Navike su se već uvukle u naš život. Ponekad su tako doslijedne da osjećamo kao da se dan ponavlja.
Svako jutro ustajem prije 7, ponavljam iste radnje: zvonjava budilice... bacanje budilice s kreveta... nakon 5 min počne urlati s poda. Nemam izbora nego ustati i isključiti je.... slijedi jutarnja kava. Malo pomalo spremim se za školu i nerado krenem. Isti put. Znam već svaku rupu na cesti napamet. Znam onaj dobro poznati Peugeot s brojevima 7777 na registraciji i simpatičnog vozača s brkovima koji mi se svaki put nasmiješi za dobro jutro. Ne znam kako se zove (ja sam ga nazvala Sedmica), što radi, odakle je, ali znam da mi svojim dobročudnim smješkom uljepša svako jutro. Zatim neka kovrčava žena u crvenom Fordu Escortu koja uvijek žuri i nepomično gleda ispred sebe kao da se boji skrenuti pogled s ceste. Ulazim u školu. Na hodniku sretnem profesoricu iz povijesti kako pažljivo izbjegava učenike noseći čaj u ruci na putu do zbornice.
14:00 sati. Zvono za kraj škole. Vadim mobitel i čitam poruku svog brata: "Daj požuri doma. Opet sam zaboravio ključ i ne mogu ući u kuću." Nemam izbora. Žurim doma i pokušavam ne izgledati kao Ptica Trkačica. Braco sjedi na stepenicama ispred kuće i smije se. Znam da nema smisla govoriti mu da slijedeći put uzme ključ jer se to ionako neće dogoditi.
Danas se rutina malo promijenila. Ustala sam 15-ak minuta ranije i prije nego je otišao, ubacila sam mu ključ u ruksak. Više mi se ne da trčati doma. Kad je nastava završila vani je padao snijeg. Naravno, nisam imala kišobran, a snijeg je bio užasno gust. Jedan od najmrskijih profesora (kojemu se učenici boje i obratiti) mi je dobacio kišobran. "Imam auto, ne treba mi. Samo ga vrati sutra jer je kišobran od mog sina." Nasmješila sam mu se i zahvalila. E, to se ne događa svaki dan.
I Stand Still
Feeling lost and desperately
trying to find my way.
Staring at the infinite
number of decisions flying...
at me...
I stand still.
Knowing I should do
what a lack of courage
won't allow;
I stand still.
Post je objavljen 14.12.2005. u 21:50 sati.