovremeno biti objekt. Prema toj teoriji naša prava priroda je upravo ta svjesnost. To je često i činjenica kojom će se poslužiti kao glavnom razlikom između čovjeka i životinje, a ipak se vjeruje da se duša ne mora ponovo roditi nužno u tijelu čovjeka, ako ste danas domaćica, sutra možete biti bogomoljka, kraljica džungle ili plankton.

Duša ima sposobnost mijenjati se i razvijati, svakim životom biti sve bolja, dostići savršenstvo kakvo se može pronaći samo u Bogu. Iz tog razloga duša se svaki put iznova seli da bi u sljedećem životu naučila nešto novo i dostigla još jedan nivo svijesti. Većina istočnjačkih religija smatra da su Krishna, Buddha i Isus bili duše koje su dostigle savršenstvo, ali su se naposljetku ipak vratili još jednom na Zemlju da bi postali učiteljima.

Duša čovjeka može se reinkarnirati, tj. ponovo roditi u ljudskom, ali i životinjskom tijelu, tijelu biljke, jednostaničnog organizma i bilo kojem drugom obliku. Poanta je da dostigne svoj maksimum, najviše stanje svijesti nakon čega ponovna rođenja i smrti nisu potrebne. Jedan autor je to jednostavno objasnio kao školu koja obuhvaća čitav svijet, koju ponavljamo i ponavljamo dok na kraju ne 'maturiramo'! Ipak zanimljivo je kakav nivo svijesti može dostići ljudska duša ako se 'preseli' u tijelo amebe.

Vezano uz reinkarnaciju je i vjerovanje da postoje srodne duše. Kroz tu prizmu gledano, srodne duše su se poznavale i u prošlom životu, najčešće su imale blizak odnos, bilo familijarni, ljubavni ili prijateljski. Srodna duša ne mora nužno biti osoba suprotnog spola, kako se obično vjeruje, to može biti član obitelji, najbolji prijatelj, netko koga smo upoznali slučajno, ali te osobe obično 'znaju', osjećaju neku posebnu vezu.

Iako se vjerovanje u reinkarnaciju javilo puno ranije, nije poznato kad točno, stari Egipćani su apsolutno vjerovali u selidbu duše i iz tog su razloga balzamirali mrtve kako bi tijelo bilo očuvano za buduća putovanja. Jednu od definicija reinkarnacije dao je Pitagora, starogrčki filozof i matematičar koji je smatrao da je duša besmrtna i da samo privremeno boravi u tijelu. Između tjelesne smrti i ponovnog rođenja, duša se odmara i pročišćava u podzemnom svijetu.

Platonovo viđenje slično je Pitagorinom, osim u tome što je smatrao da se duša, dok je u tijelu, kvari i onečišćava, iako u njenoj svijesti postoji minimalno saznanje o prošlom životu. Ako uspije nadvladati sve ljudske napasti i ostati 'nepovrijeđena', onda se vraća u stanje 'pred-postojanja', ali ako se tijekom života neprestano kvari i propada, na koncu će završiti u Tartaru.

Tartar se može smatrati pretečom kršćanskog pojma pakla, mjesta na kojem smo nakon smrti kažnjavani za nedjela na Zemlji. Iz zapisa povjesničara i filozofa u prvih nekoliko stoljeća nove ere, može se primijetiti da su neki predstavnici kršćanske vjere prihvaćali reinkarnaciju kao mogućnost, dok 533. nije proglašena herezom. To je, naravno, bilo očekivano, budući da bi se podržavanje ponovnog rođenja duše kosilo s mnogim stavovima crkve i s nekim osnovnim postavkama, a to je da čovjek ima jedan život u kojem zaslužuje vječnu nagradu ili kaznu.
Verzija vjerovanja u reinkarnaciju ima mnogo i nema ih smisla sve objašnjavati i razlagati. Dok istočnjačka filozofija smatra da se čovjek može ponovno roditi kao niža vrsta (životinja ili biljka), zapadnjaci smatraju da se duša može mijenjati samo na višim razinama života. Neki vjeruju da se reinkarnacija javlja samo unutar plemena, roda ili obitelji.

Za koju god se religiju, teoriju ili objašnjenje opredijelite, bitno je shvatiti da ne postoji krivi odabir. Tko je u pravu, rađa li se duša ponovno ili čeka uskrsnuće, ne možemo znati. Ipak, postoji jedna poveznica među svim vjerama, a ta čovjeku 'propisuje' da daje najbolje od sebe, da se mijenja učeći, da se trudi postići viši nivo svijesti i da živi u skladu s drugim ljudima i prirodom. Inače, zašto bismo bili ovdje?
Reinkarnacija je samo jedna od opcija "života poslije smrti". Skeptici se drže teorije da se pretvaramo u ništavilo. Rađamo se, živimo i umiremo, a svoj trag ostavljamo preko svojih potomaka. Moram priznati da ja ne vjerujem u reinkarnaciju, no htjela bih vjerovati da postoji neka vrsta života iza smrti jer ne želim misliti da poslije nema ničega. Nakon 60, 70 ili 80 godina života na zemlji bilo bi lijepo iskusiti onaj krajnji mir, spokoj, a to je nešto što mnogi od nas ne mogu naći tijekom života. A možda ću se i reinkarnirati. Ne možemo znati kad još nismo iskusili.

Nakon Bogiea, moram napisati post i jednoj ženi sa crno-bijelog platna.

Božanstvena Greta, La Divina, strankinja s plavim očima očaravajućeg alta i tvrdog naglaska; misteriozna žena mrka izraza i snenih očiju.
Pak iznenađujuće toplog osmijeha i prikladnih tamnih naočala nad stiliziranim obrvama. Lijepa,ali rezervirana... sve je to bila Greta.
Osim na samom početku karijere, nije davala intervjue, potpisivala autograme (koji su tako postali jedni od najtraženijih), niti odgovarala na pisma obožavatelja.
Iako joj je karijera završila vrlo rano, paparazzi su je pratili do kraja života - narednih 50 godina.
Bila je nadasve podobna za romantične uloge tajanstvenih i nedostižnih fatalnih žena.
Jedna je od prvih europskih glumica koja je postala vrhunskom holivudskom zvijezdom početkom tridesetih godina. U zlatnom razdoblju svoje karijere nanizala je velike dramatične uloge u filmovima Kraljica Kristina, Ana Karenjina, Grand hotel i Dama s kamelijama. 1939. snimila je film koji odudara od njezinog melodramatskog stila – satiričku komediju Ninočka, koja je postigla svjetski uspjeh i nominaciju za tri Oscara. U skladu s ulogama bio je i njezin privatni život. Nekomunikativnu i tajanstvenu, prema mjerilima holivudske javnosti, nazivali su je "švedskom sfingom" i "misterioznom strankinjom". Tako su i njene ljubavne veze bile uglavnom predmetom nagađanja. Smatrali su je kronično depresivnom, a nagađa se i da je imala lezbijske sklonosti. Nikad se nije udala, niti imala djece.
Nakon neuspjeha filma Žena s dva lica božanstvena se Greta Garbo 1941. zauvijek povukla s filma. 1954. nagrađena je specijalnim Oscarom za svoj doprinos filmskoj umjetnosti koji, međutim, nije osobno primila. Umrla je 1990. u 95.-oj godini života.
* I wish I were supernaturally strong so I could put right everything that is wrong.
* If only those who dream about Hollywood knew how difficult it all is.
* Life would be so wonderful if we only knew what to do with it.
* Anyone who has a continuous smile on his face conceals a toughness that is almost frightening.

Evo, petak 13. je. Da čujem, tko se od vas poskliznuo i slomio nogu ili kome je auto krepao nasred ceste? Haha.
Meni je ovo dan kao svaki dan. Čak mi je bio i prilično sretan. Mnogi već sigurno znate zašto se neki ljudi uspaničare na ovaj dan, a za one koji ne znaju... tu sam ja:-))

Petak trinaesti je povezan sa Isusovom Posljednjom večerom na kojoj je bilo 13 uzvanika, a Juda je bio ta trinaesta osoba. Također postoji mit da je Eva Adamu ponudila jabuku u petak i da je Kain ubio svog brata Abela baš u petak 13-og.
U nordijskoj mitologiji postoji priča o dvanaestoro bogova koji su priredili večeru u Valhali, na koju je nepozvan upao 13-ti gost, Loki. Loki je uspio navesti slijepog boga tame, Hodera, da pogodi Baldera, boga veselja i zadovoljstva, strelicom od bijele imele. Balder je umro i cjela se zemlja obavila u crno.
Postoji i priča o božici Freyji koju su proglasili vješticom i prognali u planine. Tamo se dvanaest vještica redovito svaki petak sastajalo sa trinaestim članom tj. samim vragom.

Danas se strah od petka 13. naziva paraskevidekatriafobija od koje pati velik broj ljudi.
Avio kompanije nemaju broj 13 kao oznaku leta, a u avionima nema 13. reda sjedala. U mnogim hotelima diljem svijeta 13. kat i sobe broj 13 označene su drugačije.
Smatra se da se taj dan ne smije šivati, žeti, krenuti na putovanja morem, roditi dijete (da mi je samo znati kako to spriječiti), ženiti se, seliti se niti ustati iz kreveta ako se oporavljate od bolesti.
Narodna predaja također nudi rješenja od prokletstva petka 13-og. Jedno od njih nalaže kako se pogođena osoba mora popeti na vrh planine ili visoke zgrade, i tamo spaliti sve svoje poderane čarape. Drugo kaže da je potrebno stajati na glavi i grickati – hrskavicu. (???)

Sad mi je doista drago da ipak nisam tako praznovjerna jer nema šanse da ikad nađem sve svoje poderane čarape (osim uz pomoć radara), a na glavi ne mogu stajati jer nemam gene gimnastičara. Ali zato vi, dragi moji paraskevidekatriafobičari među blogerima, znate što morate činiti.

Knjige su me oduvijek fascinirale. Zato sam i ranije naučila čitati. Sa 7 godina sam pročitala prvu "veliku" knjigu- Heidi i od tada sam počela gutati knjige svakog žanra. Od klasika kao Jane Austen, Edgar Allan Poe, Edgar Rice Burroughs, James Joyce, Jostein Gaarder, JD Salinger ... pa sve do Dana Browna, autora DaVincijeva koda ili Alenke Mirković koja je napisala "91,6 MHz glasom protiv topova".
U poslijednje vrijeme imam nekako manje vremena za knjige po mom guštu , pa se uglavnom usredotočujem na lektire. No to ću nadoknaditi.
Jedna od mojih omiljenih knjiga koju sam već davno pročitala je "Mali princ" Antonie de Saint Exupéryja, pa vam donosim jedan odlomak.

...Ubrzo sam bolje upoznao taj cvijet. Na planeti malog princa bilo je uvijek jednostavnog cvijeća, ukrašenog samo jednim redom krunastih listića, koje nije zauzimalo mnogo mjesta, i nije nikome smetalo. Ono bi se pojavilo jednog jutra u travi, a zatim bi uvenulo uvečer. Ali ovaj cvijet iznikao je jednog dana iz neke sjemenke donešene neznano otkuda, i mali princ je vrlo brižljivo nadgledao izdanak koji nije ličio na druge. To je mogla biti neka nova vrsta baobaba. Ali ubrzo prestane rasti i počne pupati. Mali princ, koji je prisustvovao razvoju tog ogromnog pupoljka, osjećao je da će iz njega izići čudesno priviđenje, ali cvijet nikako da dovrši uljepšavanje u zaklonu svoje zelene sobe. Brižljivo je birao boje. Oblačio se polako, dodavao je jedan po jedan listić. Nije želio izići sav zgužvan kao bulka. Želio je da se pojavi u punom sjaju svoje ljepote. Eh! naravno. Bio je to vrlo razmetljiv cvijet. Njegovo tajanstveno uljepšavanje trajalo je, dakle, danima i danima. A onda, jednog jutra, upravo u trenutku kada se sunce rađalo, on se pokazao. I ruža, koja je točno sve pripremila, rece zijevajući: Ah! Tek što sam se probudila... Molim vas oprostite... Još se nisam počešljala...

Tada se mali princ nije mogao uzdržati od divljenja: Kako ste lijepi! Zar ne, odgovori slatko ruža. – I, rodila sam se u isto vrijeme kad i sunce... Mali princ shvati odmah da nije naročito skromna, ali bila je tako dirljiva! Čini mi se da je vrijeme doručku, dodala je uskoro, budite dobri i mislite na mene.. I mali princ, sav zbunjen, potražio je vjedro s vodom, i zalio ružu.

Tako ga je vrlo brzo počela mučiti svojom malom taštinom. Jednog dana, na primjer, govoreći o svoja četiri trna, rekla je malom princu: Mogu doći tigrovi sa svojim kandžama!

Na mojoj planeti nema tigrova, odvratio je mali princ a zatim, tigrovi ne jedu travu. Ja nisam trava, odgovori slatko ruža. Oprostite mi... Ja se uopće ne bojim tigrova, ali užasavam se propuha. Zar nemate neki zaklon? Užasavati se propuha... to nije velika sreća za jednu biljku, primjetio je mali princ. Ova ruža mnogo zanovjeta...

Uvečer ćete me stavljati pod stakleno zvono. Kod vas je vrlo hladno. Niste na dobrom mjestu. Tamo, odakle ja dolazim... Ali je zašutila. Došla je u obliku sjemenke. Nije mogla znati ništa o drugim svjetovima. Ponižena što je dopustila da je iznenade kako priprema tako naivnu laž, nakašljala se dva-tri puta da bi dokazala malom princu da nije u pravu: A zaklon?... Upravo sam ga želio otići potražiti, ali ste mi vi nešto govorili! Ona tada počne još jaće kašljati da bi kod princa ipak izazvala grižu savjesti. Tako je mali princ, i pored sve njene dobronamjerne ljubavi, brzo posumnjao u nju. Ozbiljno je shvatio beznačajne rijeći i postao vrlo nesretan. Nisam je trebao slušati, povjerio mi je jednog dana, ne treba nikad slušati ruže. Treba ih gledati i mirisati ih. Moja je obavila mirisom planetu, ali ja nisam znao u tome uživati. Ta priča o kandžama, koja me je toliko razdražila trebala me ganuti... Još mi je povjerio: Nisam tada uopće ništa shvatio! Trebaosam je cjeniti po djelima, a ne po riječima. Omamljivala me mirisom i nadahnjivala me. Nisam smio pobjeći! Trebao sam pogađati njene osjećaje koji su se krili iza sitnih lukavosti. Ruže su tako pune proturječnosti! Ali, bio sam isuviše mlad da bih je znao voljeti...

Nedavno sam naišla na jedan članak koji me ostavio bez riječi. Nisam ni pomišljala na što je sve ljudski um sposoban. Ali prosudite sami....

Gianni Golfera je pravo čudo i pamti sve živo. Broj s 15.000 znamenaka, svako lice, pa i najmanju uvredu. Ako ga lijepo zamolite, izrecitirat će vam 261 knjigu, stranicu po stranicu.
Da bi njegov mozak uopće nešto mogao zaboraviti, Gianniju Golferi je potrebno 300 konjskih snaga i jedan sportski auto. I tek kada njegov Lotus dosegne takvu brzinu koja svijet pretvara u magličaste linije njegov mozak može naći malo mira.
Golferin mozak se počeo puniti davne 1978., kada ga je mama kao šestomjesečnu bebu unijela u avion. Pitajte ga danas kako je bilo, sve će vam ispričati kao da je bilo jučer.
Znanstvenici sa San-Raffaele instituta u Milanu već si godinama čupaju kosu jer ne mogu naći uzroka Golferinu superpamćenju. Sve su se nadali da će otkriti koju boleštinu tipa Alzheimer, ali vraga. Broj od 15.000 znamenaka koji su mu dali da zapamti prvoga dana na probnom testiranju Gianni zna i dan-danas. Bez greške i zamuckivanja.
A kako mu je bilo kao klincu? "Ne biste se htjeli mijenjati, vjerujte mi", kaže Gianni. "Klinci me nisu voljeli jer sam bio preozbiljan, a učitelji zato jer sam uvijek znao više. Dok su moji vršnjaci natjeravali loptu, ja sam se zadubljivao u Platonove teze. S dvanaest sam počeo prevoditi tekstove Giordana Bruna s latinskog, a ako mi se nisu sviđali, malo sam ih dopisivao."
Jedina stvar koja ga je mučila je bilo učenje stranog jezika, budući da je jezik kao živ organizam i ne može se naučiti napamet. Engleski kojim se Gianni danas služi znatno je lošiji od onog kojim govori svaki Talijan na Jadranu, a to znači da zvuči kao da ga priča neki kompjuter. I to onaj s greškom na softveru. Inače, zna on svaku riječ, ali ih često brka.
Sličan mu je i odnos prema ljudima. "Valjda je to zato jer pamtim svaku uvredu, pa čak i bezazleno podizanje obrva", kaže.
"Volio bih naći nekoga s kime bih mogao igrati šah", kaže Gianni. Pitanje je je li moguće, budući da on pamti svaki Kasparovljev potez bolje i od njega samog.
Za 1200 eura možete pristupiti na tečaj Giannievog brzog učenja, pa tko od vas želi ići... trk u banku i pravac Italija.

Sigurno ste gledali film "Gorile u magli" o Dian Fossey, aktivistici za prava životinja. Vjerojatno znate da je ubijena pod neobjašnjivim okolnostima, ali o tome kasnije. Prvo nešto o njezinu životu...

Dian Fossey je rođena u Kaliforniji, a odmalena je pokazivala interes za životinje. Nakon što je završila koledž, zaposlila se kao terapeut no prekretnica u njezinu životu bio je posjet Africi 1963. godine.
Tamo je srela poznatog paleontologa dr. Louisa Leakeya i vidjela prvog planinskog gorilu. Inspirirana Leakeyevim radom, odlučila se u cijelosti posvetiti istraživanju života planinskih gorila.
Svoja je istraživanja počela u Kongu, no godinu dana poslije kongoanski su je vojnici uhitili i zatvorili. Dian je uspjela pobjeći u Ruandu, gdje je na planini Virunga, bez dozvole tamošnjih vlasti, organizirala kamp Karisoke.
Bez ikakva prethodna iskustva o životu u divljini, Fosseyeva je svakodnevno (18 godina) provodila sate i sate promatrajući planinske gorile i pokušavajući ih priviknuti na svoju nazočnost. Zadobivši povjerenje skupina gorila koje je proučavala, svijetu je otkrila dotad nepoznate aspekte njihova ponašanja i života, a zaslužna je za rušenje mnogih predrasuda o paklenim bićima polu-ljudima, polu-zvijerima, kako su prijašnji istraživači opisivali planinskog gorilu.
1973. g. ubijen je mužjak gorile kojemu je sama Dian dala ime Digit. Zbog tog nemilosrdnog čina objavila je opći rat krivolovcima. Osnovala je patrole koje su uništavale zamke, a po planini je hodala s pištoljem . To ju je dovelo na naslovnicu »National Geographica«. Fotografirao ju je Bob Campbell, a njegove su fotografije Dian Fossey i gorila obišle svijet. Pretpostavlja se da su Campbell i Dian bili u ljubavnoj vezi.
Do 1979. na sebe je navukla bijes krivolovaca i lokalnih korumpiranih službenika, te su se suradnici počeli pribojavati za njezin život. Nagovorili su je da na neko vrijeme napusti kamp i posveti se doktoratu. Tako je godine 1980. doktorirala zoologiju na Cambridgeu, a zatim je napisala i knjigu o svojim istraživanjima »Gorile u magli«, prema kojoj je poslije snimljen i film sa Sigourney Weaver u ulozi Dian. Također je osnovala i »Digit Fond« za prikupljanje novca za financiranje istraživanja i zaštite planinskih gorila, koji je 1992. preimenovan u "Dian Fossey Gorilla Fond".
No nije mogla dugo bez svojih gorila. Ubrzo nakon što je dovršila knjigu vratila se u svoj planinski kamp i nastavila s borbom za zaštitu i očuvanje tih životinja.
Pronađena je ubijena u svojoj kolibi 27. prosinca 1985. godine.

Okolnosti njezine smrti ni danas nisu potpuno razjašnjene, a pretpostavlja se da su je, zbog njezina rada na očuvanju i zaštiti planinskih gorila, ubili krivolovci koji su ubirali golem novac od prodaje gorila kolekcionarima diljem svijeta. Najnovija saznanja govore da je ubojstvo Dian Fossey naručio tadašnji guverner provincije Ruhengeri, Protais Zigiranyirazo. Pretpostavlja se, naime, da ga je namjeravala javno razotkriti kao najodgovornijeg za krijumčarenje životinja i zlata iz Ruande. Zigiranyirazo je 2001. uhićen u Belgiji zbog sudjelovanja u genocidu koji se u Ruandi dogodio 1994.

Zahvaljujući Dian i njezinu upozorenju upućenu cijelom svijetu planinske gorile su sada zaštičene od strane ruandske vlade i ostalih međunarodnih organizacija.

Zadnje riječi koje je zapisala u svoj dnevnik bile su: »Kada shvatite vrijednost života, manje se opterećujete prošlošću i koncentrirate se na očuvanje budućnosti«.

Svi smo barem jednom maštali o nekom putovanju na Daleki Istok.
Meni se uvijek sviđao Tajvan kao jedna od najljepših destinacija. To je otok u istočnoj Aziji koji funkcionira kao neovisna država Republika Kina, ali ga većina zemalja svijeta (uključujući i Hrvatsku) smatra dijelom Narodne Republike Kine.
Neću vas zamarati statistikama jer nisu prezanimljive, ali ako će netko ikad ići tamo, evo vam nekoliko tajvanskih običaja.
* U Tajvanu je uobičajeno darivanje. Cijene se darovi koji otkrivaju sofisticiranost i prestiž. Zato nemojte kupovati bejzbolske kape i sl. Smatra se nepristojnim otvarati poklone odmah. Zato nemojte biti iznenađeni kada se stave na stranu i otvaraju se kasnije u privatnosti.
* Posjetnice (business cards, mingpien) su važan dio tajvanske svakodnevnice. Stalno se izmjenjuju jer ih posjeduje većina ljudi. Naravno, napisane su na kineskom.
* Uvijek upotrebljavajte obje ruke kada nekome dajete neki papir (čak i posjetnicu). Smatra se nepristojnim davati papir jednom rukom, osobito ako je primatelj vaš nadređeni.
* Kada ulazite u nečiji dom obavezno morate skinuti cipele. To je i iz tradicionalnih ali i praktičnih razloga da se ne unosi prljavština. Zato, nesparene i prljave čarape ne dolaze u obzir:-))
* Nemojte davati napojnice taksistima i u restoranima. U većim restoranima je usluga tj. napojnica već uračunata u cijenu.
* Kada vas netko pohvali, nemojte se još više hvalisati. Npr. Ako netko pohvali vaše znanje engleskog vaš očekivani odgovor je : "Mogao/la bih naučiti još bolje." ili "Nije baš tako dobar."
* Smrt je tabu tema u Tajvanu. Nitko ne voli govoriti o tome, a bijela boja je ta koja s povezuje s njom, ne crna.
I za kraj.. neke važnije riječi.
To-Sia= hvala; Chhia= molim; Peng-an= zbogom; Goa thia-bo= ne razumijem. I najvažnija moguća fraza: Pian-so-ti to-ui? = Gdje je wc?

Tek sam sad primjetila da nisam nijedan post posvetila sedmoj umjetnosti. Oduvijek sam bila filmoljub. Djed me zarazio time jer je obožavao crno- bijele filmove. Iako ja volim sve žanrove iz svih razdoblja, crno-bijeli filmovi su ostali moja prva ljubav. Glumac koji mi se među prvima urezao u pamćenje je definitivno Humphrey Bogart. Možda zbog svog hrapavog glasa i jedinstvene pojave.
Afrička kraljica (za koju je dobio Oscara), Casablanca, Malteški sokol, Blago Sierra Madre... Sve su to i više nego odlični filmovi u kojima je on briljirao.
Odrastao je kao tvrdoglav i buntovan mladić. Bio je udaljen s akademije Philips zbog, kako je on to nazivao mladenačke veselosti. Zatim je otišao u mornaricu, ali tu kratku karijeru obilježili su samo dugi boravci u brodskom zatvoru. Na kraju je odlučio raditi u kazalištu. Nakon 2. svjetskog rata započeo je karijeru preko obiteljskih veza. Susjed mu je bio kazališni producent, a njegova supruga glumica te su mu bili neka vrsta pristupnice. Počeo je s malim ulogama kao mladenački zavodnik. Prve kritike koje je dobio bile su prosječne i bolne po Bogarta.
Najpoznatiji je njegov četvrti brak s glumicom Lauren Bacall. U vrijeme kad su se sreli on je imao 43 godine, a ona 19.
Bogie je volio more. 45 vikenda u godini provodio je na jahti. Godine 1956. dobio je rak i bolovao godinu dana. Preminuo je 14. siječnja 1957. godine. Pokopan je na groblju u Beverly Hillsu iako je izrazio želju da mu se pepeo prospe na moru gdje je bio njegov duhovni dom.
Posmrtni govor održao je Bogiejev prisni prijatelj John Houston: Imao je najveći mogući dar: talent. Cijeli svijet to priznaje. Dobio je sve što je tražio od života, i više. Ne treba ga žaliti. Nas treba žaliti jer smo ga izgubili. On je nezamjenjljiv. Nikad neće postojati netko kao on.
Svi se možemo složiti s time, a ja sad idem po stoti puta ubaciti kazetu u video i pogledati Casablancu.

Maje su bili robovi kulta krvi. Vadili su je u svim prilikama: na državnim ceremonijama, vjenčanjima, religioznim i narodnim svećanostima... Bila je to civilizacija bez presedana.

To je bio narod koji nije poznavao ni korist, ni trgovinu, ni novac; narod koji je sve vrednovao kakaom. Od 2oo. godine prije naše ere naseljavali su sadašnji teritorij Gvatemale, jedan dio Hondurasa, Belizea i Jukatana.
Prvo revolucionarno otkriće jest da Maje nisu bili dobroćudan narod, kao što se vjerovalo, sastavljen od poljoprivrednih mitova i svećenika kojima su strani okrutnosti i barbarstva i koji nikada nisu ratovali. Stoljećima, od 200. prije naše ere do 900. naše ere, Maje su vodile neprestane ratove, poput Grka i Rimljana.
Dešifriranjem hijeroglifa saznalo se da kraljevi 40 gradova-država Maja nisu ratovali da bi osvojili nove teritorije ili došli u posjed tuđih bogatstava, nego da bi zarobili protivničke ratnike. I to samo s jednim jedinim ciljem da bi ih mučili i polako ubijali, služeći se najrafiniranijim tehnikama!
U izvjesnom smislu, Maje su bili narod fanatika. Drukčije se i ne može objasniti zašto su ratnici Maja izbjegavali da ubijaju neprijatelje u bitkama, nego su - nakon strašnih borbi prsa u prsa - nastojali da ih uhvate žive kako bi ih ponudili mučiteljima. Iz čitanja hijeroglifa vidi se da je za Maje bilo najvažnije da vade krv zarobljenicima. Mjesecima, a ponekad i godinama, poraženi kraljevi i plemići hranjeni su kao životinje za klanje, kako bi im polako uzimali krv. Njihova krv je zatim rasipana po zemlji ili sušena zajedno sa mirisnim smolama.
Krv, prema religiji Maja, bila je u stvari hrana za kojom su imali potrebu kako bi preživjela zemlja, sam svemir i bogovi. Da bi stvorili čovjeka, prema Popol Vuhu, svetom tekstu ovog zagonetnog naroda, pripremili su smjesu od kukuruza i vode, simbole mesa i krvi. Imali su potrebu za "nekim spremnim da ih prizna, imenuje i hrani”, ukratko za ljudima. Zadatak ljudi bio je da se mole bogovima i da ih hrani vlastitom krvlju, počevši od kralja. Na terakoti i reljefima na kamenu koji se nalaze u muzeju Kimbel, uz plesove i pjesmu, kralj reže sebi kožu a kraljica jezik. Preko vlakana uvučenih u rane kraljevska krv kaplje u kotao pun smokvine kore i smole pod koji će biti potpaljena vatra. Iz kotla se izvija duga zmija iz čijih usta izlaze glave i figure ljudi i životinja. To su slike božanstava, polubogovi, demoni i preci (kult predaka je veoma važan), proizvodi "zmija iz vizija” često prisutnih u religioznim ceremonijama Maja.
Da li su priče iz majanske mitologije isprazne legende?
U to se vjerovalo sve do prije nekog vremena. Novo čitanje hijeroglifa dalo je drugačije rezultate. Za Maje je ceremonija zmija bila neka vrsta putovanja izvan ovog svijeta. Povod da bi se dovelo do stanja religiozne ekstaze i puštanja krvi, koji bi prethodili postu, seksualnoj apstinenciji, kupanju i saunama što je služilo za fascinantna mistična iskustva.
Ali zašto krv?!
Ovdje su odgovor dali fiziolozi: kada se gubi mnogo krvi naš mozak reagira sa superprodukcijom endomorfina i encefalina, kemijskim supstancijama sličnim opijumskim koje, između ostalog, izazivaju halucinacije. Puštanje krvi, kao neke droge, bilo je za Maje najbolji način da prijeđu "prag poimanja".

Kada su 1542. španjolski osvajači došli u Jukatan našli su brojne biblioteke knjiga ispisanih na kori smokvinog drveta sličnoj papiru. Ali Diego de Landa, prvi biskup Jukatana naredio je da se sva poganska literatura spali. Bio je to prvi čin kulturnog genocida Maja i njihovih potomaka.
To je utjecalo na definitivni nestanak civilizacije Maja, koja je oko 900. godine zauvijek iščezla. Moguće da je nestala zbog demografskog booma, neočekivane krize u poljoprivredi, zbog pobuna i krvavih ratova.
Civilizacija Maja, sazdana na krvi, mozda je i okončana u krvi.

Bušmani - maleni narod ili grupa rasno, etnički i jezično srodnih plemena nastanjenih po velikom području na jugozapadu Afrike, uglavnom u pustinji Kalahari. Od svojih susjeda Nama Hotentota nazvani su San, a obje ove grupe klasificiraju se u porodicu Khoisan.
Bušmani pripadaju najstarijem sloju stanovništva Afrike. Rasne karakteristike ih veoma razlikuju od ostalog afričkog stanovništva. Bušman živi u prirodi i od prirode, i toliko se aklimatizirao svome podneblju da su postali pravi medicinski fenomeni. Uz nizak rast i kosu oblika zrna papra, Bušmani se odlikuju svojom prilagođenošću vrućem i isušenom beskišnom području, što se vidi po nepostojanju znojnih žlijezda i nemogućnošću da pljunu.

Nastambe Bušmana su skloništa od trave, šiblja ili koža. Lončarstva nemaju, nego se služe ljuskama od nojevih jaja u kojima sakupljaju vodu koju dobivaju cijeđenjem korijenja nekih biljaka. Ove rezerve vodu Bušman pohrani na nekom mjestu gdje će ga bez problema naći kada mu bude neophodna. Bušmani vole otvoreni prostor, i vode nomadski život organizirani po malenim mobilnim grupama koje se sastoje od nekih 25 osoba, muškaraca, žena i djece. Bušmani su šamanisti. Kod njih postoji vjera (južni Bušmani) u spiritualno biće /Kaggen, on je stvaralac mnogih stvari i junak mnogih mitova, nekad je budalast, nekad pametan, pomaže ili dosađuje ljudima. Riječ ' /Kaggen' označava bogomoljku (mantis), ali on nije uvijek samo bogomoljka, nego može uzeti i oblik elanda, zeca, zmije ili lešinara, bogomoljka je samo jedna od njegovih mnogih formi. Eland (Taurotragus) je njihova najsvetija životinja. Suvremeni Bušmani Kalaharija vjeruju u dva boga, jedan živi na istoku, a drugi na zapadu, također kao i južni Bušmani vjeruju u duhove mrtvih, ali obožavanje predaka nije prisutno. Šaman Bušmana ulazi u trans i štiti ljude od bolesti ili zlih duhova i sposoban je kontrolirati vrijeme. Malenom magičnom strelicom odapetoj iz 'bušmanskog pištolja' u smjeru neke osobe može izazvati smrt ili bolest.

Luk i strijela - Lukovi Bušmana dugi su oko 3 stope (nešto manje od metra) napravljeni od elastičnog drveta, ravnog i pažljivo izabranog. Strijela se sastoji od 4 dijela, vršak je isprva bio izrađen od kamena ili kosti, ali kasnije, pod utjecajem Bantua, dobili su trokutasti željezni šiljak. Prilikom lova, u trenutku kada strelica pogodi lovinu, vršak ostane zaboden u životinji i odlomi se od ostatka strelice. Lovac kasnije pronađe strijelu u bušu, gdje je pogodio životinju, i ona se opet kasnije može upotrijebiti stavljanjem drugog vrška.. Strelice sa ovako labavo pričvršćenim vršcima, izrađuju se da ne bi došlo do njenog oštećenja, prilikom bijega životinje kroz buš, odnosno grmlje. Tobolac za strijele izrađuju od od korijena akacije.

Vatra - Tradicionalni metoda paljenja vatre je sa dva štapića. Tvrđi štapić drži se među dlanovima i brzo okreće u rupi udubljenoj u mekšem komadu štapića koji se pridržava stopalima. Suho lišće ili trava služi kao potpala koja će lako planuti.
Njihove jezik je neobičan je zbog svojih 'click'-glasova koji zvuče poput pucketanja jezikom.

Bušmani su trpili invaziju stočarskog plemena bantu na svom teritoriju još prije 1500 godina, a i bijelih kolonista unazad nekoliko stotina godina. od tada se suočavaju s deskriminacijom, deložacijom sa zemlje svojih predaka, ubojstvima, čak i genocidima koji su smanjili njihovu populaciju s nekoliko milijuna na samo 100000.
Danas, iako ih mnogi i dalje smatraju primitivnima te da ih se treba naučiti stočarenju, da postanu kao i većina stočarskih plemena, specifični problemi se javljaju zbog zemlje na kojoj žive jer većinom na tu zemlju nemaju nikakva prava.
Oni pak koji su se uspjeli oduprijeti protjerivanju, suočavaju se s torturom, drastičnim restrikcijama u pravima na lov te rutinskim zlostavljanjima.
Početkom 2002. godine zlostavljanje je došlo do te granice da su da su vladini službenici uništili bušmansku pumpu za pitku vodu, isušivanjem njihovih vodnih rezervi u pustinji i potpunom zabranom lova i skupljanja plodova i korjenja.
Tim taktikama gotovo svi bušmani su prisiljeni napustiti zemlju svojih predaka, ali velik dio se konstantno vraća iz očaja, zbog spoznaje da je svuda isto i da zapravo ne pripadaju nigdje.

Najpoznatiji Bušman je N!xau, glumac koji se proslavio u komedijama od kojih je najpoznatija "Bogovi su pali na tjeme" . Umro je 2003. godine od tuberkuloze, ali je približio svoj narod ostatku svijeta, a ja ga se još dan danas sjećam s bocom coca-cole u ruci.

Iz svake religije se može nešto naučiti. Zapravo, to je i poželjno.
Evo neke poučne priče iz zen-budizma.

ŠALICA ČAJA
Nan-ina, japanskog učitelja žena iz razdoblja Meidzi, jednog je dana posjetio neki sveučilišni profesor koji se želio raspitati o zen učenju.
Nan-in posluži čaj. Napunivši šalicu svome gostu, nastavio je sipati. Profesor je promatrao kako se čaj prelijeva, ali kada se više nije mogao suzdržati, reče:
"Puna je. Više ne može stati!"
"Kao i ova šalica", rece Nan-in, "pun si svojih uvjerenja i pretpostavki. Kako ti mogu objasniti zen, ako prethodno nisi ispraznio svoju šalicu?"


POSLUŠNOST
Na razgovore učitelja Benkeia dolazili su ne samo učenici zena, već i ljudi iz svih redova i sekti. On nikada nije citirao sutre niti je povlađivao škol­skim predavanjima. Umjesto toga, izgovarao je riječi ravno iz svog srca u srca svojih slušatelja.
Prisustvo mnogobrojnih slušatelja naljutilo je jednog svećenika niciren sekte koga su njegove pristalice napustile da bi slušale o zenu. Sebični niciren svećenik dođe u hram, odlučivši da raspravlja sa Benkeiem.
"Hej, zen učitelju!", uzviknu. "čekaj malo. Tko god te poštuje, poslušat će ono šo kažeš, ali čovjek kao što sam ja te ne poštuje. Možes li mene natjerati da ti se pokorim?"
"Dođi gore do mene i pokazat ću ti", reče Benkei.
Svećenik se ponosno progura kroz gomilu do učitelja.
Benkei se nasmješi. "Pređi na moju lijevu stranu."
Svećenik posluša.
"Ne", reče Benkei, "bolje ćemo razgovarati ako si na desnoj strani. Pređi ovdje."
Svećenik ponosno prekorači na desno.
"Vidiš", primjeti Benkei, "ti mi se pokoravaš i ja mislim da si ti veoma plemenita osoba. Sada sjedi i slušaj."


AKO VOLIŠ, VOLI JAVNO
Dvadeset svećenika i jedna svećenica, koju su zvali Eshun, vježbalo je meditaciju sa nekim zen učiteljem.
Eshun je bila veoma lijepa iako joj je glava bila obrijana i haljina priprosta. Nekoliko svećenika se tajno zaljubilo u nju. Jedan od njih joj je napisao ljubavno pismo, tražeći da se tajno sastanu.
Eshun nije odgovorila. Slijedećeg dana učitelj je održao predavanje grupi i, kada je ono bilo završe­no, Eshun ustade. Obraćajući se onome koji joj je pisao, reče: "Ako me zaista toliko voliš, dođi i zagrli me sada."

Indijanski poglavica Seattle ušao je u povijest i u srca zaštitara prirode i ekologa rukopisom svoga pisma - poruke upućenog 1854. godine američkom predsjedniku u Washington, kada je ovaj izrazio želju da kupi velika područja indijanske zemlje na sjeverozapadnom dijelu Amerike (danas država Washington) i tada obećao rezervat indijanskom narodu. To pismo "bijelom čovjeku" i nakon više od 150 godina očarava dirljivom ljepotom izraza, dubokim osjećajem za prirodu i čovjekov okoliš, neumanjenom snagom i danas opominje suvremenog čovjeka svojom svevremenom porukom.

* Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu naroda.
* Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre; jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji.
* Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših predaka. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu.
* Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.
* Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranja listova u proljeće ili drhtaj krilca kukaca.
* I što je život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari?
* Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana on je otupio na smrad.
* Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.
* Što god snađe Zemlju snaći će i sinove Zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada Zemlji.
* Što god snađe Zemlju snaći će i sinove Zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo struk u tome. Što god čini tkanju čini sebi samome.
* Sudbina je misterij za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume teški zbog mirisa mnogih Ijudi i pogled na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.

Svi znaju da usprkos napretku, našim društvom i dalje uglavnom dominiraju muškarci. Preferiranje muškog spola u nekim kulturama vodi do nezadovoljavajućih uvjeta za žene, osobito u Aziji i Bliskom Istoku.
U Indiji se i dalje ubija ženska neželjena novorođenčad, a u Kini je ubijanje novorođenčadi rijetko u doslovnom smislu te riječi. Naime, ženska djeca se napuštaju u sirotištima gdje ih čeka jadan život pun zanemarivanja i bolesti čija je posljedica sama smrt u tzv. "sobama za umiranje".
"Sobe za umiranje" je također ime jednog britanskog dokumentarca koji prikazuje život ženske djece koja žive na rubu gladi, u prljavštini i bolestima bez adekvatne emocionalne i fizičke pažnje. Većinu svog kratkog života provode zavezane za stolice ili prljave krevete.
Ta neželjena ženska novorođenčad je napuštena zbog politike jednog djeteta koja se provodi u Kini s ciljem smanjenja populacije, a veliki dio Kineza želi da to jedno dopušteno dijete bude muško, pa djevojčice daju u ustanove.
U jednom članku o tim "sobama" spominje se kako 4-5 djece zna ležati na nekom prljavom madracu, prekriveni ostacima stare hrane, pa čak i izmetom. Ponekad ih izvode van, ali to se podrazumijeva pod time da sjede zavezani za bambusove stolice. Njihov jedini izvor "zabave" je njihanje na tim stolicama udarajući jedni druge glavama. Nakon što ih vrate u njihove sobe opet ih zavežu za krevete.
Većina te siročadi su ženska djeca, ali ima i muške djece koji uglavnom pate od nekog fizičkog ili mentalnog poremećaja.
Politika jednog djeteta je dovela do toga da to jedno dijete mora biti zdrav dječak koje će jednog dana biti u mogućnosti skrbiti se o roditeljima.
Naravno, vlada Republike Kine oštro negira postojanje takvih "soba za umiranje", ali negira i pojavu ubijanja ženske novorođenčadi što je i više nego neobično s obzirom da je Svjetska Zdravstvena Organizacija 1997. utvrdila da je u Kini prisutan manjak ženske populacije i to za 50 milijuna. Kako je politika o jednom djetetu usvojena 1980.g., danas preko 111 milijuna Kineza ne može naći ženu čime se posebno okoristila trgovina roblja pomoću koje se žene kupuju.

Postavlja se i pitanje da li te sobe za umiranje uopće postoje. Neki tvrde da je taj britanski dokumentarac lažiran i da je u potpunosti sve iscenirano u nekom napuštenom skladištu u provinciji Hubei.
Naravno, autori dokumentarca poriču i kao primjer navode smrt djevojčice Mei Ming koja je umrla ubrzo nakon posjeta snimateljske ekipe koja se pak tajno ubacila u jednu takvu sobu.

Istina ili ne o tim sobama, činjenica je da ženska djeca u Kini masovno umiru i nije potrebno biti nikakav stručnjak da se primijeti "manjak" djevojčica.
Danas, nakon više od 20 godina, politika jednog djeteta je još uvijek aktivna. Sa sobom je donijela povećanu trgovinu robljem, masovno ubijanje i prijezir zapadnog svijeta. Ono što je nevjerojatno jest da se čelnici Republike Kine još nisu upitali : "Da li ta politika vrijedi svega toga?"

U nevjerojatnoj galeriji mitoloških bica antike, koja su prošlih stoljeća rasplamsavala maštu avanturista, istraživaca i znanstvenika, svoje su mjesto imale i ljubavnice plavih dubina - morske sirene.

Priča o sirenama više je nego zanimljiva i važno je započeti je jednim senzaconalnim otkričem, koje je medu znanstvenicima Amerike dugo vremena čuvano kao prvorazredna tajna. Sve osobe koje su imale bilo kakve veze s tim otkričem, prošle su, navodno, poseban tretman, kroz koji prolaze samo rijetki pojedinci upuceni u najvažnije tajne što se u Sjedinjenim Državama smatraju - vrijednim nacionalne sigurnosti. Pa ipak, nekoliko godina nakon otkrica, američki znanstvenik Richard Carr, ekspert za morsku biologiju, odlucio je da progovori.
- Na jednoj pješćanoj plazi na Floridi otrkiveno je mrtvo tijelo neobicnog morskog bića - pola riba, pola čovjek! Stvorenje koje bismo mogli nazvati "čovjekolika riba" ili "riboliki čovjek", upućuje nas u drevne pomorske legende po kojima je čovjek izašao iz morskih dubina i s vremenom se nastanio na kopnu!
Dr. Richard Carr je novinarima pokazao i senzacionalnu fotografiju koja bi, na prvi pogled, mogla biti proizvod uspješne fotomontaže, ali stručnjaci koji su je analizirali, začudo, nisu uspjeli ni potvrditi, a ni demantirati njenu autentičnost.

Vjerovanje u morske sirene i nepoznata morska bića nadnaravnih moći, postoje u mnogim kulturama svijeta. Još su stari Sumeri, a kasnije i njihovi nasljednici Babilonci, obožavali morsko božanstvo po imenu Enki (Oannes ili Ea), koje je na jednoj kamenoj fresci sačuvanoj do današnjih dana, prikazano u obličju - pola čovjek, pola riba. Oni su duboko vjerovali da je Ea podučio covjeka umjetnosti i znanosti i stoga su mu svakog ljeta prinosili darove.

Grčki pisac Lukijan iz Samosate u djelu "O boginji Siriji", tvrdi da je u Fenikiji vidio crtež semitske boginje Mjeseca, koja je predstavljena kao sirena: do struka je bila riba, a od struka žena! I Biblija spominje riborepo božanstvo u koje su vjerovali Filistejci, a koje se zvalo Dagon.
Japanska je sirena, poznata pod imenom Ningyo. Vitkog je ribolikog tijela, s glavom lijepe žene i ljudima donosi sreću. U mitologijama Polinezije, Mikronezije i Melanezije pojavljuje se morsko božanstvo Vatea, s izgledom - pola čovjek, pola dupin, a predaje američkih Indijanaca govore o postojanju dvije vrste čudovišta: jedno su nazivali Nagas i imalo je tijelo kao zmija, a glavu kao čovjek, a drugo Makara, bilo je - pola riba, pola sisavac!
U krajevima koje zapljuskuje Južno kinesko more i dan-danas se vjeruje u postojanje morskog čudovišta Haiho shang. Njegov je izgled doista neobičan: ima obrijanu glavu, snažnu muskulaturu i riblji rep. Za vrijeme olujnih nevremena napada i potapa brodove, a pomorce odnosi u mračne morske dubine gdje ih proždire!

Ipak, prvi književni opis morskih sirena nalazimo u grčkoj mitologiji. Homer ih spominje u svojoj Odiseji. Prisjetimo se: kada je prolazio pored Otoka sirena, Odisej je svojim mornarima napunio uši voskom kako ne bi čuli njihov božanski glas, koji neodoljivo privlači, opija i ubija. Istodobno, naredio je da ga čvrsto vežu za katarku kako ni sam ne bi načinio glupost i brod usmjerio ka morskoj čaroliji iz koje im ne bi bilo povratka. Kada se lađa našla nadomak legendarnog Otoka sirena, začula se zvonka i umilna pjesma:
"...Dodi Odiseju slavni, o ahejska velika diko!
Zaustavi ladu i stani, da poslušaš pjesmu našu.
U crnoj ladi pokraj nas nije prošao nitko,
a da poslušao ne bi milozvucno pjevanje naše..."
(Odiseja, XII pjevanje)
Ne obazirući se na molbe Odiseja, koji je uistinu bio očaran zanosnom pjesmom i iskreno zaželio zauvijek slušati čarobne zvuke morskih ljubavnica, mornari ga privežu s još više konopaca i zaveslaju udvostručenom snagom. Tako je Odisej nekažnjeno slušao magičnu pjesmu sirena, koja je svim drugim pomorcima donosila nesreću i kob.
Dakle, u svim zemljama postoji više priča o sirenama. Vjerovalo se da one mogu ukazati na događaje koji će tek nastupiti i dati natprirodnu moć ljudskom biću. Postoji priča o sireni koja se zaljubila u čovjeka, živjela, s njim neko vrijeme, a onda zbog toga što je on prekršio dogovor iznova se vratila na more .U drugoj legendi sirena se zaljubila u čovjeka i odmamila ga na more.
Istinito ili neistinito, stvarnost ili mit, legende o sirenama će uvijek privlačiti pozornost.

Stigli smo u 2006. Ove godine sam Novu dočekala u lijepoj atmosferi s prijateljima. Prisustvovala sam fascinantnom vatrometu i uživala u snijegu. Iako nismo imali bijeli Božić, barem je bila bijela Nova Godina.

Dakle, 2006. je godina koju smo tek započeli, za koju ne znamo što će se dogoditi. Na hrpi drugih blogova (a i u novinama) možete pročitati kronologiju 2005. A ja vas vodim 100 godina ranije.
U 1905.

*George Washington Crile izvodi prvu direktnu transfuziju krvi
* Albert Einstein šalje na objavljivanje rad u kojemu predlaže postojanje kvanta svjetlosti i na temelju toga daje objašnjenjefotoelektričnog učinka
* masakr ruskih demonstratora ispred Zimske palače u Sankt Petersburgu
* započeo rusko-japanski rat
* irski nacionalist Arthur Griffith osiniva Sinn Fein čiji je cilj oslobođenje Irske
* Mata Hari (slavna plesačica i špijunka) debitira u Parizu pod imenom Lady MacLeod
* umro je Jules Verne
* Henryk Sienkiewicz dobiva Nobelovu nagradu za književnost
* izumljen je prvi jukebox
* Isadora Duncan osniva prvu školu modernog plesa u Berlinu.

I 100 godina kasnije se događale iste stvari. Novi izumi, novi ratovi, smrti, rođenja...
Ulaskom u 2006. otvaramo novu stranicu povijesti i želim svima da ostavite dobar trag i odlučno kročite u novu godinu.

P.S. Special english section for Peter (as I promised).
I spent New Years pretty much as you- watching fireworks with my friends. Of course, it's freezing here and you don't even have to tell me that what's the weather like there.
Anyway, I wish you a wonderful new year, a lot of success (although it would be better if you don't work so much) and I also wish you a lot of free time with your Chick Magnet. :-)) Till next time. Kisses to you.