Up's and Down's

Evo i mene je uhvatila groznica novogodišnjih postova kao i većinu blogera, pa ću i ja nešto naškrabati.
Slijedi up's and down's godine 2005.
Up's
* Maturalac. 6 savršenih dana u Pragu. Definitivno se vraćam jednog dana, ali bez vodiča koji će me vući gradom brzinom svjetlosti.
* Moj 18 rođendan. Službeni ulazak u svijet odraslih.
* Počela sam pisati blog. Tjedan dana kasnije sam postala ovisna o njemu.
* Dobila sam lančić za kojeg sam počela vjerovati da je moj sretan predmet.
* Stekla sam puno novih prijatelja.

Down's
* Počela je poslijednja godina srednje škole. Koliko god mrzila školu, ipak mi je malo žao jer najljepše je školsko doba. Tako barem kažu.
* Udaljila sam se od osobe do koje mi je bilo stalo.
* Čini se da me ugrizla muha ce-ce jer sam postala još veća spavalica nego što sam bila.
* Sudeći prema mojim prijateljima, bila sam na premalo zabava.
* U novu godinu ulazim single.

Neću donositi nikakve novogodišnje odluke jer znam da ih se neću pridržavati, ali ću navesti nekoliko želja za novu 2006:
* Upisati se na neki dobar faks.
* Položiti vozački. Tu se podrazumijeva da ne pregazim kakvog pješaka i da neću morati ići više od 10 puta. Ne želim da mi starci bankrotiraju.:-)
* I na kraju želim da 31.12.2006. mogu reći: "Imala sam fakat dobru godinu."

Ljudi.... Želim vam svima sretnu Novu godinu i novih 365 dana sreće, ljubavi, zdravlja, pameti i naravno- odličnih postova. Bilo je zadovoljstvo družiti se s vama kroz barem jedan dio 2005. i nadam se nastavku u 2006.

Donosim vam priču o Atili Hunu i odmah dajem napomenu za sve koje vole i ne vole povijest: nije dosadno.:-))

Jedan od najvećih osvajača u povijesti i najčuveniji među barbarskim vođama u doba seobe naroda. Postoji legedna koja kaže kako je Atila ustvari bio mač Marsa i da ga druge barbarske vođe nisu mogle kralja Huna pogledati izravno u oči, a da se pri tome ne pokolebaju u svojim namjerama.
Bio je dojmljiva osoba "velike glave, crnokos, bijele puti, nizak, očiju udubljenih u lubanju, ravnog nosa, s nekoliko dlaka na bradi, širokih ramena, kratkog četvrtastog tijela, nervoznih pokreta." kako je opisano i knjizi "Povijest uspona i pada Rimskog Carstva".
Poslije smrti svog ujaka Ruasa vladao je zajedno sa svojim starijim bratom Bledom od 434. pa sve do 445. godine kada je ubio brata. Nakon toga vlada sam i ujedinio je sva hunska plemena i narode od Volge do Germanije.
Došavši u sukob sa zapadnorimskim carem Valentijanom III, koji koji mu je odbio dati svoju sestru Honoriju za suprugu, pokušao je 451. osvojiti Galiju kada ga je pobijedio zapadnorimski vojskovođa Aecije zajedno s Teodorikom I, kraljem Vizigota na Katalunskim poljima.
Zanimljivo je objasniti kako je došlo do povezanosti Honorije i Atile. Honorija, sestra spomenutog cara Valentinijana, 449. godine zatečena je u ljubavnoj vezi sa svojim slugom. Nakon toga ljubavnik je pogubljen, a Honorija koja je vjerovatno bila trudna, izolirana je iz javnog života. U bijesu poslala je poruku Atili u kojoj ga je zamolila da postane njezin vitez. Atila je to protumačio kao bračnu ponudu i zatražio polovicu Zapadnorimskog Carstva za njezin miraz. Nakon obilnih prirema Atila je prešao Rajnu s velikom armijom Huna i savezničkih barbarskih plemena. U toj vojsci bio je velik broj Ostrogota i drugih germanskih ratnika, uključujući tu Burgundincei i Alzašane koji su živjeli s barbarske strane granice. Franci su bili podijeljeni na prorimsku i proturimsku frakciju.

Sliku okrutnosti Atile i njegovih ratnika daje opis rimskih izaslanika koji su se kanili naći s njim. Na putu k njemu prošli su rijekom Nišavom kroz mjesto u koje je Atila nekoliko godina prije toga provalio. Mjesto je bilo toliko uništeno da su izaslanici morali noćiti izvan grada. Razlog je bio taj što su obale rijeke bile prekrivene ljudskim kostima, a zadah smrti je bio toliko jak da nisu mogli ući u grad. Mnoga mjesta kroz koja je Atila prošao zadesila je slična sudbina, naročito za vrijeme invazije na Galiju. O hunskom pohodu na Trakiju slikovito govori jedan zapis: Bilo je toliko ubijanja i krvoprolića da nitko ne može prebrojati mrtve. Huni su pljačkali crkve i samostane, te u roblje odvodili svećenike i djevice... Toliko su devastirali Trakciju da ona više nikada neće biti ono što je bila nekad.

Atila je umro na dan svog vjenčanja, iako je već imao velik broj žena. Uzeo si je novu, mladu, mladenku. Zvala se Idilco. Dan vjenčanja protekao je u žestokom opijanju i slavlju. Pijan i požudan kada je pala noć mladu je odveo u svoje odaje. Nađen je mrtav naredno jutro, a nova mlada drhatala je od straha dok je pored nje ležao mrtav veliki hunski vođa. Navodno je umro od prekomjerne doze alkohola i jakog krvarenja iz nosa premda postoje i pretpostavke kako je smrt bila nasilna. Sahranjen je, prema legendi, u tri kovčega: zlatnom, srebrnom i gvozdenom. Nakon njegove smrti hunska se država raspala. Mjesto njegova pokopa je nepoznato. Pretpostavlja se da je pokopan na području današnje Vojvodine zajedno s velikom količinom opljačkanog blaga, no za to ne postoje nikakvi konkretni dokazi. U više navrata pokušalo se otkriti njegov grob, ali je do sada sve ostalo samo na pokušajima. Hunsko carstvo nakon Atiline smrti nestalo je u hipu. Godine 454. Ostrogoni i druga njemačka plemena pobunila su se protiv Huna, a Atilini sinovi zavađeni među sobom nisu se mogli nositi s krizom.
Glasine o Atilinim kanibalističkih sklonostima nikada nisu potvrđene, a navodno je pojeo dva svoja sina.

Irska se od britanske vlasti oslobodila tek između dva svjetska rata, nakon dugotrajnih sukoba. Otok je ipak podijeljen, a sjeverni dio Ulster pripada UK. Irci su keltskog podrijetla, ali se zbog britanske vlasti ukorijenio engleski jezik. U krajoliku prevladavaju pašnjaci i livade, a šuma gotovo da nema. Zbog svojih bujno zelenih otoka Irska je dobila naziv "smaragdni otok" ili "zeleni otok".
Osnovna crta irske povijesti jest sukob s velikim susjedom – Engleskom – borba Iraca za nezavisnost od engleske vladavine. Irska borba za slobodu trajala je 750 godina. Počela je u 12. stoljecu s prvim anglonormanskim osvajanjima i trajala je sve do osnivanja Slobodne Irske Države 1922. godine (Irish Free State, danas: Republika Irska, galski: Eire).
Danas se za sjedinjenje Ulstera i Irske bori ilegalna paravojna organizacija IRA (Irish Republican Army).
Jedan od najvažnih irskih blagdana je dan sv. Patrika. Slave sveca koji je prema predaji “udarcima drvenim štapom od tlo” oslobodio Zeleni otok od zmija i otrovnih gmazova te ih potjerao u more odakle se više nikad nisu vratile. Inače, sv. Patriku upravljaju molitve za duhovna zvanja, posebno za redovnička i misionarska. Također, svetoga Patrika Irci uzimaju i kao osobu zahvaljujući kojoj je priprosti list djeteline s tri lista - dakako, uz harfu koja je preuzeta još od keltskih vremena - postao drugi nacionalni simbol Irske, jer ona, prema sv. Patriku, simbolizira Sveto Trojstva.
Irski jezik je keltski jezik. Razvio se od vrste keltskog jezika koji je bio u upotrebi u Irskoj negdje između velikih antičkih keltskih migracija i IV. stoljeća prije nove ere. Stari irski jezik je najranija varijanta keltskih jezika i zaista najraniji od svih matičnih europskih jezika sjeverno od Alpa.
1366.godine europska vlada je donjela niz zakona(the Statutes of Kilkenny) kako bi sačuvala irski jezik: Englezima je bilo zabranjeno da nose irsku odjeću, pričaju maticni jezik i da međusobno sklapaju brak. Podučavanje irskog jezika je bilo zabranjeno od strane Engleza kako bi Irci bili primorani poštivati britanske zakone. Čak sve do 1999.,bilo je cenzure kada je u pitanju upotreba gelskog irskog jezika na Internetu.
Tradicionalno, Irci upotrebljavaju samo 18 slova: 5 samoglasnika-a,e,i,o,u 13 suglasnika - b,c,d,f,g,h,l,m,n,p,r,s,t
Evo irske nacionalne himne ne irskom i engleskom.
Amhrán na bhFiann

Sinne Fianna Fáil
Atá faoi gheall ag Éirinn,
Buíon dár slua
Thar toinn do ráinig chugainn,
Faoi mhóid bheith saor.
Seantír ár sinsear feasta
Ní fhágfar faoin tiorán ná faoin tráill
Anocht a théam sa bhearna bhaoil,
Le gean ar Ghaeil chun báis nó saoil
Le guna scréach faoi lámhach na bpiléar
Seo libh canaidh Amhrán na bhFiann.

* * * *
Soldiers are we
whose lives are pledged to Ireland;
Some have come
from a land beyond the wave.
Sworn to be free,
No more our ancient sireland
Shall shelter the despot or the slave.
Tonight we man the bhearna bhaoil
In Erin's cause, come woe or weal;
'Mid cannons' roar and rifles' peal,
We'll chant a soldier's song.

I za kraj... jedan zanimljivost. Psovke na irskom jeziku (kao i na ostalima) možete pogledati na irske psovke. Npr. kad nekome želite reći da zašuti, samo recite "Bí i do thost".

Donosim vam zanimljivu priču...

Kad se Majka Priroda jutros probudila bila je loše volje. Znala je da je čeka još jedan dan odlučivanja o tuđim sudbinama. Počešljala je svoju dugu smeđu kosu, obukla zelenu haljinu i krenula na posao. Njezina misija, zadaća, jest održavanje prirodne ravnoteže, nesavršenosti. Svaki dan, od početka svijeta, ona je ta koja odlučuje tko će biti više, a tko manje sretan. Može li se nazvati zlom? Nepravednom? Ne, ona to radi jer tako mora biti. Svijet pokreću male nesavršenosti, a ona pokreće njih. Uvijek joj teško pada kad mora napraviti nešto loše, ali svako zlo za neko dobro. Svaki puta to pokušava nadoknaditi nečim dobrim.
Danas ima puno stajališta na svom putu.

Prva stanica: Sydney, Australija
Aeodrom. Stotine putnika na letu za Jakartu će poginuti u avionskoj nesreći. Dobra vijest je da će ovi iz zrakoplovne kompanije shvatiti da je motor bio neispravan, pa će se povući s tržišta čime će spasiti stotine drugih života.

Druga stanica: Oslo, Norveška.
Neka mlada žena upravo odlazi od liječnika. Trudna je. A Majka Priroda će se pobrinuti da njezina nerođena beba zauvijek ostane dijete. Ljudi to zovu Downov sindrom. Iako neprihvaćeno u svijetu, to će dijete uvijek biti bezbrižno. Neće morati brinuti o problemima i neće morati upoznati sve strahote svijeta.

Treća stanica: otok Java, Indonezija
Vulkan Merapi je eruptirao. Okolni krajolik je uništen, lokalni stanovnici su ostali bez domova. No, nitko nije poginuo. Moći će nastaviti svoj život negdje drugdje.

Četvrta stanica: Kongo, Afrika
Komarci opet haraju i nose epidemiju. Ruše sve živo ispred sebe. Stotine ljudi umiru i čini se da ama baš ništa dobrog ne može proizaći iz toga. Ali Majka Priroda se pobrine i za to. Liječnici koji su bespomoćno svjedočili toj bolesti neće odustati dok god ne pronađu lijek. Tad će biti spremni.

Peta stanica: Lyon, Francuska
Pierrov otac umire od raka. Uvijek je bio loš otac. Nikad nije mogao reći ni jednu lijepo riječ svome sinu, ali to je odlučio promijeniti u ovih nekoliko mjeseci koji mu preostaju. Zahvaljući tome Pierrov sin neće prolaziti kroz istu situaciju kao i njegov otac jer Pierre neće ponoviti iste pogreške.

Šesta stanica: Montreal, Kanada.
Jedan 8-godišnji dječak je počeo mucati. Morat će se odreći svog sna da bude sportski komentator. Bit će mu teže u društvu, ali će se naučiti suosjećanju. Shvatit će kako su predrasude pogrešne i nepotrebne. Lakše će razumjeti ljude i njihove potrebe i steći puno iskrenih prijatelja.

Postaja broj 7, 8, ..., 500.... tisuće stvari na dan mora Majka Priroda izazvati i popraviti.
Umorna sa vraća kući. Sutra je čeka novi dan i sve mora ispočetka. Opet će pokušati dokazati da se sve događa s razlogom i da sve ima svoju svrhu, makar mi to ne razumijemo.

Neću više o Božiću jer je 50% ljudi u sedmom nebu, a 50% u depresiji. Zato evo nekoliko zanimljivih podataka (i naravno većina njih je neistinita) koje će vas barem pošteno nasmijati.

20 razloga zašto je bolje biti žena nego muškarac:

1. Prilikom tretmana masiranja ne moraš crveniti zbog erekcije.
2. Kada ispeglaš neki odjevni predmet, to se i primjeti.
3. Ako tvoj frend nabavi bolji auto, ne dobivaš slom živaca.
4. Poslije burne noći ne moraš, puna straha i strepnje, pitati: kakva sam bila?
5. Ne moraš znati napamet imena svih nacionalnih nogometnih klubova i rezultate od 1980. pa na dalje.
6. Rijetko zalutaš, i to uglavnom zato jer te nije sram da zastaneš i pitaš za pravac.
7. Gotovo uvijek znaš da li je dijete tvoje ili nije.
8. Napiješ se brže i lakše nego muškarci, što se odražava pozitivno na tvoj kućni budžet.
9. Frajeri još uvijek misle da moraju plaćati tvoje račune, a ti možeš ono što uštediš investirati, recimo, u novog dečka.
10. Za vrijeme brodoloma spašavaju te među prvima.
11. Bolje je biti tatina curica, nego plačljivi mamin sinčić.
12. Ne moraš se odmah baciti na renoviranje kuhinje poslije jednog pripremljenog jela.
13. Prema statistikama šanse da te uhvate u tajnoj ljubavnoj aferi su mnogo manje nego kod muškaraca.
14. Ne moraš da prisustvovati na olimpijadi zvanoj “tko će više popiti, voditi ljubav...” .
15. Možeš zadržati vozačku dozvolu i pri najvećim prekršajima samo uz pomoć šifre “krokodilske suze” .
16. U ženske časopise uvijek stavljaju bolje i vrednije poklone.
17. Ne moraš uopče znati kako funkcioniraju one stvarčice na benzinskoj pumpi jer se uvijek nađe neki besposlen i ljubazan muškarac .
18. Posljedice neprospavane noći možeš uvijek prekriti puderom.
19. Postoji cijela vojska koja se brine za tvoj izgled .
20. A postoji i Brad Pitt!

20 razloga zašto je bolje biti muškarac:

Ova nategnuta lista je logični nastavak prethodne liste i sastavljena je samo iz jednog razloga – radi pravde i jednakosti.

1. Telefonski razgovori nisu duži od 30 sekundi.
2. Za godišnji odmor od sedam dana jedan kovčeg ti je sasvim dovoljan.
3. Prijatelji vas ne sažaljevaju kada se udebljate.
4. Možete sami otvoriti sve konzerve i teglice s marmeladom.
5. Vaša sreažnjica ne igra nikakvu ulogu prilikom zapošljavanja.
6. Svi orgazmi su pravi.
7. Seks vam ne može uništiti reputaciju i dobar glas.
8. Možete se istuširati i okupati za 10 minuta.
9. Ni jedan suradnik na poslu vam ne može natjerati suze na oči.
10. Ne morate se brijati ispod pazuha i depilirati noge vrućim voskom.
11. Ne morate svaku noć spavati uz nečija dlakava leđa.
12. Ne dobijete živćani slom ako netko ne primjeti vašu novu frizuru.
13. Konstantno ste u istom raspoloženju.
14. Sijeda kosa i bore samo podcrtavaju vaš karakter.
15. Za male pare dobijete cijelo pakovanje donjeg rublja.
16. Tri para cipela su i više nego dovoljna.
17. Daljinski upravljač pripada vama i samo vama .
18. Ljudi vam ne bulje u grudi tijekom razgovora.
19. Ako neko dođe na party u istoj krpici kao vi, i nije neka katastrofa.
20. I za kraj, još jedno pitanje - šta je to celulit?

Jučer sam išla na ponoćku. Prava komedija. Umjesto "Sretan Božić" svećenik je stalno govorio "Ugasite mobitele." Neki tip visok najmanje 2 metra se neprekidno oslanjao na mene i mojih 166 cm. Ne znam je li bio pijan ili mu je bilo mučno, ali zamalo me spljoštio.

Anyway, danas je u planu tradicionalni obiteljski ručak. A znamo što to znači. Tetke, ujaci, baka, djed.... Isti razgovor kao i svake godine. Imam li dečka? Kamo idem na faks? Već tradicionalno šutim ili odmahujem glavom. Jedina svjetla točka tih okupljanja je bakina juha. Da, juha. Pravi sam ovisnik o njoj. Dok ostatak mog mesožderskog klana jede puricu, šunku ili slično, ja tamanim treći tanjur juhe.
Kad "zasjedanje" obitelji napokon završi i svi odu kućama, ja čekam večer. Starci odu na spavanje, a ja se smjestim kraj ogromnog drvca (kojeg sama satima ukrašavam) i po 20. puta gledam "Božićnu priču" ili "Divan život". "Nitko nije rođen da bi bio gubitnik... Nitko nije siromašan sve dok ima prijatelje... "
Ne znam zašto ali tek tada dobijem osjećaj da je Božić. A najteži dio slijedi ujutro 26.12. Shvatiš da je gotovo. Božić je prošao. I uvijek pomislim :"Možda bude bolje slijedeće godine." Naravno, uvijek je isto.

Evo vam malo dobrih želja za kraj....
Ti si dijete svemira, ništa manje nego što su drveće i zvijezde.
Imaš pravo biti ovdje.
I bilo ti to jasno ili ne, nema sumnje da se svemir razvija kako treba.
Dakle, budi u miru s Bogom, ma kako ga zamišljaš i bez obzira kakav ti je posao i čemu težiš u bučnom komešanju života, zadrži mir u svojoj duši.
Pored sve prljavštine i jadikovanja snova, ovo je ipak divan svijet. Budi pažljiv!
TEŽI DA BUDEŠ SRETAN!

Mene Božić asocira na snijeg, snijeg na sjeverne krajeve, a sve se to spaja u fascinantan narod... Laponce. Baka mi je uvjek pričala o njima tijekom zime.
Laponci (ili Samerci), nomadi sjevera, gospodari sobova. Oni slobodno krstare teritorijem Norveške, Finske i Švedske jer ih štiti međunarodni sporazum.
Laponci su niska rasta, čvrsti, žene su nešto niže od 150 cm, a muškarci nešto viši. Tisućama godina Laponci su se bavili samo lovom i polako putovali za svojim stadima. Porodice i stada su kretali zajedno na dugo putovanje saonicama koje bi vukli sobovi, a zvale su se akje ili pulke. Kada bi stado zastalo, gradio se logor. Činili su ga šatori od grubog, navoštenog platna,a po zemljanom podu bi se prostirale grančice i šiblje. Unutra, blizu ulaza, se postavlja panj. Svatko može uči u šator i bez poziva, jer naći zaklon na Arktiku je često predstavljalo pitanje života i smrti. Ali on ne smije bez poziva prekoračiti taj panj i ući u srce doma. Također ne smije ni proći iza vatre koja gori u sredini. Laponci, su inače poštenjaci i ni na pamet im ne pada da dirnu tuđu imovinu.
Misionari su ih prije više od 200 godina pokrstili tako da većina njih odlaze u posebno izgrađene crkve.
Evo kako izgleda ceremonija pijenja kave: najprije se u viskom gvozdenom loncu peku zrna kave uz povremeno miješanje štapićem. Zatim se vadi starinski mlinac i mirisna zrna se samelju i stave u lonac. Primamljiv miris je znak da je kava gotova, pa se tada u lonac stavlja sušena riba, zajedno s iznutricama, zbog taloženja.Tako napitak postaje bistar kao jantar. Zatim se stavi nekoliko krupnih kristala soli i nalije se u bijele brezove šalice. Kava kruži od gosta do gosta na dugom posluživaoniku, a zajedno s njim i dug komad šećera od kojeg svatko odlomi sebe po komadić. Laponci imaju običaj da stave komadić šećera u usta, a zatim piju kvu preko njega, usisavajući kavu uz sočno srkanje. Nema tučenog vrhnja, ali umjesto njega se može dobiti kozje mlijeko. Najćešća hrana Laponaca je riba i sobovo meso te sir, a osnovna hrana im je ukusan domaći kruh.
Kad je odabiranje stada završeno, Laponci se sele u stalna zimska boravišta. U to vrijeme idu u gradove, tržnice i prodaju rukotvorine izgrađene tijekom ljeta.
Zimi se sklapaju i brakovi. Za Laponca vjenčanje predstavlja zavjet budućnosti i stvaranje nove porodice koja će i dalje prenosti drevene nomadske tradicije.

I za kraj... Sretan Božić, frohe Weihnachten, merry Christmas, joyeux Noël, feliz Navidad, Nollaig shona, feliz Natal, buon Natale ...
U ovo božićno vrijeme kad pale se prve svijeće
neka vas u noć povedu saonice sreće,
neka vas obasja radost ova
i donese vam ostvarenje najljepših snova.

Poslijednji dan škole. Donijela sam kući papir s ocjenama. Prosjek: 4,8. Mama je ponosna, tata ravnodušan kao i uvijek, a meni je samo važno da sam prošla s 5 pa da se ne moram mučiti s maturom.
Uglavnom, danas je bilo prekrasno u školi. Od najbolje prijateljice sam dobila čestitku. "Mojoj best frendici, mojoj psihologici, ljubavnoj savjetnici i instruktorici... Sretan ti Božić i nadam se da će ti se konačno ispuniti sve želje. Drago mi je što si dio mog života." Kad sam to pročitala zamalo sam se rasplakala. Da, JA sam se zamalo rasplakala, a ja nikad ne plačem pred drugima (to sam valjda naslijedila od oca).
Poslije smo svi išli na kavu tj. kave i sad ima malo previše kofeina u mom organizmu. Ali barem se mogu uhvatiti u koštac sa svim mogućim pripremama za Božić. Zadužena sam za kolače, pa ako vam se ne javim sutra... vjerojatno sam zapalila kuću. :-))

I za kraj... jedna odlična pjesma koju itekako vrijedi pročitati.
Nažalost, nisam stigla napisati neki duži post s nekom zanimljivom temom, ali ću to nadoknaditi.

THIS TOO SHALL PASS

If I can endure for this minute
Whatever is happening to me,
No matter how heavy my heart is
Or how dark the moment may be-

If I can remain calm and quiet
With all the world crashing about me,
Secure in the knowledge God loves me
When everyone else seems to doubt me-

If I can but keep on believing
What I know in my heart to be true,
That darkness will fade with the morning
And that this will pass away, too-

Then nothing in life can defeat me
For as long as this knowledge remains
I can suffer whatever is happening
For I know God will break all of the chains

That are binding me tight in the darkness
And trying to fill me with fear-
For there is no night without dawning
And I know that my morning is near.

Helen Steiner Rice

Umobolni pacijent, lokalni mesar, umjetnik Walter Sickert, serijski trovač žena, pa čak unuk kraljice Viktorije - jedan od tih ljudi, kako se već desetljećima sumnja, pretpostavlja ili nagađa, zapravo je stravični i legendarni londonski ubojica Jack Trbosjek.

No, što ako pravi Jack Trbosjek nije ni bio iz Londona, niti čak iz Velike Britanije? Što ako je bio pomorac koji je svoj krvavi trag ostavio i u Nikaragvi i Njemačkoj.

Samozvani detektivi ("trbosjekolozi") koji tragaju za pravim ubojicom i kojih ima na tisuće, zbunjeni su novom knjigom koja izlaže tezu da je najpoznatiji britanski ubojica zapravo bio pomorac koji je ubijao u lukama u kojima je pristajao.

U zloglasnom londonskom East Endu Trbojsek je 1888. u deset tjedana okrutno ubio pet prostitutki. Nekima je čak izvadio organe.

Trevor Marriott, bivši detektiv i autor kontroverzne knjige "Jack Trbosjek: Istraga u 21. stoljeću", smatra da je policija krivo pretpostavljala da je ubojica živio i radio u londonskom East Endu propustivši uočiti pravilo u datumima zločina.

"Vjerujem da je policija bila zaslijepljena i nije razmotrila mogućnost da je ubojica mogao biti pomorac", rekao je.

Marriott vjeruje da je ubojica stigao na jednom od desetak brodova koji su u vrijeme ubojstava pristajali kod East Enda. Ipak, podaci o posadama uništeni su ili izgubljeni zbog čega mogućem ubojici nije moguće ući u trag.

Otkrio je, međutim, izvješća o šest prostituki izmasakriranih u stilu Jacka Trbosjeka u Nikaragvi u siječnju 1889. također u desetodnevnom razdoblju, samo dva mjeseca nakon što je njegov krvavi pohod navodno prestao.

Uslijedilo je slično ubojstvo u Londonu u veljači, jedno u njemačkoj luci Flensburg u listopadu i još jedno u Londonu u srpnju 1891. godine.

Unatoč uvriježenom mišljenju, Marriott također tvrdi da Trbosjek nije imao znanja iz medicine. Čak i da je bio iskusan kirurg, teško da bi u mračnim uličicama mogao izvaditi ženske organe, objašnjava. On vjeruje da su organi žrtvama uklonjeni u mrtvačnici radi prodaje na unosnom nezakonitom tržištu organa toga doba.

O poznatom ubojici pojavila se još jedna knjiga. "Ujak Jack" autora Tonyja Williamsa iznosi tezu da je ubojica bio autorov predak, Sir John Williams, ginekolog djece kraljice Viktorije i osnivač Nacionalne knjižnice Walesa.

Istražujući obiteljsku povijest, Williams je, naime, otkrio da je njegov predak imao praksu u Whitechapelu, zbog čega je došao u kontakt s prostitutkama u tom području. Njegove bilješke otkrivaju također da je 1885. izvršio pobačaj Mary Ann Nichols, prvoj Trbosjekovoj žrtvi.

Williams vjeruje da je Sir John bio ogorčen prostitutkama koje su ostajale u drugom stanju dok njegova žena nije mogla imati djecu. Smatra da ih je ubijao iz osvete ili radi istraživanja njihovih organa kako bi pronašao lijek za neplodnost.

Sir John je ubrzo doživio nešto slično živčanom slomu, odustao je od medicine i zauvijek se vratio u Wales, a ubojstva su potom prestala, navodi se u knjizi.

Drugi istraživači, pak tvrde da se uopće ne radi o jednom ubojici već više njih. Stephen Knight u knjizi "Jack The Ripper: The Final Solution", nakon pomnog historiografskog istraživanja navodi da se radi o dvojici ubojica i još jednom pomagaču. Ubojstva su potom zataškana jer se radilo o sigurnosti države.

Knight kaže da je princ Albert Victor ("Eddy") u tajnosti oženio katolkinju i s njom imao dijete. U ono vrijeme ta informacija je mogla biti kobna za opstanak monarhije. Za tu informaciju je znalo pet djevojaka koje su odlučile iznuditi novce od kraljevske obitelji u zamjenu za šutnju. Marquess of Salisbury, premijer, je bio zadužen za "rješavanje" problema. On ga je riješio preko kraljevskog aborcionista, liječnika i masona Sir William Gulla.

Zločini su počinjeni točno po godinama starom pravilima masonskog ritualnog žrtvovanja, a učinjeni su divljački kako bi se potpuno odvukla pažnja naroda s kraljevske obitelji te kako bi se dobio izgovor za uvođenje strožih zakona o sigurnosti (državnoj represiji) kako bi narod bio "zaštićen".

Knight naglašava da je policija sudjelovala u zataškivanju cijelog slučaja, a jedini koji je na to očigledno zataškivanje i izvrtanje činjenica upozorio je bio Ernest Parke, 29-godišnji urednik North London Press-a. Nakon napisa u novinama Parke je osuđen na godinu dana zatvora i tako uspješno ušutkan.

christmas images

Opet ja malo surfam po netu i nađem zanimljiv podatak. A ne bih to bila ja da ga ne podijelim s vama. Uglavnom, taj tekst mi je uništio sve iluzije o Djedu Mrazu. Ja sam mislila da je on simpa starčić (koji bi mogao smanjiti konzumiranje masnoće i slatkiša) sa Sjevernog Pola, a ne marketinški trik. No, prosudite sami. So, here it goes....

Svake godine u prosincu svjedoci smo iste rasprave - kaže li se Djed Mraz (što zvuči nekako socijalistički) ili Djed Božićnjak (što zvuči nekako "novokomponirano")? A uz tu dilemu ponavlja se još nešto - čizmice tog Djeda (kako god ga zvali) pojavljuju se u neograničenim količinama na prodajnim štandovima, ali i u školama na dječjim radovima na satovima likovne kulture. Dvije stvari su zanimljive s tim čizmicama: prvo, što sve, svima i svugdje izgledaju identično (prikaz u profilu, crvene boje, oblik čarape - naime bez povišene pete i drugih osobina čizme, te bijeli obrub od vate); i drugo, što se te čizmice povezuju - pa i tako nazivaju - sa Sv. Nikolom.
Tako su se Sv. Nikola i Djed Mraz ili Božićnjak povezali; obojica (ili sva trojica) donose darove i ostavljaju ih noću u tu crvenu čizmicu. Međutim, Djed Mraz/Božićnjak se na engleskom jeziku naziva Santa Nicolas (Santa Claus). Odakle to povezivanje? Možda je napokon prilika da, onima koje to zanima dakako, pokažemo o čemu se ovdje radi i koje je porijeklo tih likova i naziva.
Pa evo...
Priča o Svetom Nikoli je uglavnom opće poznata. Rođen je u Maloj Aziji u 4.st., gdje je bio biskup u gradi Myri. Poznato je nekoliko priča o njegovu životu. Prema jednoj, pribavio je novac za miraz za tri djevojke kako bi se udale. Zbog toga se na slikama prikazuje s tri vreće zlatnika (ponekad tri kugle ili jabuke) i odatle veza s darivanjem. Prema drugoj, oživio je troje djece koje je ubio opaki gostioničar kako bi servirao njihovo meso; odatle veza s djecom. Prema trećoj, smirio je uzburkano more i tako spasio lađu na kojoj je putovao; time je postao i zaštitnikom mornara i putnika. Slavi se 6. prosinca, na slikama se prikazuje u biskupskoj odori sa zakrivljenim štapom i kapom, tzv. mitrom, te s tri vreće/kugle/jabuke.
Poznati prikaz Santa Clausa kakvog ga svi poznajemo, u crvenom odijelu s bijelim krznom, velikim trbuhom i crvenom nosom, stvoren je i prvi puta prikazan 1931. godine . Autor mu je ilustrator Haddon Sundblom, a naručitelj je bila tvrtka Coca Cola, zbog čega je St. Claus obučen u zaštitne boje njihova logotipa - malo bijele i mnogo crvene. A odakle Sundblomu inspiracija za Clausov izgled?

Europa je kroz povijest poznavala i druge nositelje poklona osim Sv. Nikole. Često je poklone donosio mali Isus, Christkind, Kristkindl, čije se rođenje također slavilo u prosincu. Njegov pomagač je u Njemačkoj Weinachtsmann, kojeg prati njegova suprotnost Knecht Ruprecht, Pelzebock ili Krampus. Ti likovi, međutim, nikada nisu ljudi. Onoga koji donosi poklone prikazuje se kao gnoma, trola, patuljka i vilenjaka, a obučen je raznovrsno uključujući i vučju kožu i medvjeđe krzno. U Francusko darove nosi Pére Noël; u Engleskoj je to Father Christmas koji se prikazuje s božikovinom, bršljanom i imelom; Talijani imaju La Befanu, dobru vješticu, Šveđani Jultomten-a, Nizozemci Sinterklaas-a a Finci Joulupukki-a, lik koji je najsličniji Coca Colinom znaku i zbog čega ga često zovu "pravi Djed Mraz".
Elf znači vilenjak. Pa ipak, upravo toj se pjesmi obratio Coca Colin ilustrator Haddon Sundblom 1931., nakon što je godinu dana prije naslikao ne-humanoidnog "St. Clausa" koji nije prihvaćen od tržišta. U drugom pokušaju njegov lik je postao čovjek, širokog lica s jamicama na obrazima, crvenog nosa, okruglog trbuha i bijele brade. Obučen je dakako u Coca Coline boje, širokog osmijeha i s obaveznom prepoznatljivom bocom u ruci. Ovog puta nije bilo greške: zvijezda je rođena.
U komercijalnom smislu, drugi svjetski rat je veoma pogodovao Coca Coli. "Gdje god je američki vojnik tu je i jeftina boca Coca Cole" bilo je geslo koje je proširilo to piće praktično cijelim svijetom, a s njim i crveni reklamni lik nazvan Santa Nicolas. Nakon rata, u komunističkom Sovjetskom savezu su prepoznali zgodnu priliku za zatiranje religioznog lika Svetog Nikole; zamijenjen je nazivom Otac (ili Djed) Mraz. Coca Colin reklamni lik je imalo jednu veliku prednost: bio je crven!
Tako dolazimo i do naših dana. Potrošačko društvo ima kratko pamćenje; političko je mnogo duže, zbog kojeg se smatra kako je crveni Djed Mraz ruski izum a ne proizvodni logotip. Tako je smišljen naziv na pola puta prema religijskom porijeklu običaja - Božićnjak bi trebao biti moralno prihvatljiviji. Ipak, on samo govori o tome kako nam je kolektivna svijest raspoloženija za političko obračunavanje nego za poštivanje običaja - jer oduvijek je poklone početkom mjeseca donosio Sveti Nikola, a krajem mjeseca Mali Isus. Moralno - i komercijalno - osvješteni pojedinci ne bi smjeli imati problema s odgovorom na pitanje o postojanju Djeda Mraza ili Božićnjaka. On postoji onoliko koliko i naljepnica na boci Coca Cole.
Dakle, Djedice, raskrinkan si!!

DJEČAK I OGRADA

Bijaše jednom dječak s veoma lošom naravi. Njegov otac dao mu je punu vreću čavala i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom, zakuca jedan čavao u ogradu.
Prvog dana dječak je zakucao trideset i sedam (ili čak i više) čavala u ogradu.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih čavala se smanjivao. Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav, nego zakucavati čavle u ogradu.
I tako je došao dan, tijekom kojeg cijelog dana nije pobjesnio.
Rekao je to svom ocu, a on mu je odgovorio da svakoga dana u kojem uspije kontrolirati svoje ponašanje, da iz ograde iščupa po jedan čavao. Dani su prolazili i jednoga dana dječak je bio u stanju kazati svom ocu da je počupao sve čavle. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada je rekao: Dobro si to uradio sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i izvući nož i poslije toga nije važno koliko puta kažeš da ti je žao, rane ostaju.
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i tjelesna. Prijatelji su zaista vrlo rijetki dragulji, oni čine da se smiješiš, ohrabruju te da uspiješ u nečemu, oni su spremni da te saslušaju, da podijele tvoj bol, imaju lijepe riječi za tebe i uvijek im je srce otvoreno za tebe.

Molim te oprosti mi ako sam ikada napravio rupu na tvojoj ogradi.


DRAGOCJENO VRIJEME

Bojažljivim glasom i očima ispunjenim ljubavlju dječačić pozdravi oca koji se vratio s posla.
- Tata, koliko zaradiš za jedan sat? Prilično iznenađen, pogledavši svog dječaka blistavim pogledom, otac odgovori:
- Nemoj me sada gnjaviti. Umoran sam.
- Ali, tata, samo mi reci, molim te!
- Koliko zaradiš za jedan sat? - navaljivao je dječak.
Otac je na koncu popustio odgovorivši:
- Dvadeset dolara na sat.
- OK, tata. Možeš li mi posuditi deset dolara? - upitao je dječak.
Pokazujući svoj umor i izrazitu uznemirenost, otac je viknuo:
- Znači, zato si me pitao koliko zaradim, zar ne? Idi spavaj i ne dosađuj mi više!
Već se smračilo i otac je razmišljao o onome što je rekao, osjećao se krivim. Možda je njegov sin želio nešto kupiti.
Konačno, želeći sebi olakšati misli, otac je otišao u sinovu sobu.
- Spavaš li, sine? - upita otac.
- Ne, tata. Zašto? - upita dječak drijemajući.
- Evo novac koji si tražio - reče otac.
- Hvala, tata! - obradova se sin. Stavi svoju ruku pod jastuk i izvadi nešto novca.
- Sad imam dovoljno! Imam dvadeset dolara! - reče.
Otac se zagleda u sina pokušavajući odgonetnuti što se događa.
- Tata, hoćeš li mi prodati jedan sat svoga vremena?

Frida me zainteresirala kad sam pogledala film o njoj sa Salmom Hayek u glavnoj ulozi. Istina, svi su umjetnici na svoj način drugačiji od nas "običnih smrtnika", ali Frida je impresivna osoba.
Magdalena Carmen Frida Kahlo y Calderon (6.7. 1907. - 13.7. 1954.) je meksička slikarica poznata po privatnom životu koji je bio jednako nekonvencionalan kao i njena umjetnost.
Rođena je u obitelji židovskog porijekla. U šestoj godini oboljela je od dječje paralize, zbog čega joj je desna noga bila mršavija od lijeve. To je bio razlog što je cijeli svoj život nosila duge suknje kako bi skrila tjelesni nedostatak. No, paraliza je bila tek uvertira njezinoj životnoj mori. Godine 1925. doživjela je prometnu nesreću koja ju je obogaljila (ozlijedila je desnu nogu i zdjelicu) i čije posljedice će trpjeti do smrti. Ista nesreća je imala bitan utjecaj na njenu umjetnost, odnosno slike kojima dominiraju teme boli, patnje i razaranja. Ta ista umjetnost je bila razlogom zašto ju je zapazio poznati slikar Diego Rivera, s kojim će se vjenčati. Njihov brak je bio primjerom otvorene veze. Rivera se upušta u aferu sa Fridinom mlađom sestrom Kristinom, a nikada nije bio vjeran ni jednoj ženi. Ubrzo se i Kahlo upušta u avanture, kako sa muškarcima, tako i sa ženama. Rivera je to do neke granice tolerirao, ali heteroseksualne afere nije mogao podnijeti. Kahlo je, poput Rivere, bila gorljivi komunist a 1930-ih je postala pristašom Lava Trockog, s kojim je imala ljubavnu vezu. Nakon smrti Trockog je postala staljinist, da bi pred kraj života bila sljedbenik Mao Tse-tunga.
Njezina opsesija autoportretima, koju su mnogi okarakterizirali kao fetišizam, a neki kao genijalnost, za Fridu je bila svojevrsna terapija preživljavanja, bijeg od patnje koju joj prouzročila fizička bol tijela koje je nakon prometne nesreće podnijelo čak 32 operacije. Sama je Frida, poznata po sarkazmu, sebe nazivala rekorderkom u operacijama. Nepodnošljiva bol koju je pokušavala ublažiti alkoholom i kojekakvim drogama bila je njezina svakodnevica koju nije mogla zaboraviti. Zbog toga je na svojim slikama slikala tjelesne organe razmještene u nezamislive spojeve. Frida je javnost šokirala i prizorima mrtvih fetusa (zbog slabog fizičkog stanja imala je spontani pobačaj, nakon čega više nije mogla imati djece), krvavim rađanjima, leševima, pričajući na taj prilično morbidan način svoju životnu tragediju.
• I paint my own reality. The only thing I know is that I paint because I need to, and I paint whatever passes through my head without any other consideration.
•I suffered two grave accidents in my life. One in which a streetcar knocked me down.....The other accident is Diego.
•I drank to drown my pain, but the damned pain learned how to swim, and now I am overwhelmed by this decent and good behavior.
Iako su novine pisale kako je Frida preminula od raka, mnogi smatraju kako je boemska slikarica sama sebi skratila muke jer joj je prethodno amputirana noga, a nije bila tajna da je nekoliko puta bezuspješno pokušavala sebi oduzeti život.
Njezina smrt izazvala je veliku pozornost javnosti. Na stotine njezinih obožavatelja došlo je ispratiti najmagnetičniju ženu Meksika koja se od svijeta pozdravila riječima u svom dnevniku: - Nadam se da je odlazak radostan i da se neću vratiti.

Subota je. 10 h ujutro. Ja se još izležavam na krevetu i nemam volje ustati. Sama sam kod kuće. Napokon. Ustanem, sjednem za komp s kavom u ruci. Znam da me čeka odgovaranje na hrpu maileva jer ih se nakupi tijekom tjedna. Ali danas sam happy jer sam slobodna cijeli dan. Nema učenja, roditelji su otputovali k baki preko vikenda. Znali su da nema smisla pitati idem li s njima. Jedva sam dočekala malo samoće. Obožavam biti sama, zadubljena u svoje misli. Pojam dosade za mene jednostavno ne postoji.
Oko 12 mi je zazvonio mobitel. Zove me frend i moli me da mu pomognem kupiti rođendanski dar za njegova brata kojemu je danas rođendan. Dakle, zvao me u zadnji čas i nisam mogla reći ne. Ali opet, znala sam da neću biti od neke pomoći kad sam jedva poznavala njegova brata. Nakon 2 sata lutanja po trgovinama, sjetila sam se da mi je jednom pričao o Ivi Andriću, pa smo uletjeli u prvu knjižaru i kupili knjigu "Ex Ponto - Nemiri - Lirika".
Napokon sam se vratila kući, srušila u naslonjač i odlučila provesti dan u ljenčarenju. Trebalo mi je.
Prije nekih sat vremena mi frend poslao sms i obavjestio da se njegovu bratu svidjela knjiga. Jupi. Misija obavljena.
U čast Ivi Andriću...

EPILOG

Mnogo samuješ i dugo ćutiš, sine moj, zatravljen si snovima, izmoren putevima duha. Lik ti je pognut i lice blijedo, duboko spuštene vjeđe i glas kao škripa tamničkih vrata. Iziđi u ljetnji dan, sine moj!

- Šta si vidio u ljetnji dan, sine moj?

Vidio sam da je zemlja jaka i nebo vječno, a čovjek slab i kratkovjek.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ljubav kratka, a glad vječna.

- Šta si vidio, sine moj, u ljetnji dan?

Vidio sam da je ovaj život stvar mučna, koja se sastoji od nepravilne izmjene grijeha i nesreće, da živjeti znači slagati varku na varku.

- Hoćeš da usniš, sine moj?

Ne, oče, idem, idem da živim.

Neki dan sam gledala neku emisiju u kojoj je neka novinarka zamolila Adriena Brodyja da nabroji sedam svjetskih čuda. Naravno, on to nije znao. Ali ni ja znala nabrojati svih sedam. Dakle, da riješimo Adrianove, moje i nedoumice više od pola svijeta.... slijedi
SEDAM SVJETSKIH ČUDA
1. Keopsova piramida u Gizi (oko 2550 pr.n.e.) -Zidovi i prostorije piramide prekriveni su molitvama i uputama pokojniku za drugi svijet, napisanim hijeroglifima. Ti tzv. tekstovi piramida prvi su oblici egipatske književnosti.
2. Semiramidini viseći vrtovi (Babilon, oko 600 pr.n.e.)- "Nabukodonosor je zapovjedio, da se u blizini njegove palače sagrade uzvišice od kamena u obliku brda i na njima posadi raznovrsno drveće i ostalo bilje. Po želji svoje supruge koja je potjecala iz Medije, sačinio je jedan od onih vrtova kakvi su bili uobičajeni u njenoj domovini."
Bez sumnje - to su znameniti Semiramidini viseći vrtovi.
Autori starog vijeka opisali su Semiramidu kao ženu obdarenu božanskim moćima, ali ona nije bila Nabukodonosorova žena.
O tome da je babilonski vladar dao sagraditi te vrtove nema više sumnje. Kad se govori o visećim vrtovima, ne misli se doslovno. To je bila stepenasta građevina na kojoj su se nalazili vrtovi. Vrtovi su pobudili veliku pažnju, jer su bili kao oaza u pustinji.
3. Zeusov kip u Olimpiji (oko 440 pr.n.e.) - Božanski kip od slonove kosti i ebanovine, bogato ukrašen zlatom i dragim kamenjem navodno je bio visok 15 m. Grci su smatrali nesretnim čovjeka koji nije vidio to božanstvo.
Zeus iz Olimpije bio je posljednje djelo grčkog kipara Fidije koji je sačinio na isti način i kip Atene Partenonske na Akropoli.
4. Artemidin hram u Efezu (oko 550 pr.n.e.) -Artemida je bila božica lova, pa su njoj u čast sagradili hram. Nalazio se na području Male Azije i pretpostavlja se da je bio četiri puta veći od Partenona u Ateni. Hram je imao 127 stupova. 356.god.pr.n.e. taj je hram zapalio slave željan Herostat. Dinokrat je naredio da se hram ponovno sagradi po starim nacrtima. Napokon su Goti 262.god. uništili to svjetsko čudo, a ostaci su propali u močvarno tlo.
5. Mauzolej u Halikarnasu (oko 350 pr.n.e.) - Grobnicu koja će objavljivati njegovu slavu, naručio je oko 360.god.pr.n.e. u perzijskoj provinciji Kariji vladajući namjesik, knez Mauzol. Taj je zadatak je povjerio najboljim graditeljima i kiparima, ali bogati knez nije doživio dovršenje tog hrama. U 14.st. vitezovi reda sv. Ivana uzimali su građevni materijal od grobnice za izgradnju Petrove tvrđave u
Halikarnasu. Vitezovi reda sv. Ivana tako su temeljito sve odstranili, da se još samo po istesanoj stijeni može razaznati da se tu nekada nalazio mauzolej.
6. Kolos s otoka Roda (oko 280 pr.n.e.) - Kolos s Rodosa je skulptura boga Heliosa sačinjen u bronci. Pretpostavlja se da je bio visok 30-40 m, težak 70 tona i da je raširenih nogu stajao na dva kamena postolja iznad ulaza u luku Rodos držeći baklju u ispruženoj ruci. Stanovnici Rodosa odlučili su napraviti kip svog boga zaštitnika nakon pobjede nad makedonskim kraljem Demetrijem Poliorketesom.
7. Svjetionik na otoku Faru pred Aleksandrijom (oko 280 pr.n.e.) - Sagrađen je na poluotoku ispred tog egipatskog lučkog grada. Smatran je jednim od najvećih ostvarenja u starom vijeku. Na pravokutnom dijelu nastavljao se 100 m visok osmerokutni dio, a na najgornjoj platformi je noću gorjela vatra podržavana drvom i smolom.

Postoji još mnogo svjetskih čuda koja nisu ubrojena u najveća,
ali to zaslužuju. Npr. Kineski Zid, Stonehenge, Akropola u Ateni, Taj Mahal, Koloseum, toranj u Pisi....
Kineski zid, Stonehenge i Taj Mahal su najveće zablude kada se ljude pita za 7 svjetskih čuda. To zasigurno jesu čuda, ali se ne ubrajaju u svjetska. No, ipak vrijedi nešto reći i o njima.
Kineski zid - Prve zidine, za koje se nije ni slutilo da bi jednoga dana mogle biti spojene u najdulji zid na svijetu, podignute su još u 3. stoljeću prije nove ere, ali glavni dio građen je od početka 14. do početka 17. stoljeća, za dinastije Ming. Prvotna mu je namjena bila zaštita od Mongola i Turaka, iako legenda kaže drugačije. Navodno je prvi car Qin Shi Huang sanjao put na Mjesec, odakle je njegovo carstvo izgledalo poput točkice. Tada je odlučio početi graditi zid pomoću kojeg će proširiti carstvo i koji će biti toliko velik da bude vidljiv iz svemira. Ako je to istina, careva je želja djelomično ostvarena, jer Kineski je zid vidljiv s određene udaljenosti u svemiru, ali za pogled s Mjeseca ipak trebaju posebni filtri.
Stonehenge - u engleskom Wiltshireu, od 1986. godine pod zaštitom UNESCO-a, pogrešno se smatra jednim od svjetskih čuda. Čudo sigurno je, budući da ljudi neka objašnjenja vezana uz njega još nisu pronašli, ali s popisom piramide, svjetionika i hrama veze nema. Većina arheologa slaže se u mišljenju da je glavni dio nastao između 2500. i 2000. godine prije nove ere. Već se stoljećima spekulira o tome tko je to golemo kamenje donio u ravnicu Salisbury, a na listi osumnjičenih nalaze se druidi, Grci, Feničani, pa čak i stanovnici legendarne Atlantide, kao i o tome čemu zapravo služi, a odgovori se na to pitanje kreću od žrtvenika do astronomije. Čini se ipak najvjerojatnijim da je podignut da bi se promatrali astronomski fenomeni – zimski i ljetni solsticiji, pomračenja i slično.
Taj Mahal- Jedno od najljepših dostignuća u povijesti arhitekture, građevina Taj Mahal, na koju se ponekad referira kao na osmo svjetsko čudo, smještena je u Agri, 200 kilometara od New Delhija. Agra je između 16. i 19. stoljeća bila centar mogulskog carstva, muslimanskih vladara u sjevernoj Indiji. Taj Mahal nastao je kao spomenik vječnoj ljubavi, kao znak tuge cara Shaha Jehana koji ga je dao izgraditi za prerano umrlu suprugu Mumtaz Mahal.
Careva je tuga bila tolika da se zavjetovao da će sagraditi najljepšu grobnicu na svijetu. U izgradnji je sudjelovalo 20 tisuća radnika i tisuću slonova, zbog čega je Shah poprilično osiromašio zemlju. Arhitektima i graditeljima je po završetku navodno rezao ruke i glave da svoj talent ne bi iskoristili drugdje.

Američki zatvori su puni raznih bandi, no samo ih se nekoliko svrstava među 'tradicionalne zatvorske bande'. Sve te bande su osnovane tijekom 60-ih i 70-ih u kalifornijskim zatvorima od strane samih zatvorenika. Cilj im je bio da zaštite sebe od drugih grupa i opasnijih zatvorenika. Zahvaljujući nasilju i organiziranom kriminalu, te su se bande raširile diljem SAD-a i sada pokrivaju cijeli nacionalni teritorij. Izdvojili smo pet najpoznatijih (i najopasnijih), od kojih je samo NETA nastala izvan Kalifornije.
MEXICAN MAFIA (EME)
Članovi: Latinoamerikanci.
Povijest: meksička mafija osnovana je 1958. godine u zatvoru za maloljetnike Duel Vacational Center u Kaliforniji, od članova ulične bande iz Los Angelesa.
Karakteristike: etnička solidarnost i dilanje droge.
Inicijacija: "Krv unutra, krv van", odnosno, kako bi postao članom bande, kandidat mora ubiti čuvara ili zatvorenika, a ako želi izaći iz bande, mora poteći njegova krv.
Snaga: najopasnija banda u američkim zatvorima s najviše zabilježenih incidenata, opasni dečki s kojima se ne treba šaliti.
Simboli: inicijali EME, meksički simboli (orao i zmija s inicijalima EME), otisak ruke (najčešće crne), inicijali MM ili M.
Neprijatelji: u najgorim odnosima su s bandom La Nuestra Familia, prema kojoj gaje osjećaje "ubij kad vidiš", zbog čega ih se u zatvorima strogo razdvaja. Ostali neprijatelji su: Northern Structure, Arizona's New Mexican Mafia, Black Guerrila Family te crne ulične bande.
Saveznici: posebno su dobri s bijelcima iz Aryan Brotherhooda, a nisu loši ni s članovima bandi Arizona's Old Mexican Mafia, Mexikanemi (s kojima ih često miješaju), New Mexico Syndicate i s pripadnicima urbanih latino-bandi.
Posebnosti: pripadnici EME ne ubijaju često, ali kada ubijaju, čine to na posebno okrutan način kako bi zaplašili protivnike. Često u zatvoru pružaju zaštitu pripadnicima La Cosa Nostre. Poznati su po tome što jako vole povaliti druge zatvorenike, ali i po tome što se brinu za rodbinu svojih članova.

ARYAN BROTHERHOOD (AB)
Članovi: bijelci
Povijest: nastali 1967. godine u državnom zatvoru San Quentin, Kalifornija
Karakteristike: neonacistička ideologija, nastali kao odgovor na Black Guerrilla Family, ali sada se uglavnom drže načela "nadrogiraj se i završi s tim" kako bi si što je više moguće olakšali zatvoreničke dane.
Inicijacija: potrebno je izvršiti ubojstvo ili neki gadan oblik nasilja, a proces pristupanja može trajati i duže od godinu dana. Članstvo je doživotno, odnosno, upražnjavaju pravilo "blood in, blood out".
Snaga: zahvaljujući prijateljstvu s članovima EME, na samom su vrhu. Priča se da godišnje izvrše oko četiri ubojstva samo u kalifornijskim zatvorima.
Simboli: inicijali AB, svastike, broj 666, "White Pride"
Neprijatelji: zbog prijateljstva s Meksičkom mafijom, u stalnom su ratu s članovima La Nuestra Familije. Naravno, neprijatelji su im crne bande: Black Guerrilla Family, Crips, Bloods i El Rukns.
Prijatelji: Mexican Mafia, mnogi su članovi AB-a bili u raznim bikers bandama, Dirty White Boys, anglo-banda Texas Syndicate, a dobri su i sa Silent Brotherhoodom.
Posebnosti: uglavnom su apolitični(!), a u zatvoru su najčešće zbog pljački. Znaju se udružiti s crnim bandama kako bi dilali drogu ili izazvali nerede u zatvoru. Tradicionalno, njihove žrtve su zatvorenici koji ne pripadaju njihovoj ili saveznoj bandi ili njihovi članovi koje treba 'disciplinirati'.

BLACK GUERRILLA FAMILLY (BGF)

Članovi: Afroamerikanci
Povijest: bandu je osnovao bivši član Black Panthera George L. Jackson 1966. u državnom zatvoru San Quentin, Kalifornija.
Karakteristike: BGF su politički najosvještenija banda u američkim zatvorima, osnovana kao marksističko-maoističko-lenjinistička revolucionarna organizacija s tri cilja: iskorijeniti rasizam, obraniti dostojanstvo u zatvoru i srušiti američku vlast. Danas se uglavnom samo brinu o svojim članovima.
Inicijacija: Članovi crnih uličnih bandi često postaju članovi BGF-a kada dođu u zatvor. Članstvo je doživotno, što znači da će vas vjerojatno ubiti ako želite izaći iz bande.
Snaga: Kako po zatvorima ima jako puno mladih crnaca, BGF se nalaze na trećem mjestu na top listi zatvorskih bandi.
Simboli: inicijali BGF u kombinaciji s raznim antivladinim porukama, križ sablje i shotguna, crni zmaj iznad zatvora
Neprijatelji: Aryan Brotherhood, Texas Syndicate, Aryan Brotherhood of Texas i Mexican Mafia.
Prijatelji: Osim s raznim crnim bandama, u jako su dobrim odnosima i s bandom La Nuestra Familia.

LA NUESTRA FAMILIA

Članovi: američki Meksikanci i ostala latino-ekipa
Povijest: osnovana sredinom 60-ih u zatvoru Soledad u Kaliforniji
Karakteristike: La Nuestra Familia je osnovana kako bi zaštitila mlade, ruralne Meksikance od drugih zatvorenika, posebno od pripadnika EME koja okuplja urbane Meksikance.
Inicijacija: "Blood in, blood out", znači, moraju ubiti kako bi postali članovi, a ako žele izaći iz bande, bit će ubijeni.
Snaga: slaba, pa su morali sklopiti partnerstvo s Black Guerrilla Family, iako ih ne vole.
Simboli: raspoznaju se tako što nose crvenu maramu, vole velike tetovaže (često je to sombrero s nožem) na leđima, inicijali su im: NF, LNF, ENF i F, a ako imaju i broj 14, znači da su iz Sjeverne Kalifornije.
Neprijatelji: glavni neprijatelj im je Mexican Mafia i svi njeni prijatelji.
Prijatelji: Black Guerrilla i Northern Structure (spin-off banda za koju se vjeruje kako je nastala samo zato da odvrati pažnju vlasti od NF-a).
Posebnosti: postoje različiti zapovjedni lanci unutar i izvan zatvora, odnosno, kada izađu iz zatvora, članovi se više ne smatraju dijelom zatvorske organizacije. No i nakon izlaska iz zatvora članovi su dužni odrađivati poslove za one koji su ostali zatvoreni, ako to odluče šefovi na slobodi.

NETA

Članovi: Portorikanci i slična latino-ekipa
Povijest: osnovana 1970. godine u zatvoru Rio Pedras u Portoriku kako bi se zaustavilo nasilje među zatvorenicima. 'Uvezena' u ostatak Amerike.
Karakteristike: kriju se iza kulturne organizacije, a zapravo su usko povezani s uličnim bandama. Vrlo su patriotski nastrojeni i povezuju se s revolucionarnom grupom iz Portorika Los Macheteros. Zagovaraju "nezavisni otok Portoriko", a Ameriku optužuju za okupaciju.
Inicijacija: svaki budući član mora predložiti 20 perspektivnih regruta.
Snaga: glavni su u Portoriku, a slabi u ostatku Amerike.
Simboli: njihove boje su crvena, bijela i plava, a ponekad je crna zamjena za plavu. Obično imaju krunicu u tim bojama (članovi koji čekaju da ih se primi u bandu nose potpuno bijelu krunicu), a često nose i odjeću u tim bojama. Njihov amblem se sastoji od srca probijenog s dvije zastave s okovanom šakom na kojoj su kažiprst i srednji prst prekriženi. Pozdravljaju se tako što drže ta dva prsta prekrižena preko srca.
Neprijatelji: Latin Kings i Los Solidos
Posebnosti: članstvo u NETA-i je tajno i članovi neće dobrovoljno priznati da su u bandi. Za razliku od drugih latino-bandi, NETA ne skreće pažnju na sebe. Zbog toga je članove NETA-e teže otkriti nego pripadnike drugih bandi. Na slobodi vole nositi poluautomatsko ili automatsko oružje i ne oklijevaju ubiti. Ako se netko zamjerio samo jednom članu NETA-e, računa se da se zamjerio cijeloj organizaciji. Članovi NETA-e okupljaju se svakog 30. u mjesecu kako bi odali počast poginulim članovima.

Navike su se već uvukle u naš život. Ponekad su tako doslijedne da osjećamo kao da se dan ponavlja.
Svako jutro ustajem prije 7, ponavljam iste radnje: zvonjava budilice... bacanje budilice s kreveta... nakon 5 min počne urlati s poda. Nemam izbora nego ustati i isključiti je.... slijedi jutarnja kava. Malo pomalo spremim se za školu i nerado krenem. Isti put. Znam već svaku rupu na cesti napamet. Znam onaj dobro poznati Peugeot s brojevima 7777 na registraciji i simpatičnog vozača s brkovima koji mi se svaki put nasmiješi za dobro jutro. Ne znam kako se zove (ja sam ga nazvala Sedmica), što radi, odakle je, ali znam da mi svojim dobročudnim smješkom uljepša svako jutro. Zatim neka kovrčava žena u crvenom Fordu Escortu koja uvijek žuri i nepomično gleda ispred sebe kao da se boji skrenuti pogled s ceste. Ulazim u školu. Na hodniku sretnem profesoricu iz povijesti kako pažljivo izbjegava učenike noseći čaj u ruci na putu do zbornice.
14:00 sati. Zvono za kraj škole. Vadim mobitel i čitam poruku svog brata: "Daj požuri doma. Opet sam zaboravio ključ i ne mogu ući u kuću." Nemam izbora. Žurim doma i pokušavam ne izgledati kao Ptica Trkačica. Braco sjedi na stepenicama ispred kuće i smije se. Znam da nema smisla govoriti mu da slijedeći put uzme ključ jer se to ionako neće dogoditi.
Danas se rutina malo promijenila. Ustala sam 15-ak minuta ranije i prije nego je otišao, ubacila sam mu ključ u ruksak. Više mi se ne da trčati doma. Kad je nastava završila vani je padao snijeg. Naravno, nisam imala kišobran, a snijeg je bio užasno gust. Jedan od najmrskijih profesora (kojemu se učenici boje i obratiti) mi je dobacio kišobran. "Imam auto, ne treba mi. Samo ga vrati sutra jer je kišobran od mog sina." Nasmješila sam mu se i zahvalila. E, to se ne događa svaki dan.

I Stand Still

Feeling lost and desperately
trying to find my way.
Staring at the infinite
number of decisions flying...
at me...
I stand still.

Knowing I should do
what a lack of courage
won't allow;
I stand still.

Salvador Dali, slikar, najveći među svim ekscentricima, narcisoidan genije, za neke i šarlatan.
Čovjek koji je od djetinjstva pokazivao sadističke pobude, kojeg su nadrealisti izbacili iz svog pokreta zbog pretjeranog divljenja Hitleru i koji je svoje brkove koje je mazao medom i bojao, smatrao antenama za komunikaciju s vanzemaljcima, toliko je dobro održavao imidž zanimljive ličnosti da je jednu od predstava gotovo platio glavom.
1936. na londonskoj internacionalnoj nadrealističkoj izložbi održao je predavanje odjeven u ronilačko odijelo, a pred sam kraj govorancije, zahvaljujući kostimu, gotovo se ugušio.
Nije podnosio osrednjost, prezirao je banalnost i obične ljude “koji piju kavu i gledaju televizore”. Centar svijeta je za njega bio u ženskim bokovima.
Veliki utjecaj na njegov život i stvaralaštvo je imala Gala Eluard, njegova životna suputnica i muza. Gala je bila je žena francuskog pjesnika Paula Eluarda. U ljeto 1939. je je sa suprugom posjetila Dalija i tijekom te kratke posjete Gala i Dali su se zaljubili te prisegli da se nikada više neće razdvajati. Pred kraj života, kad je Gala umrla, Dali ju slika rastavljenu u atomima i čita puno o znanosti, prvenstveno zato što ništa ne kuži. "No zato ja mogu ono što ne može nijedan znanstvenik - uživjeti se. Uostalom, ja stojim u kontaktu sa znanstvenicima cijelog svijeta koji rade na mogućnosti konzerviranja ljudskog tijela. Želim biti prvi čovjek koji će zahvaljujući metodi zamrzavanja preživjeti i na taj način dobiti još vremena da obavi još deset milijuna drugih stvari."
Kada je Dali sredinom sedamdesetih dospio na vrhunac svoje popularnosti, obolio je od Parkinsonove bolesti i prestao slikati. Dovoljan razlog da Dali i Gala uposle mlade i talentirane slikare koji će štancati falsifikate. Četiri sekretara, tj. pohlepna agenta koji su radili za Dalija, su podvaljivali lažnjake i spremali sebi lovu u džep i bez nekih velikih uputa. Veliki skandal oko falsifikata koji je izbio 1980. do dana današnjeg nije razriješen. Navodno je 90 posto grafika na umjetničkom tržištu lažno.
Evo kako je opisao svoj savršen dan: "Moji najbolji dani su oni kada između ustajanja i doručka zaradim 10.000 dolara. Inače sam jako skroman. Kad Gala ode do grada, ja po čitav dan slikam i dan mi se uglavnom svodi na tri stvari: pseća kakica, Dali pipi i novac."
A s obzirom da je imao mišljenje o svemu, imao ga je i o sportu: "Ma, koji Tour de France! Dok cijela nacija bruji o tom pedaliranju i zuji po brdima, ja si namažem brk medom i ulovim muhu ustima. Pa nek' sada zuji ako može!"
I do danas je upitno jesu li publiku privlačili i odbijali Dalijev život ili ono što je slikao, ali ostaje činjenica da je njegove slike kupovala svjetska elita i političari te ih potom skrivali, jer ih nisu mogli podnijeti.
Za sebe je rekao: "Ljudi nisu moja slava. Apsolut je moja slava. Roditelji su mi dali ime Salvador i kako već samo ime kaže nisam određen ni za što drugo nego da spasim slikarstvo."

Jučer je bio rođendan Raiju, mom dobrom prijatelju podrijetlom iz Sierra Leonea, ali danas živi u Kongu. Prije 10-ak godina je sa obitelji pobjegao iz nestablinog i ratom zahvaćenog Sierra Leonea.
Sierra Leone je bivša britanska kolonija, a danas zemlja pobuna, djece ratnika, dijamanata i smrti. To je malena država na zapadu Afrike. Njezin glavni izvozni proizvod su dijamanti. Ironično, to je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta. 1991. je u njoj započeo krvavi građanski rat. Do 1999. posljedica rata su bili 50.000 osakaćenih ljudi, desetke tisuća ubijenih i 500.000 raseljenih. Sakaćenje je jedna od najstravičnijuh primjenjivanih taktika. "NO HANDS NO VOTE"- Nema ruku nema glasovanja! - krilatica je s kojom su pobunjenici sakatili seljake. Jedan od svjedoka tih strahota svjedoči: "Kad su pobunjenici krenuli prema mom selu, pobjegao sam, skrivajući se s ostalim mještanima u obližnjem grmlju. Nakon što smo dobili informaciju da je ECOMOG (zapadnoafričke mirovne snage op.a.) ponovno oslobodio selo, vratili smo se, ali pobunjenici su ipak još bili tamo. Uhvatili su nas. Bili su pijani i drogirani. Potom su nas, redom, provodili pored kutije s ceduljicama iz koje smo 'izvlačili svoju sudbinu'. Žena ispred mene 'izabrala' je kopanje očiju. Ja sam izvukao 'kratki rukav' ('short sleeve'), što znači kidanje ruke ispod ramena. Ponudio sam desnu ruku, a oni su mislili da sam ljevak, pa su se odlučili odrezati mi lijevu ruku. Najprije su mi ogulili kožu, pa strgali meso, te na kraju odsjekli ruku, koju su ponijeli sa sobom u torbi, da je ne bih imao prigodu prišiti. Takav sam krenuo u izbjeglištvo u Gvineju. Kad su me tamo vidjeli takvoga, ljudi su bježali od mene. Krvarenje je stalo samo od sebe."
Sigurna da 50% Hrvata ni ne zna gdje je Sierra Leone, a kamoli za tamošnji užas. Afrika je i inače poznata kao nestabilan, siromašan kontinent, a moglo bi se i reći zaboravljen kontinent. Da nema UN-a i ljudi poput Nelsona Mandele, uopće ne bismo obraćali pažnju na to. Bogata Europa i Sjeverna Amerika i dalje uživaju u svojim blagodatima i kad tad se sjete Afrike s nekim govorčićem tipa "Pomozimo Africi" i zapravo sve ostaje na tome... praznim obećanjima. Ameri s vremena na vrijeme pogledaju neku emisiju o gladi i bolesti, sažale se nad slikama živih kostura, možda im koja suzica poteče niz obraz, a onda lijepo ugase TV, krenu do obližnjeg McDonaldsa i požderu 10-ak hamburgera. To se može izjednačiti s jednomjesečnim obrokom tročlane obitelji u Africi. Ali najgore je što se to događa svugdje. Sve ostaje na žaljenju, samilosti. Ali kako god neki tvrdili da Africi treba dati moralnu potporu i mazati im oči s lijepim riječima, Afrika zapravo treba još više hrane, ljekova, još mirovnih korpusa...I to ne govorim ja, nego moj prijatelj koji je to vidio iz prve ruke.
Sad bih trebala prestati jer će izači na vidjelo i ona moja još gora strana borca za ljudska prava.:-) Mogla bih vas nagnjaviti još i apartheidom, politici jednog djeteta u Kini itd. Frendovi me već ionako zezaju da će me nominirati za Nobelovu nagradu za mir.
Još jednom happy birthday Raiju i pozdrav svima vama. :-)

Ulovila me stvaralačka kriza. Možda zato jer sam danas napisala čak tri eseja. Dva za sebe i jedan za mog brata. Već mi je ponestajalo inspiracije, pa mi je došlo da mu to masno naplatim. Ali onda se sjetim mame i one njezine slavne fraze: "Pa ipak ti je brat...". I na kraju sam uspjela napisati poduži esej o antičkoj tragediji koje se jedva sjećam pa sam još k tome morala i prolistati par knjiga o Sofoklu, Eshilu & co. Zapravo, Antigona mi je super djelo. Naravno, moj braco je nije ni pročitao, pa sad psuje sve holywoodske redatelje jer nisu snimili film. Ali zato im je zahvalan za Troju. Njemu je taj film donio trojku iz lektire , a meni zadovoljstvo gledanja Brada Pitta i Erica Bane u kratkim suknjicama. Još se i danas sjećam kako je neka postarija žena u kinu otvarala usta kad je vidla Brada oskudno odjevenog. Usprkos tim ljepotanima bilo je dobro vidjeti da je i Peter O'Toole još uvijek živ i aktivan.
E da... moram spomenuti kako sam nedavno imala priliku čuti odličnu blues svirku sjajnog Tomislava Golubana zvanog Tomi Little Pigeon. Svira usnu harmoniku (četvrti je usnoharmonikaš na svijetu) i zvuči izvrsno. Osobito u pratnji gitare. Inače je u bendu jednostavnog imena Little Pigeon's ForHill Blues. Na samom početku su djelovali pod imenom AP/LP Low Voltage, ali je Tomislav smislio ovo novo "nekomplicirano" ime. Repertoar Little Pigeon's ForHill Bluesa temelji se na ostavštini starog country/delta blues izričaja u kombinaciji sa suvremenim reggea i funk akordima gitara. Za sve one koji žele pročitati više o njima i preslušati neke od njihovih fantastičnih svirki posjetite http://www.pigeonfhb.com/index_hr.htm.

Iako danas nije nikakva godišnjica ni neka posebna prigoda, htjela bih se osvrnuti na život i smrt jednog od najvažnijih ljudi 20. stoljeća.
Martin Luther King (1929-1968) bio je jedan od najvećih boraca za prava crnaca. Rođen je u u saveznoj državi Georgiji. Baka koja ga je obožavala te brat i sestra zvali su ga kratko M.L. Taj nadimak pratio ga je kroz cijelo djetinstvo. Mladi Martin bio je bistar dječak, s pet godina učio je napamet odlomke iz Biblije. Krenuo je na koledž s 15 godina, tri godine ranije nego što je slučaj s njegovim vršnjacima. Pohađao je Morehouse koledž u Atlanti, jednu od najboljih visokih škola za crnce u Sjedinjenim Državama. Godine 1948. kada mu je bilo 19 godina stekao je diplomu iz sociologije i krenuo na studij bogoštovlja u sjemenište Crozer u saveznoj državi Pennsylvaniji. Diplomirao je kao najbolji u svome razredu, te je nastavio studij na Sveučilištu u Bostonu. Započeo je rad na doktoratu i upisao napredni tečaj iz filozofije religije - studirajući hinduizam, šintoizam i islam, jednako kao i kršćanstvo.
U Bostonu upoznaje i svoju buduću suprugu - Corettu Scott. I ona je, kao i on, došla s Juga. Uvečer, 5. prosinca 1955. nakon govora održanog u crkvi na aveniji Dexter, a kao uvod u bojkot autobusa zbog slučaja Rose Parks Martin Luther King Junior postat će medijski poznat.
Njegov govor ujediniti će crnce i započeti pokret za građanska prava američkih crnaca. Od tada pa nadalje rasisti će ga obasipati uvredljivim i prijetećim pismima, redat će se anonimni telefonski pozivi. Bacit će mu bombu u kuću, ali samo zahvaljujući sreći njegova će obitelj preživjeti. U svom bijesu rasisti će spaliti crkvu na aveniji Dexter. Istovremeno policija će više puta bezrazložno pritvarati Martina. 1958. godine u New Yorku na promociji svoje knjige Korak prema slobodi jedna duševno oboljela srednjovječna crkinja zarila mu je nož za otvaranje pisama u grudi. Iste godine podnosi ostavku u Baptističkoj crkvi avenije Dexter te s obitelji seli u Atlantu gdje je postao supastor, zajedno s ocem, u Eben-Haezerovoj baptističkoj crkvi. U listopadu 1964. godine prima Nobelovu nagradu za mir. Ubijen je 4. travnja 1968. hicem iz snajpera na balkonu hotelske sobe u Memphisu, u saveznoj državi Tennessee. Kada je ubijen imao je 39 godina. Sahrani Maritna Luthera Kinga Juniora prisustvovalo je preko 100.000 ljudi koji su mu došli odati posljednju počast. Na nadgrobnoj ploči njegova groba stoje riječi crnačke duhovne pjesme Napokon slobodan:
"Free at last, free at last, thank God almighty I'm free at last." (Napokon slobodan, napokon slobodan, hvala ti moćni Bože, napokon sam slobodan).
Najpoznatiji Kingov govor je "I Have a dream"
U prosincu 1999. okončana je građanska parnica u kojoj je obitelj King tužila Lloyda Jowersa koji je 1968. bio vlasnik restorana u zgradi odakle je pucano na Kinga. Sud je zaključio da Martin Luther King Junior nije bio žrtva samotnog ubojice Jamesa Earla Raya, kako se do sada tvrdilo nego žrtva šire zavjere. Porota je odredila odštetu, ali samo simboličnih 100 američkih dolara koliko je tražila obitelj King od Jowersa. Naime, prije šest godina Jowers je izjavio kako je on nabavio oružje i za atentat unajmio Raya, a sve to po nalogu jednog mafijaškog šefa iz New Orleansa. Odvjetnik Kingovih izjavio je da nije samo mafija stajala iza atentata, nego su mafiju unajmili neki moćni ljudi iz vrha vlasti.

Muškarci stalno govore da ne razumiju nas žene, ali ne zaostajemo ni mi za njima. Naime, ni mi ne razumijemo tu složenu strukturu muškog uma. Znamo da volite hranu, sport i nas žene, ali ostalo... prava nepoznanica.
Surfajući netom sam naišla na zanimljive činjenice...

Uhićen je Ante, Carla je sretna, pola Hrvatske je u depri...
Na prvom satu u svakoj srednjoj školi (a možda i u osnovnim) je pročitan poseban tekst ministra Primorca o nasilju u školama. Naravno, svima nam je žao onog napadnutog profesora, ali kad se dogodi neko nasilje među djecom (npr. kad neki stariji učenik pretuče mlađeg) nema nikakvog proglasa. Odjednom se zanimanje učitelja rangira sa onim stresnijim poslovima kao što je kontrolor leta ili pilot. Nije ni nama učenicima ništa lakše. Imamo ista prava kao i crni robovi s kraja 19. stoljeća. Profesori nas smiju zvati glupima, idiotima, promašajima, smiju nam davati jedinice bez razloga, a mi moramo šutjeti jer smo SAMO učenici. Nemojte slučajno misliti da ja opravdam što je onaj učenik ranio profesora. To je ipak bilo preekstremno. Ali neki profesori si ipak previše dopuštaju. Nisu učenici jedini nasilni. Istina, prošlo je vrijeme kad su profesori primjenjivali fizičke kazne, ali zato postoji psihičko i verbalno nasilje. Sigurno nije ugodno kad te netko od njih ubije u pojam i kaže ti da nećeš dogurati daleko u životu jer si preglup (a to se dogodilo jednom mom frendu iz razreda).I zato možda je zanimanje profesora stresno kao zanimanje pilota, ali i zanimanje učenika ne zaostaje. Stajanje pred nekim profesorima se može usporediti kao stajanje nasred autoceste s zavezanim očima. Nikad ne znaš što će te pogoditi. Ali najgore od svega je što svoje osobne probleme iskaljuju na nama. Tko im je kriv što su se posvađali s nekim članom obitelji ili im je auto krepao?
Da ne ispadne da uspoređujem naš školski sustav s Alcatrazom, moram spomenuti da ima i onih stvarno dobrih profesora. Samo da ih barem ima više...

1984. godine fotograf Natonal Geographica ,Steve McCurry, je našao bezimenu afganistansku izbjeglicu koja mu je pozirala za jednu od najupečatljivijih ikad napravljenih fotografija. Sliku je McCurry okinuo u nekoliko minuta, u šatoru izbjegličkog kampa u Pakistanu, tokom sovjetske okupacije Afganistana, ali djevojčicino ime nije zabilježio, ne mogavši zamisliti moć koju će slika zadobiti. Što je zaparavo fasciniralo sve te promatrače? Neuobičajeni spoj grubosti s glamurom i ozračjem dvosmislenosti uhvaćenim u djevojčinim prodornim zelenim očima. Ja nisam bila ni rođena kad je ta fotografija snimljena i objavljena, ali mi je ta famozna slika dobro poznata. Postala je simbol afganistanskog, ako ne i svijetskog izbjeglištva (baš kao što je i kod nas bio slučaj s onom uplakanom djevojčicom u vrijeme Domovinskog rata).
Krajem 2001. godine, uz novi kaos u Afganistanu , National Geographic Society i McCurry pokrenuli su ambiciozan pokušaj da nađu odavno izgubljenu djevojku koja je postala ikona na Zapadu. U Pakistanu je netko od domaćih pružio trag prema obitavalištu mlade žene: čovjek je rekao da ona živi blizu Tora Bore - planinskog pograničnog područja gdje su netom prije toga američke trupe i afganistanski borci vojevali smrtonosnu bitku protiv talibana i snaga Al-Ka'ide - i da je može dovesti. Žena je, uz ohrabrenje starijih u zajednici i s podrškom muža i brata, poduzela s porodicom desetodnevno putovanje u Pakistan da bi se srela s TV ekipom i McCurryjem. Ovaj put su joj saznali ime. Sharbat Gula. Sharbat, sada stara oko 29-30 godina, majka tri curice i supruga pekara, proteklo desetljeće i pol živjela je u siromaštvu, pretrpjela smrt djeteta, kao što je već sa šest godina izgubila roditelje u sovjetskom bombardiranju. Nikad nije vidjela McCurryjevu originalnu sliku, niti se ikad nakon toga fotografirala. Ali pristala je da je on ponovo fotografira - čak je i podigla burku.
McCurry kaže: "Mogu shvatiti zašto su ljudi dirnuti njime: ona je tajanstvena, dvoznačna. Lijepa je, ali uznemirena. Istrajna je, u njoj ima snage. Siromašna je, ali nije stidna. To je slika kojoj se možete uvijek iznova vraćati."

Surfam danas ja po netu i ugledam neki članak o uberseksualcima. Istina, o metroseksualcima znam puno, ali uberseksualci su mi do sad bili relativno nepoznat pojam. Ako među vama (osim mene) postoji još koja neinformirana osoba evo vam par činjenica ili karakteristika o novim seksualcima.
* Uberseksualci su najprivlačniji (ne samo fizički), najdinamičniji, najzanimljiviji muškarci u generaciji. Muževni su, pouzdani, imaju stila i zalažu se za najkvalitetnije u svim životnim aspektima.
*Uber više vremena posvećuje umu nego frizuri, uber zna razliku između dobrog i lošeg, a metro zna razliku između tekućeg pudera i pilinga za lice ili tijelo te neće odjenuti nešto što nije u trendu.
*Obojica se prema ženama ponašaju kao prema sebi ravnima, no uber svoje najbolje prijatelje pronalazi među muškarcima, a ne ženama.
*Obojica su strastveni, no uber je strastven kada je riječ o životnim načelima, a metro je najčešće strastven samo kada je riječ o njemu samome
*neki od najpoznatijih uberića: Bono, George Clooney, Bill Clinton, Arnold Schwarzenegger, Pierce Brosnan, Ewan McGregor....
Za Bona su rekli "On razmišlja globalno, ima sluha za društvena pitanja, povjerljiv je i suosjećajan".
Dakle, obitelj seksualaca je dobila novi pojam. (Uz homeseksualca, biseksualca, transseksualca, heteroseksualca, retroseksualca, technoseksualca, metroseksualca... podsjetite me ako sam kojeg zaboravila.) A možda će se neki od vas i naći u tome:-))
I zaključak: drago mi je što sam žena. Nas ipak dijele na samo tri vrste: lezbijke, biseksualke i hetero.

Dobila sam zadatak da napišem esej na temu "Vjerujem li u ljubav?"
Da nas netko iznenadi s tim pitanjem većina nas bi odgovorila potvrdno. Mislim, kako ne bih vjerovali u ljubav kad Hugh Grant i Julia Roberts ili Richard Gere i Debra Winger ili pak Snjeguljica i njezin princ završe zajedno i "žive sretno do kraja života". Ali... kad bolje razmislimo i oduzmemo sve filmove, legende, mitove i bajke, dobijemo ne tako lijepu sliku o ljubavi. Znam više razvedenih, rastavljenih i ogorčenih bračnih parova nego onih koji žive sretno u bračnoj idili.
Usporkos tome, ljubav i dalje postoji. Ali lakše ju je naći nego održati. Jer što se dogodi? Nakon početne euforije i blaženstva dođe do otuđivanja i na kraju svatko krene svojim putem. Ne mislim ja sad da je ljubav neka nemoguća misija, ali je teško naći ono pravo. Moja best frendica i njezin dragi su se ponašali kao dva zaljubljena golupčića. Nisu se mogli odljepiti jedno od drugoga i bili su zajedno 2 godine. Sad se ponašaju kao Bush i Osama i natječu se tko će koga više povrijediti.
I što sad zaključiti?

Spavala sam 12 sati:-)) Probudila sam se oko podneva i moram priznati da sam postavila osoban rekord. Opet sam sanjala isti san. Onaj u kojem letim. Ali to je nevjerojatno. Taj san sanjam još od djetinjstva i točno mogu opisati taj osjećaj kad si u zraku. Kod većine snova se jedva sjećam radnje a kamoli da se sjetim osjeta. Ali ovaj je drugačiji. Kad se probudim još osjećam vjetar u licu i mučninu od visine. To je super stvar za mene smrtnika jer je to najbliže letenju što ću ikad biti. Mislim, mogla bih probati padobranarstvo, ali nisam suicidalna. Baš sam se sjetila one pjesme Flying. Mislim da je od Bryana Adamsa.

Prva subota u mjesecu. To je dan za tradicionalni šoping s frendicom. Pošteno se naspavamo (osobito ja jer sam vjerojatno najveća spavalica na svijetu), sredimo i izađemo u grad. Prva na redu je obavezna dupla kava u našem omiljenom kafiću, a onda razgledavanje izloga i "svađe" u vezi dečkiju. Naime, imamo potpuno drugačiji ukus. Ona voli mršave, mlade i slatke, a ja starije, ozbiljne i malo jače građe. Nema tipa koji bi nam se objema sviđao. Ali usprkos tim "svađicama", odlično se zabavimo.
Grad se polako sprema za Božić. Postavljaju se ukrasi, božićne dekoracije su svugdje. Ljudi već sad mahnito kupuju poklone. Baš sam danas vidjela neke dvije starije gospođe koje su se svađale oko poslijednjeg autića na daljinsko upravljanje u nekoj trgovini. Obje su željele razveseliti svoje unuke. Ja darove kupim nekoliko dana prije Božića jer mi je uvijek teško odlučiti što kome pokloniti, ali na kraju uvijek uspijem pogoditi onaj savršen poklon. Naravno, u skladu s mojim financijskim stanjem jer gimnazijalci nemaju baš dobre plaće (čitaj: nikakve).
Ljudi, sad moram ići. Moj mali braco ide na spoj, a moj je zadatak da se pobrinem da ne izlije cijeli parfem na sebe i da ne uguši jadnu curu. Wish me luck. Zapravo, wish him luck :-))

1. prosinca. Opet je počeo padati snijeg. To je dan kad za neke službeno započinje sezona blagdana, rođendan moje frendice, ali ujedno i dan borbe protiv AIDS-a. Ovo poslijednje bi trebalo naglasiti. Procjenjuje se kako je HIV-om trenutno zaraženo 42 milijuna ljudi, a dodatnih 15000 osoba zarazi se svaki dan.
Bez brige, neću vam držati predavanje kako se štititi od virusa, kako se prenosi itd. To već sigurno svi znate. Ali znate li kad i gdje je nastao?
E, tu nastupam ja (nepresušni izvor beskorisnih informacija). Jedna od najranijih teorija drži kako AIDS nije nova bolest već od prije postojeća endemska afrička bolest koja je dotad bila "tiha" i neprepoznata. Smatra se kako su izvor HIV-1 pandemije Kongo-Kinshasa (Zair), Ruanda i Burundi iz kojih se bolest raširila u Tanzaniju i Ugandu na istoku te Kongo-Brazzaville na zapadu. Daljnje sirenje u Haiti i otud u SAD može se objasniti stotinama muškaraca iz Haitija koji su sudjelovali u UNESCO edukacijskom programu u Kongu između 1960. i 1975. itd itd
Neću dalje da mi ne zaspite, ali tko želi neka pogleda sve o tom virusu na http://www.medicina.hr/clanci/hiv_i_aids.htm.
Sad sam se baš sjetila onog filma sa Tomom Hanksom u glavnoj ulozi. Philladelphia. Tom glumi odvjetnika homoseksualca s AIDS-om u potrazi za pravdom. Uglavnom, i sudski i emocionalni dio su genijalno napravljeni i preporučam film svakome.