Mislim da sam po prirodi pesimist. Uvijek se pripremam na najgore jer onda ne boli toliko kad se to dogodi.... Ma lažem, uvijek boli jednako snažno bez obzira kako se ja na to pripremam.
Poslijednjih dana sam užasno umorna. Samo želim pronaći neku rupu i sakriti se od svega i sviju. Već jako dugo nisam osjetila onaj spokoj koji me prije znao obuzeti. Sad se uvijek brinem, stalno nekamo trčim i uvijek se brinem za sutra. Osjećam kako dolazi vrijeme blagdana i već njušim onu poznatu tjeskobu. Onaj osjećaj kad sam okružena hrpom ljudi, obitelji, prijateljima, ali se uvijek osjećam tako usamljeno. Želim leći na krevet, zaklopiti oči i ne misliti na budućnost. Želim se konačno odmoriti od svega i probuditi se ujutro spremna za nove poraze ( i možda nekoliko pobjeda, ako bude sreće).
Post je objavljen 13.11.2005. u 15:05 sati.