Marketing
Ovih dana svi pričaju o ratu. Danas je 14. godišnjica pada Vukovara. Bila sam još malo dijete kad je ta pošast od rata poharala Hrvatsku. Srećom, sjeverozapadna Hrvatska nije bila tako pogođena. Ali neke slike su mi se ipak urezale u sjećanje. Usporeni kadrovi na tv-u, plač, očaj, jecaji ljudi....Ljudi su napuštali domove noseći samo ono što su u žurbi uspijeli pokupiti, majke su nosile djecu.... Muževa i očeva nije bilo. Oni su već dali život za domovinu ili su se zadnjim snagama borili gdje su god bili.
Kažu da bismo trebali zaboraviti rat. Ali kako? Toliko grobova još nije otkriveno, toliko zločinaca još nije kažnjeno, toliko obitelji još traži istinu o svojim najmilijima.
Neki dan sam vidjela neku sliku mladog hrvatskog vojnika. Pitam se je li on živ, je li se uspio vratiti svojoj obitelji... Ili je još jedno ime na popisu nestalih. Pokušavam zamisliti kako mu je bilo (iako je to nemoguće). Gdje je bio taj dan, kako se osjećao, što je sve vidio...
Ja sam od onih sretnijih. Nisam izgubila nikog od svojih bližnjih u tom ratu. Ali ipak.... svi Hrvati su moji bližnji. S onima poginulih u ratu, je umro velik dio nas. John Donne je rekao:
I zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni;
TEBI ZVONI
Nama je zvono uvelike zvonilo na današnji dan prije 14 godina. Zato, rat se ne treba zaboraviti. Jer time bi zaboravili i sve one koji su poginuli i bili ubijeni. A to ne zaslužuju. Mržnja prema neprijateljima je prošla (ili će proći), ali ne smijemo dopustiti da ode i naše sjećanje na sve one koji su bili tamo i dali zadnju kap krvi za naš dom.
PS. Toplo preporučam svima da pročitaju knjigu "91,6 MHz GLASOM PROTIV TOPOVA". To je istinita je priča o nekoliko mjeseci prije i za vrijeme opsade Vukovara viđenih očima novinarke Radio-Vukovara Alenke Mirković, ujedno i autorice.
Post je objavljen 18.11.2005. u 20:00 sati.