Marketing
A Dog of Flanders
Dječak Nello Daas živi s djedom na periferiji Antwerpena. Siromašan je ali sretan: ima djeda kojega neizmjerno voli, najbolju prijateljicu Aloise, kći bogatog mlinara iz susjedstva, i majčine crteže koji su mu uspomena na nju. Prehranjuje djeda i sebe raznoseći mlijeko po mjestu. Jednog dana njih dvojica nađu pretučenoga velikog flandrijskog psa naviknutog na teški rad i povezu ga kući. Nello ga dugo i vjerno njeguje sve dok pas ne počne pokazivati prve znakove oporavljanja. Nazove ga Patrasche, srednjim imenom svoje pokojne majke. Nello je naslijedi majčin dar za crtanje, a najdraži mu je model Aloise. Nellov je san da postane slikar, često se zaustavlja pokraj Rubensova kipa na gradskom trgu i pokušava vidjeti njegovo slavno platno koje se čuva u katedrali. Na jednom od tih obilazaka upozna se s najuglednijim antverpenskim slikarom Michelom La Grandeom (za kojeg se kasnije ispostavi da mu je otac). La Grande ga na neki način prihvati kao svojega štićenika, a kad otkrije njegov slikarski dar i žar savjetuje mu da svoj rad pošalje na tradicionalni božićni slikarski natječaj Rubens za darovitu djecu. Pobjednik dobiva i veliku novčanu nagradu, pa se Nello nada da će on i njegov djed napokon vratiti dug za stanarinu. Nello nacrta savršenu sliku, definitivno najbolju od svih koje su sudjelovale na natječaju i iako očito ima sve predispozicije za pobjedu... Nello izgubi, a nagradu odnese neki bogatašić s prosječnom slikom.
To je ukratko jedan dio filma “Flandrijski pas”. Nadam se da ste ga gledali jer je to klasična priča o talentu, siromaštvu, vrlini i prijateljstvu.
Ovaj motiv uspjeha se može naći u mnogim stvarnim životnim pričama. Tko će prije uspjeti, talentiran siromah ili neki prosječni bogataš? Ima iznimka i to ne poričem, ali je veća mogućnost za ovo poslijednje.
Jeste li primjetili kada se danas radi o nekoj slavnoj osobi siromašnog podrijetla da se baš to siromaštvo posebno naglašava? Kao da bi to trebalo biti nešto neobično.
Nije ni bogatima lako. Uvijek moraju biti u sjeni svojih slavnih roditelja, djedova, braće ili sl. Zapravo, ako i imaju talenta neće se gledati na to, nego na njezin/njegov obiteljski pedigre. Ne znam zašto na prijemnima za fakultete ili na razgovore na posao jednostavno ne donesemo svoje rodoslovlje i kopiju bankovnog računa pa da si uskratimo muku i vrijeme. Ok, ovo je malo sarkastično.
Nemojte misliti da na sve gledam tako crno i da uvijek mora biti tako. Samo konstatiram neke činjenice. No, nije sve tako beznadno. Ima i onih koji gledaju na naša osobna dostignuća i talent i ravnaju se prema tome.
Najvažnije je da sam individualac ne gubi nadu. U redu je kadkad ciljati visoko i misliti da možemo postići što god želimo. Kamo bi otišao svijet da se svi odmah predamo čim naiđemo na prvu zapreku?
Post je objavljen 29.01.2006. u 23:09 sati.