Up's and Down's

Mogu s ponosom reći da sam music freak. Slušam sve i svašta osim narodnjaka i techna koji jednostavno nisu za moje uši. Kad čujem narodnjake moram odmah pobjeći jer me već doslovce počnu boljeti uši. Naravno, nemam ništa protiv ljudi koji ih slušaju dok god ih ne pjevaju u mojoj prisutnosti:-)) U poslijednje vrijeme sam postala velik fan bluesa, ali dobri stari rock je ipak nezamjenjiv.
Učim uz glazbu, čak i spavam uz glazbu. Često mi se dogodi da se probudim u neko doba noći i onda slušam glazbu dok opet ne zaspim. Ponekad čujem neku pjesmu kojoj ne znam ime pa onda usred noći palim mobitel i šaljem sms na 6897 ili 6800 (ovisno o tome jel slušam Obiteljski ili Otvoreni radio). Noćas sam negdje oko 3-4 ujutro čula onu "What's love got to do with it" od Tine Turner (za tu nisam morala slati sms). Sad je cijelo popodne pjevušim...
Oh whats love got to do, got to do with it
What`s love but a second hand emotion
What`s love got to do, got to do with it
Who needs a heart
When a heart can be broken...
Jučer je bila ista stvar s pjesmom "My way" od Sinatre. A moja ljubav prema glazbi ne može proći bez ironije. Naime, kad sam već takav fan, Majka Priroda me mogla obdariti nekim talentom za sviranje instrumenta ili dobrim glasom. No ništa od toga. Ali dobro, barem mi je dala donekle dobar sluh:-)

myspace graphics

Pablo Neruda... Čileanac.. Nobelovac... genije... faca ljubavne poezije.
Prvi puta sam se srela s njegovom poezijom prije nekoliko godina i svidjela mi se. Ne volim poeziju punu metafora o kojoj moraš pošteno razmisliti "što je pjesnik htio reći". Zato sam i više za romane. Ali Neruda iznosi svoje osjećaje direktno, njegovi su stihovi iskreni. A dodatni bonus mu je što je pisao na španjolskom. A svi znamo kako lijepo zvuči španjolski. "Noćas bih mogao napisati najljepše stihove" je jedna od njegovih najpoznatijih i najljepših pjesama.

myspace graphics

Neću vam opet pričati kako jedva čekam Božić i praznike jer pretpostavljam da to već i vrapci znaju:-))
Hmmm... sad kad sam to eliminirala, ne znam o čemu da pričam.
E da. Snovi. Inače sanjam neobične snove, ali ovaj koji sam sanjala noćas je bio neobičan. U snu sam već unaprijed znala što će se dogoditi i onda sam odjednom vraćena na sam početak i očajnički sam pokušavala promijeniti slijed događaja, ali kako god se trudila nisam uspjela. Sve se događalo baš onako kako se zbilo i prvi puta.
Da se ne igram psihologa, neću to analizirati. Jer ako počnem... roman bih mogla napisati. Ali možda bih mogla samo nešto malo reći o snovima...
Od davnina ljudi su gledali na snove kao na nešto tajanstveno, značajno i moćno. Smatrali su da su oni jezik nesvjesnog uma koji odražava naše radosti, brige i nade. Mnogi ljudi vjeruju da razumijevanjem jezika snova možemo obogatiti naše živote i povećati znanje o sebi. Franz Bardon je smatrao da su oni poruka našeg višeg uma našem nižem umu. On kaže da onaj tko ne razumije simboliku snova baca neotvorena i nepročitana pisma poslana od Boga.
Snove možemo podijeliti u tri kategorije:
1. Fizičke snove (fizičke smetnje, probava, bolest i sl.)
2. Psihičke snove (mentalne aktivnosti iz dana, radosti, brige i nade)
3. Mistične snove (proročki snovi, sjećanje prošlog života, poruke, simboli i sl.)
Lucidno sanjanje je sanjanje sa spoznajom da sanjate. Obično ono se događa kada tijekom sna, možda zato što se nešto čudno događa u sadržaju sna, shvatite da sanjate. Većina ljudi koji pamte svoje snove ponekad su to doživjeli, obično odmah se probudivši nakon te spoznaje. Međutim, moguće je ostati duže vremena u snu i da ste potpuno svjesni da sanjate. To se meni dogodilo puno puta.
Jedan filozof je rekao da smo u snu daleko bliži istini nego u budnom stanju jer nismo sputani tijelom. Možemo putovati beskrajnim univerzumom po volji. Tada smo zaista slobodni samo ako možemo biti dovoljno budni u snovima.
Uvijek me zanimalo što snovi znače. Ali nikad nećemo stići dalje od nagađanja.

Napokon snijeg. Mogu s ponosom reći da ga obožavam. Znam da ga neki ljudi baš ne vole. Nađu izgovore tipa "promet je užasan po snijegu", "užasno je hladno", "sve je prljavo od snijega"... Ali ja... živim za taj dio godine. Sve je u novom bijelom ruhu. Cijeli svijet izgleda drugačije. Zapravo tek tada postane lijep. Guste pahulje padaju, a ja hodam ulicom (bez kišobrana, naravno) i uživam.
Danas sam vidjela kako neka mama nosi jednogodišnjeg sinčića koji je oduševljeno gledao snijeg jer ga vjerojatno tek sada prvi puta vidio. To je bio prekrasan prizor i ja sam se jednostavno raznježila. Takve sam i ja bila kao klinka, a moram priznati da je snijeg jedna od rijetkih stvari koje me i dan danas mogu razveseliti kao malo dijete.
Naravno, od tih pahulja nije ništa više ostalo jer se sve rastopilo, ali ja sa nestrpljenjem očekujem onu pravu snježnu mećavu. Nadam se da će doći...

All for your blog! at bigoo.ws

All for your blog! at bigoo.ws

Ovih dana svi pričaju o ratu. Danas je 14. godišnjica pada Vukovara. Bila sam još malo dijete kad je ta pošast od rata poharala Hrvatsku. Srećom, sjeverozapadna Hrvatska nije bila tako pogođena. Ali neke slike su mi se ipak urezale u sjećanje. Usporeni kadrovi na tv-u, plač, očaj, jecaji ljudi....Ljudi su napuštali domove noseći samo ono što su u žurbi uspijeli pokupiti, majke su nosile djecu.... Muževa i očeva nije bilo. Oni su već dali život za domovinu ili su se zadnjim snagama borili gdje su god bili.
Kažu da bismo trebali zaboraviti rat. Ali kako? Toliko grobova još nije otkriveno, toliko zločinaca još nije kažnjeno, toliko obitelji još traži istinu o svojim najmilijima.
Neki dan sam vidjela neku sliku mladog hrvatskog vojnika. Pitam se je li on živ, je li se uspio vratiti svojoj obitelji... Ili je još jedno ime na popisu nestalih. Pokušavam zamisliti kako mu je bilo (iako je to nemoguće). Gdje je bio taj dan, kako se osjećao, što je sve vidio...
Ja sam od onih sretnijih. Nisam izgubila nikog od svojih bližnjih u tom ratu. Ali ipak.... svi Hrvati su moji bližnji. S onima poginulih u ratu, je umro velik dio nas. John Donne je rekao:

Ja.... jedina u mom društvu koja uvijek ima nešto za reći... ne znam o čemu da pišem.
O Batmanu kojeg sam jučer gledala po šesti put i u kojem je jedina dobra stvar Georgeov smiješak?
Ili o još jednom dosadnom danu koji me umorio više nego da sam kopala tunele?
Ili bih pak mogla pričati o sutrašnjem testu koji me očekuje?
Ne, pričat ću o mom dragom prijatelju it Australije koji mi je danas poslao mail u kojem su pisale samo tri rečenice: Live the moment. Catch the life. Don't miss the train. Ili na grubo prevedeno: "Živi trenutak. Ulovi život. Nemoj propustiti vlak."
O ovom poslijednjem ni neću razmišljati. Sam Bog zna koliko sam prilika u životu propustila. A ulovi život??? Jebiga... stalno trčim za njim i uvijek mi uzmakne. A živjeti trenutak... to već mogu. Skuhat ću šalicu čaja i konačno započeti čitati knjigu koju sam posudila prije 2 tjedna... Zato, dragi Peter, barem ću poslušati jedan tvoj savjet.

Šetajući ulicom ugledala sm malog Roma kako prosi. Dječak nije imao više od 6 godina. Bio je sav prljav, u iznošenoj odjeći i prekrasnim plavim očima. Ovo ne pišem s ciljem da krivim njegove roditelje ( ako ih ima). Ono što je mene šokiralo je način na koji su se ljudi odnosili prema njemu. Gledali su ga kao da je gubav i zaobilazili su ga u širokom krugu. I oni se smatraju tolerantnima? Rome nazivaju pogrdim imenima kao što su Cigani, odrpanci, smeće... A kako onda očekuju da se ponašaju? Mi njih kamenom, a oni nas kruhom??? Malo sutra. Svijet ne funkcionira tako. To dijete se od najranijeg djetinjstva suočava s diskriminacijom i nemoguće je zahtijevati da odraste u miroljubivog čovjeka s povjerenjem u ne-Rome.
Ne znam što će se dogoditi s njim, ali znam da nikad neću zaboraviti njegove nebesko plave oči s onim "zašto me izbjegavaju?" pogledom.

Vani je užasno hladno... Prijateljica i ja sjedimo u kafiću i pijemo vrući čaj. Odjednom počnemo pričati o Božiću. Istina, ima još više od mjesec dana do tad, ali kad jednom počeneš o Božiću... nemoguće je stati. Znam da ima nekih ljudi koji ne vole Božić. Slažem se da je stres česta pojava (čak i kod mene), ali ta topla božićna atmosfera me prati tijekom cijele godine. Snijeg, svjetla, ukrasi, pjesme, mirisi cimeta, kolača i bora.... blaženstvo za sva naša osjetila. Nema ništa bolje od sjedenja na Badnjak ispred drvca sa šalicom čaja u ruci i slušanje prigodne glazbe. Tko se ne bi rastopio uz onu slavnu pjesmu "White christmas"? Naravno tu su i pokloni. I ne mislim na onaj vrijednosni dio već na samo iščekivanje i gledanje lica svojih najbližih kada ih otvaraju. Na taj jedan dan nestanu sve brige.
Još samo 40-ak dana.....

Nepoznata zbivanja i situacije koje se čine već doživljenim. To je definicija. Traje djelić sekunde. Kao neki flashback. Najčudnije je što ljudi uopće ne pridaju nikakvu pažnju tome. Je li nam se isti događaj zbio u prošlom životu?
Prije nekih mjesec dana sam jela kestene s mojim frendom. I odjednom deja vu. To nije bilo sjećanje iz ovog života jer još nikad nisam bila u takvoj situaciji s njim. Što onda može biti? A tako poznat osjećaj. Zar ne bi bilo interesantno da su ti flashbackovi ili deja vu, koji traju samo trenutak, jedina veza sa našim prošlim životom? Sigurna sam da se mnogi pitaju otkud taj osjećaj, a nikad nećemo znati.
A ja bih samo htjela saznati s kim sam jela kestene prije 30, 50, 100 ili 200 godina....

KAD BIH TI MOGAO REĆI

Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
Vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Ako bismo plakali kad klaunovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.

Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš.

Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kada bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš

Možda ruže zaista žele rasti,
Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.

Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš

Mislim da sam po prirodi pesimist. Uvijek se pripremam na najgore jer onda ne boli toliko kad se to dogodi.... Ma lažem, uvijek boli jednako snažno bez obzira kako se ja na to pripremam.
Poslijednjih dana sam užasno umorna. Samo želim pronaći neku rupu i sakriti se od svega i sviju. Već jako dugo nisam osjetila onaj spokoj koji me prije znao obuzeti. Sad se uvijek brinem, stalno nekamo trčim i uvijek se brinem za sutra. Osjećam kako dolazi vrijeme blagdana i već njušim onu poznatu tjeskobu. Onaj osjećaj kad sam okružena hrpom ljudi, obitelji, prijateljima, ali se uvijek osjećam tako usamljeno. Želim leći na krevet, zaklopiti oči i ne misliti na budućnost. Želim se konačno odmoriti od svega i probuditi se ujutro spremna za nove poraze ( i možda nekoliko pobjeda, ako bude sreće).

Život je prilika - iskoristi je.
Život je ljepota - divi joj se.
Život je blaženstvo - kušaj ga.
Život je san - ostvari ga.
Život je izazov- suoči se s njim.
Život je obveza- ispuni je.
Život je igra- odigraj ga.
Život je dragocjenost -brini se za nju.
Život je bogatstvo - čuvaj ga.
Život je ljubav - uživaj je.
Život je otajstvo - otkrij ga.
Život je obećanje - ispuni ga.
Život je žalost - nadvladaj je.
Život je pjesma -pjevaj je.
Život je borba - prihvati je.
Život je pustolovina- poduzmi je.
Život je sreća - zavrijedi je.
ŽIVOT JE ŽIVOT - ŠTITI GA.
Majka Terezija

Uvijek su me zanimali nepoznati, misteriozni događaji. Oni koje povijest nikako nije mogla dokazati. Npr. nestale civilizacije, neobični ljudi, mitološka bića....
Jeste li čuli za onu priču o Uskršnjem otoku?
Ne zna se gotovo ništa o njegovoj prošlosti. Naime, zna se da je tu živio narod sa svojom kulturom, jezikom i povješću koja je bila zapisivana ali su katolički misionari sve spalili i time uništili svjedočanstva iz povijesti najmisterioznijeg otoka na svijetu. Smješten je nasuprot čileanske obale, a duž cijelog otoka se prostiru kameni kipovi tzv. "moai". Visine su i do 22 metra, a građeni su od vulkanskog kamenja. Ima ih ukupno 276 i predstavljaju ljudska tijela s duguljastim glavama, velikom ušima i ovalnim očima a njih 53 imaju na glavi neobične šešire. Nitko ne zna točno što su ti kipovi predstavljali, ali se smatra da ne predstavljaju otočane jer imaju posve drugačili oblik lica od njih. Postoji bezbroj teorija o tome zašto su izgrađeni. Neke teorije govore da su ih gradili tajanstveni misionari iz svemira jer glave kipova podsjećaju na kacige astronauta. No, kakve god teorije postojale, nikad se neće sa sigurnošću znati tko su ti likovi i kako i zašto su nastali.

Zanimljivo, zar ne? Ako vam se sviđaju takve priče... znam ja još toga:-)

LABUD

Zjenica plava moga vrta to je drhtavo ogledalo
jezera jednog čiste vode, toliko čiste te vjerujem
da se u sjajnu površinu misao moja upisuje.

Cvijet zraka i cvijet vode, duša jezera to je labud
sa svoje dvije ljudske zjene,težak i otmjen poput princa;
krila mu ljiljan, vesla ruža . . .
kljun mu u ognju, vrat žalovit i ponosit je,
i bjelina i sva umilnost labudova.

Ta ptica bijela, ptica teška, što zlokobnim se pjevom javlja;
-karanfil, skriven u ljiljanu, u plam i čudo pretvara se . . .
uzbuđuju me bijela krila kao goruće dvije ruke.

Nikakve usne nisu žarke ko njegov kljun u mojoj ruci;
nijedna glava tako krotko u moje krilo nije pala;
nijedna put mi nije dala takav užitak, takvu patnju:
kroz njegove se žile pjeni plamena struja, dvaput ljudska.

Rubinom rujnim od požude glava je njemu okrunjena;
i on odnosi puste želje u svome skutu ružičastom.
Na rukama mu vodu dajem a čini se da oganj pije;
i ja izgledam k'o da pružam čitavi pehar svoga tijela.

U mome snu toliko živi i tako u put moju tone
te često mislim jel' to labud s dva svoja krila lepršava,
s očima svojim rijetkim, ljudskim, i sa crvenim, žarkim kljunom
je li to samo bijeli labud u bistroj vodi mog jezera,
il' ljubavnik u mom životu . . .

Jezeru bistrom na obali zapitkujem ga u u tišini . . .
a tišina je samo ruža navrh njegova žarkog kljuna.
No on mi u svom mesu zbori, a ja ga u svom mesu slušam.

Katkada-cijela!-ja sam duša; Katkada-cijela!-ja sam tijelo.-
Uranja kljun u moje krilo i tu ostaje kao mrtav . . .
Na površini od kristala, u drhtavome ogledalu jezera,
koje katkada misao moju odražava,
crvenom bojom labud plaši, a ja bjelinom strah zadajem.

Šetam ja ulicom i pokraj mene prođe neka mala djevojčica s velikom torbom na leđima. Vjerojatno ide u prvi razred. I ja se odjednom upitam: Zar sam i ja bila takva? Tako malena i bezbrižna? Već godinama nisam razmišljala o svojim danima kao tako mala klinka. Nisam brinula ni o čemu. Najvažnija stvar na pameti mi je bila koju vrstu žvakaća kupiti ili koju čokoladicu. Ej, da mi je vratiti se u to vrijeme. Ona mala curica ni ne zna što je čeka. Morat će odrasti. Nije bilo davno kad sam ja bila kao ona. A već mi sad nedostaje djetinjstvo. Što će tek biti za 10-ak ili 20-ak godina?

LOST

It's like my day has turned to night,
And my stars and moon have lost their light,
And i'm wishing for things that won't ever come true,
& Soon I'm going to fall through.

The only thing holding me back now is a small rail,
And everything i try at i'm starting to fail,
My dreams are turning into nightmares,
And i'm losing all of my brething air.

Sometimes i feel like quitting,
Falling to the ground and permitting,
Everyone to laugh and point and say i told you so,
While i'll be giving away my last hello.

I guess this is my way of saying it's the end,
Say good-bye to everyone i've come to be friend,
Crying my tears and lying down in sorrow,
I guess i'll be saying i wish i could say see you tomorrow.

ne, nisam to ja napisala (nemam talenta da napišem misli na papir). To je napisala neka Taryin na www.poems-and-quotes.com.

Najvise se plašim nevidljivih sjenki.

Čovjek pun duha i u potpunoj se samoći izvanredno zabavlja
svojim mislima.

Budite kao baklja na nebu, zračeći ljubav i svjetlost.
Zamislite tisuću takvih baklji na nebu, poput sjajnih zvijezda u
dalekim galaksijama koje možete vidjeti za vedre noći.
Vi imate u sebi istu snagu da zračite ljubav i svjetlo i trebali biste
sjajiti poput zvijezde, od trenutka kad se probudite ujutro pa do
trenutka kad idete spavati.

U ovom varljivom svijetu nepotrebno je uzimati srcu sve nesreće
koje nam se dogode.

čudno je kako su ljudske sudbine povezane. nakratko upoznaš osobu i misliš da je više nikad nećeš sresti a onda ti se nekoliko godina kasnije neočekivano i iznenada pojavi u životu. tek tad počneš vjerovati u sudbinu. ne može sve biti slučajnost. ali ako i sudbina postoji ima čudan tajming. sve izokrene dok ne nastaje kaos, a onda se na kraju sjeti da bi mogla i nešto malo urediti. pa super. samo mi neka javi kad radi kaos a kad uređuje da se znam pripremiti. jer trenutno se nalazim u onoj fazi deep shit.

da imate izbora biste li odabrali da se rodite? to me je danas netko pitao i ja, iskreno govoreći, nisam znala što da odgovorim jer teoretski to ne bi bilo samoubojstvo jer tad još zapravo ne bi ni postojali. nikad nisam bila suicidalna i nikad nisam poželjela da me nema na svijetu ali.... da imamo izbora i da prevagnemo sve pluseve i minuse ovog života.. bi li se isplatilo živjeti? bi li neki ljudi ipak odlučili da se ne rode? ne znam... svi su ljudi samo "bačeni" na ovaj svijet i prepušteni sami sebi. nemaju pravo izbora... biti ili ne biti...pitanje je sad.
moram se prestati igrati filozofa...

crap, crap, crap, crap..... u ta 4 slova se može svesti moj cijeli dan. izgubila sam 5 sati čineći uslugu nekome tko je nije ni zaslužio, gospodin X me doveo na rub živaca svojim izjavama .... i onda mi netko neka veli da je život lijep. zadavila bih ga golim rukama. baš me zanima što će biti sutra. možda će ptičice lijepo pjevati, nemo biti je... plavo a možda ću ja imati još jedan usran dan. hmmm.... mislim da će ipak biti ovo poslije.dnje