|
|
| lipanj, 2010 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr
Labradori su početno uzgajani da bi pomagali lovcima pri lovu ptica na vodi. Labrador još i danas sluzi tome. Danas se još koriste kao pomoć policiji pri otkrivanju droge, lovacki psi, terapeutski psi. Danas se ponekada javljaju sporovi, naročito u SAD između vlasnika labradora koji se uzgajaju za izložbe i onih koji ih uzgajaju kao lovačke pse. Jedni kažu da je labrador potpuno izgubio na karakteru, a drugi na izgledu... Međutim, prosječan vlasnik danas ce labradora imati za kućnog ljubimca, te ga ove priće vjerojatno Ovi psi uče jako brzo ukoliko su u povoljnoj okolini. To je pasmina za koju se preporučuje da sa vlasnikom prođe školice za pse zbog svog vrlo živog karaktera. Odličan je kao porodični pas i sa svojim vlasnicima može sudjelovati u jako mnogo aktivnosti i igara. Dobro istreniran i socijaliziran pas je jako nježan prema djeci i starijim osobama. On nikada ne bi trebao biti agresivan, te nije pogodan za psa čuvara. Oni ce lajati da bi upozorili na dolazak stranaca. Dosta labradora je međutim izuzetno sretno i prijateljski raspoloženo kada je u bilo kojem ljudskom društvu, pa makar ot bili i stranci . Najsretniji su kada su uključeni u svakodnevne aktivnosti. Ovo je aktivna rasa puna energije, pa stoga zahtijeva i aktivnog vlasnika . Dosada i usamljenost može kod njega prouzrokovati probleme u ponašanju. Crte karaktera i nivo aktivnosti ipak ce zavisiti od psa do psa i od genetike, treninga, socijalizacije, brige koju svakodnevno prima...
manje interesiraju.
Valja naglasiti da labradori koji nisu trenirani i s kojima se ne radi zaista JESU veliki problem svojim vlasnicima, jer će takvi neupućeni i neodgovorni vlasnici njih teško moći kontrolirati. Nerijetko takvi zanemareni labradori postaju i pravi umjetnici u bježanju od svojih vlasnika. Kad ih se jednom disciplinira (što nikako ne znači batinama!), većina takvih u početku zanemarivanih i odgojno zapuštenih / raspuštenih labradora postat će sasvim normalni kućni ljubimci. 
undefinedundefined
ZAŠTO PAS LIŽE RANE NA TIJELU?
Poznato je da rane kod pasa zarastaju prije nego rane kod ostalih domaćih životinja. Pas liže svoje rane kad se povrijedi kako ne bi došlo do infekcije. U slini psa nalaze se sastojci (karbonati, natrij, globulin) koji osvježavaju ranu, dezinficiraju je, suše i tako ubrzavaju zacijeljenje.
ZAŠTO PSI JEDU TRAVU?
Poznato je da se pas nekada isključivo hranio mesom životinja koje je ulovio, danas zvijeri pri ulovu najprije pojedu iznutrice (u želucu ima trave). Danas se pas uglavnom hrani 1/3 mesa i 2/3 ostalih proizvoda. Primjećujemo da pas jede travu ali ne svaku već tzv. pasju travu. Travom si olakšava probavu. Kada se pas čisti, često proguta i nešto dlaka koje mu ostanu u želucu. Trava mu pomaže da dlaku lakše povrati. Sama trava također pospješuje funkcije crijeva i želuca te u tijelo unosi i potrebnu dozu vitamina.
ZAŠTO PAS ZAKOPAVA HRANU?
Kada pas raspolaže s većom količinom hrane, zbog straha da je sutra možda neće imati, zakopava je u zemlju ili pijesak. To u prirodi rade šakali i vukovi. Ta hrana psu ne služi samo kao rezerva, nego zakopano meso i druga hrana zbog vlage u zemlji sazrije i fermentira. Na taj način hrana postaje ukusnija i lakše probavljiva.
ZAŠTO, KADA POČNE LAJATI JEDAN PAS, LAJU l SVI OSTALI PSI U SUSJEDSTVU?
Poznato je da je nekada pas živio u čoporu i da je društvena životinja. Prilikom zbližavanja čovjeka i psa društvenost prema drugim psima je oslabila. Postao je privržen svome vlasniku kojeg doživljava kao vođu čopora. Naravno, ne zaboravlja svoje porijeklo. U psu se bude uspomene na čopor, na noćno zavijanje (danas samo kod vukova i šakala). Ako pas najavi neku promjenu u svojoj okolini isto naprave (počnu lajati) svi psi u susjedstvu, bez obzira stoje kod njih sve mirno. To je odraz njihove uzajamne brige i pomoći u spomen nekadašnjeg zajedništva u čoporu, iako bi se u međusobnom susretu sigurno potukli.
ZAŠTO PSI TRČE ZA VOZILIMA?
Svatko od nas imao je priliku vidjeti psa kako trči za automobilom i želi ga ugristi, a kad mu to ne uspije, s repom među nogama vraća se natrag u svoje dvorište. To je refleks prastarog načina lova koji je bio pasja potreba: da ugrize divljač, zadavi je i time priskrbi plijen za sebe i gospodara. Nos mu ukazuje da je auto stroj od željeza, oči i razum mu kazuju da je njegov trk uzaludan. Pas se ponaša nagonski.
ZAŠTO PSI PREDNJIM l ZADNJIM NOGAMA GREBU PO ZEMLJI?
Vukovi na svojim stazama a posebno na križanjima zadnjim nogama grebu po zemlji te na taj način ostavljaju znakove raspoznavanja, kao orijentaciju za čopor koji ih slijedi. Na isti način psi obilježavaju svoj teren da bi iza njih ostao bilo kakav trag. Namjena tih tragova je da upozori i obavijesti ostale pse da je tuda prošao te da računaju na susret s njim.
ZAŠTO PAS KRUŽI KADA ŽELI LEĆI?
Iz iskustva znamo da svaki pas prije spavanja više puta kruži oko ležaja te zatim legne. To čini u kućici, u stanu ili na livadi. Tu pojavu je pas naslijedio od predaka koji su izabirali ležajeve u kakvoj udolini kako bi se što ugodnije smjestili. Mnogi nagonski postupci današnjeg psa podsjećaju na instinktivne (nagonske) radnje njegovih predaka koje su morali upotrebljavati da bi opstali.
ZAŠTO PAS DAHĆE?
Pas se ne znoji i dahtanjem, otvorenih usta i isplaženim jezikom se rashlađuje, odnosno regulira temperaturu tijela. Normalna temperatura psa je 38,5 C.
Labradori imaju dvostruko krzno: meku poddlaku koja im održava tjelesnu toplinu i u hladnoj vodi, i tvrđu vanjsku dlaku s koje voda lakše odlazi. Rep labradora, najbolje opisan kao vidrin rep, debeo je u korijenu i sužava se prema vrhu. Rep se ne smije savijati preko leđa i ne smije imati kovrčavu dlaku, niti zastavice.. Rep bi svakako morao biti upravo u visini stolića za kavu i uvijek spreman da jednim zamahom počisti stolić.
Glava labradora, dosta široka, ukrašena je srednje velikim obješenim ušima . Meni nešto najdraže kod labradora , odaje stalnu pozornost i inteligenciju, i šalje jasnu poruku da se radi o pristupačnom, prijateljski nastrojenom i temperamentnom psu. Izraze lice mijenjaju s raspoloženjima, pa se tu dade vidjeti svašta: od zainteresiranosti, čuđenja, baš_me_briga_za_cijeli_svijet stava, do veselja i sreće.
Najbolja osobina labradora upravo je njihov temperament. Labradori su ljubazni psi, vrlo orijentirani na ljude. Najsretniji su upravo kraj svog čovjeka. Dok su štenci ili vrlo mladi psi, donošenjem igračke u vaše krilo pozivat će vas na igru.
Vrlo su strpljivi s djecom i odlični su kućni ljubimci za obitelji. Nisu psi čuvari, premda mogu zaštitnički zalajati, ali u većini slučajeva neće nastupiti agresivnije od toga. Odlični su s ljudima, i veća je vjerojatnost da će uljeza izlizati do smrti negoli ga ozlijediti. Stabilni su, a neobične stvari, pojave ili događaji neće ih lako izbaciti iz takta. Kad ih se dobro socijalizira i odgoji, cijeli će svoj pseći život ostati pouzdani i stabilni, a njihova raspoloženja kretat će se od 'ja sam najveća lijenčina na svijetu' (to je ono famozno labradorsko dokoličarenje kod kuće, gdje su vrlo mirni i gotovo neprimjetni) do 'što hoćeš da sad napravim? samo reci!' kad s njim iziđete van.
Zanimljivosti:
Labrador često ima takav izraz lica da izgleda kao da se smije.
Labradori su 7. od 86 pasa u ljestvici inteligencije i snalažljivosti.
Labradori su dobili ime po otoku Labradoru u Kanadi.
Često su služili ribarima za donošenje svega što bi palo s broda u more: riba , plutača…
Labrador je u svojoj rodnoj regiji bio nazvan i «malim vodenim psom ».
Labrador ima takozvan «vidrin rep» koji je širok u korijenu a sužava se prema vrhu.
Labrador ima plivaće kožice među šapama.
Eto vidite li sad koliko labradori obožavaju vodu da su joj se potpuno prilagodili.
Nadam se da ste ponešto naučili.
Vakcinišite psa ODMAH, čim ste ga nabavili, ukoliko to prethodni vlasnik nije uradio. Štenci i mladi psi do jedne godine starosti posebno su podložni zaraznim virusnim obolenjima, koja najčešće završavaju smrtnošću životinje. Obratite se stoga veterinaru, koji će psa prvo očistiti od glista (ovo je važna mjera za uspešno dejstvo vakcine), a zatim vakcinisati polivalentnom vakcinom protiv štenećaka, mačije kuge, zaraznog zapalenja jetre, leptospiroze i zaraznog kašlja.
Štenad se vakcinišu tri puta:
Prvi put sa 7, odnosno 8 nedelja starosti, zatim
sa 11, odnosno 12 nedelja i treći put
sa 17-18 nedelja.
Tako vakcinisana štenad je zaštićena godinu dana. Psi se posle toga vakcinišu jednom godišnje - svake godine do kraja života
Već sa 4 meseci starosti ili neposredno kada se završi vakcinalna serija protiv osnovnih psećih bolesti, psa treba vakcinisati protiv besnila. Vakcinacija protiv besnila je zakonski obavezna i radi se jedanput godišnje do kraja života. Vakcina je bezopasna po zdravlje vašeg psa i nema nikakve neželjene efekte, iako se daje pre navršene prve godine života. Ne utiče na rast i razvoj kao ni na boju očiju ili kvalitet dlake vašeg ljubimca.
Ne zaboravite da psu obavezno četiri puta godišnje date i tablete protiv crevnih parazita (štene se najčešće već rađa sa glistama koje dobija još u materici kuje, ukoliko ona nije bila na vreme očišćena).
Simptomi bolesti :
U cilju postavljanja brže i tačne dijagnoze veterinaru je potreban vaš izvještaj, pa je dobro da odmah na početku, ako ste posumnjali na bolest, bilježite sve promjene koje ste uočili kod vašeg psa. Npr.:
- iscrpljenost, brzo zamaranje,
- odbijanje hrane, upadljivu žeđ
- jak zadah iz usta
- često povraćanje
- proljev
- izbacivanje glista,
- učestalo ili izostalo mokrenje,
- promjena boje stolice
- kašalj, kihanje
- promjene na koži, crvenilo, svrbež
- promene na sluzokoži (sekret iz očiju ili nosa, zamućene rožnjače),
- bolna preosetljivost određenih djelova tijela,otoci, bolovi pri kretanju,
- grčevi, tikovi
- gubitak svjesti
VAŽNA NAPOMENA: Poslije pete godine života vašeg psa dobro je da se svake godine uradi kontrolna analiza krvi koja će obuhvatiti najvažnije parametre za procenu stanja njegovog zdravlja. Praksa je pokazala da bi se mnoge bolesti mogle sprečiti ili izlečiti ukoliko bi se otkrile na vreme, kao što su npr. bolesti jetre i bubrega čiji simptomi se obično vide onda kada je bolest već uveliko uznapredovala.
Srednje atletske građe, posebno jakog repa. Ženke teže oko 25 - 32 kg, a mužjaci oko 35 - 38 kg. Dlaka im je kratka i glatka, može biti u crnoj, žutoj ili čokoladnoj (smeđoj) boji.
Postoje dve vrste Labradora, Engleski i Američki, ali male su razlike.
Engleski su manji, kraći psi, sa većim glavama, dok su američki veći. Postoji još i australijska podvrsta, koja je manje poznata.
KARAKTERISTIKA - Uravnotežen, veoma budan, odličnog nosa, mekih usta, sa oduševlj enjem ide u vodu, ima sposobnost prilagođavanja u predanog pratioca.
NARAV - nteligentan, oprezan i poslušan, sa velikom željom pruža radost svom gospodaru. Prijateljske prirode, nikada sa znacima agresivnosti ili jasne
plašljivosti.
GLAVA I LUBANJA - Široka lubanja sa jasnim stopom, dobro modelirana bez mesnatih obraza. Vilice srednje dužine, pune snage, ne špicaste. Široka, dobro formirana nosna pečurka.
OČI - Srednje velike, pokazuju inteligenciju i dobru narav. Braon ili boje lješnjaka.
Vrlo je teško razumjeti a naročito objasniti „pseći jezik”, tako da ni vrhunski kinološki stručnjaci i instruktori za obuku pasa još nisu našli zajednički „ljudski jezik” da objasne neka od ovih ponašanja. Pouzdano se zna da psi koriste različite zvukove i njuh za komunikaciju. Isto tako se pouzdano zna da oni instiktivno stvaraju hijerarhiju u čoporu i režanjem ili agresivnim ponašanjem pokušavaju da
nas upozore, zaprijete nama i okolini ili urade nezamislivo – ugrizu.
Racionalno razmišljanje nije odlika psa iako je vrlo inteligentan, on zna samo za strah ili prijatan osjećaj te se tako i ponaša. Zbog toga je nerazumno prijetiti psu tipa „uradi to još jednom i dobićeš batine”. Na Vama je da naučite pseći jezik, postanete vođa čopora i shodno tome vaspitavate svog psa.
U svakom slučaju, pošto postoje općenita mišljenja o ovim temama, možda nije na odmet prepustiti neke segmente vaspitanja vašeg drugara profesionalnim trenerima. Režanje, agresivnost i bespotrebno lajanje je svakako neprihvatljivo ponašanje, i ako niste u mogućnosti da posvetite dovoljno vremena i strpljenja vaspitanju svog psa, prepustite to nekome ko zna kako. Krenite zajedno u „školicu” za obuku pasa i bićete daleko bolji drugari i cimeri kada se uspostavi pravilan poredak i harmonija u domu bez vikanja, batina i kažnjavanja.
Labrador ili kralj svih retrivera je rasa koja potiče iz Engleske, a prema nekim podacima iz regije St. John's u Newfoundland u Kanadi. Nastala je u 19. veku. Onde su ga nazivali malim vodenim psom, kako bi ga razlikovali od većeg newfounlandera. Jedna legenda govori da je labrador retriver rođen iz ljubavi izmedu vidre i psa St. Johna, a u prilog ove teorije se navodi osnovna karakteristika ove rase - vidrin rep.
Jedna je od najpopularnijih rasa u Velikoj britaniji, a u SAD - u i Francuskoj je rasa broj 1. Koristi se kao lovački pas, službeni pas - u policiji za pronalaženje droge, kao pas vodič slepih, i naravno kao kućni ljubimac.
Visina mužjaka u grebenu je 56 - 57 centimetara sa odstupanjima do 61 centimetar, a visina ženki je 54 - 55 centimetara. Telesna masa je između 26 - 36 kilograma. Dlaka je kratka i debela s vodo-otpornom poddlakom, jednobojno crna, čokoladno smeđa ili svetložuta. Dlaka nije zahtevna, potrebno je četkanje jedanput nedeljno, a za vreme linjanja nešto češće. Glava je široka, sa snažnom vilicom, oči srednje veličine, smeđe ili boje lešnika. Uši su nisko postavljene, padaju prema glavi. Ovaj pas je skladnih proporcija, snažne građe, sa snažnim, dubokim prsnim košem.
Displazija kukova je razvojna anomalija građe kukova, gde koštani delovi kukova, glava butne kosti i acetebulum nisu dovoljno učvršćeni mišićima, ligamentima, tetivama i zglobnom čaurom.
Neke rase pasa su posebno sklone nastanku displazije: nemački ovčar, labrador, zlatni retriver, rotvajler, veliki šnaucer, bokser itd. Postoji nekoliko faktora koji utiču na nastanak displazije kukova:
· genetska odnosno nasledna predispozicija ( 40 do 60 % )
· brzi i nagli rast kao posledica hormonskog poremećaja
· slab razvoj mišićne mase
· nepravilna ishrana i loša nega
Bolest je progresivna, dovodi do degenerativnih promena na kukovima, koje se na početku bolesti klinički manifestuju: laganim povremenim šepanjem i zamaranjem a kod odmaklih slučajeva izrazito jakim bolnim stanjem, šepanjem, otežanim ustanjem, gubitkom apetita i raspoloženja. Patološke promene se uvek javljaju na oba kuka.
Vlasnicima pasa sklonim displaziji zgloba kukova se obavezno preporučuje pregled kod veterinara i snimanje kukova u periodu od 5.do 8. meseca starosti. Na taj način se postavlja blagovremena dijagnoza i sprečava dalji razvoj bolesti.
U doba intenzivnog rasta vašeg psa, preporučuju se plivanje i lagane šetnje, koje ne opterećuju zglobove, a razvijaju potpornu muskulaturu.
Ne preporučuje se: trčanje po stepenicama, kretanje po betonu i asfaltu, proklizavanje po parketu i pločicama, uskakanje u auto i iz njega, trčanje za lopticom, skakanje za drvetom kao i prekomerna težina.
Preporučuje se davanje preparata koje sadrže glukozamin i hondroitin, jer glukozamin regeneriše hrskavice, tetive i ligamente, održava ih gipkim i elastičnim i olakšava nesmetano kretanje.
Labradori su prijateljske, inteligentne životinje mekane dlake, teške između 30-35 kilograma, a visoke od 55-60 centimetara. U prosjeku žive 10-12 godina. Klasificirani su obično po bojama: crni, žućkasti i smeđi, popularno prozvani - čokoladni. Ako ne po boji, mogu se kategorizirati i kao labradori koji imaju natjecateljsku crtu (engleski) i kućni (američki).
Osjećaju se ugodno u društvu drugih pasa, i naravno ljudi. Obično se čvrsto vežu uz svoje vlasnike, i zahtijevaju puno pažnje i brige. Kako bi pokazali svoju zahvalnost, često donose kući stvari na koje naiđu u šetnji ili igri na livadi. Jako su energični i aktivni, i baš zbog toga im trebaš osigurati dovoljno vremena koje provode vani, da se mogu istrčati i poigrati s tobom. Ako ne, mogu postati destruktivni.
Kako dlaka labradora ne treba previše pažnje, ne trebaš ih često kupati. No ako imaš bazen ili nešto gdje mogu zaplivati, svakako mu dopusti da zadovolji svoju želju za brčkanjem u vodi. Ali nikako svog ljubimca ne ostavljaj bez nadzora. Pobrini se da mu redovito odrežeš nokte.
Skloni su prekomjernoj težini, stoga bi njihova hrana trebala biti niskokalorična. Hrani ga visokovrijednom hranom koja se satoji od proteina, vitamina, minerala, ugljikohidrata i masnih kiselina. Štenci bi hranu trebali dobivati triput dnevno, ali nema ništa loše u tome da zdjelicu s hranom ostaviš dostupnu cijelo vrijeme. No hraneći malog labradora triput dnevno, a nakon svakog obroka odneseš zdjelicu, zapravo daje osjećaj sigurnosti jer znaš da je tvoj labrador pojeo koliko je trebao. Svježa i čista voda treba biti dostupna cijelo vrijeme, i za štence i odrasle labradore.
Svog psa možeš hraniti i hranom koju pripremiš kući, i onom koju kupiš u pet shopu (suha i takozvana mokra/vlažna hrana). Odraslim labradorima je dovoljno dati hranu dvaput dnevno. Hranu koju spremiš kući, možeš mu servirati par puta tjedno, kao i konzerviranu hranu bogatu proteinima. Domaća hrana, odnosno ona koju pripremiš kući, može se sastojati od kuhane govedine, piletine, puretine, svježeg povrća i voća, jaja, smeđe riže.
Osiguraj svom labradoru dobro mjesto za spavanje i odmaranje - veliku kućicu s mekanom tkaninom na dnu (možeš koristiti deke). Potrebno im je i dosta igračaka, ako za ništa, onda da ih odvratiš od igre i grickanja tvojih cipela i tenisica.
Svakako posjećuj veterinara; bilo zbog pregleda, injekcija, i naravno, sprječavanja pojave bolesti. Labradori obično oboljevaju od displazije koja zahvaća kukove i zglobove. Skloni su i problemima s očima.
Labradori su ljubazni psi, vrlo orijentirani na ljude. Najsretniji su upravo kraj svog čovjeka. Dok su štenci ili vrlo mladi psi, donošenjem igračke u vaše krilo pozivat će vas na igru. Labradori su veliki, snažni psi i potrebna im je redovita vježba kako bi ostali u kondiciji. Kao samostalna pasmina, Labradori su priznati od 1905. godine. Godi im život u obitelji, u kojoj su šetnje, igranje frizbijem, loptom i trčanje redovite aktivnosti. Pravi Labrador potpuno je neagresivan u odnosu na ljude i druge životinje i sretan da zadovolji čovjeka. To je i glavna karakteristika ove rase. Labrador ima tako mnogo toga što privlači ljude... neagresivnost, inteligenciju, sposobnost prilagođavanja, što ga čini gotovo idealnim psom. Izuzetno dobro se slaže sa djecom, te se i preporučuje za porodice koje imaju čak i malu djecu. Najbolja osobina Labradora je njihov temperament.
Labrador retriver je sigurno s Labradora, zar ne? E pa nije. Prema svim saznanjima, labrador potječe s Newfoundlanda. Moguće je da je naziv dobio prema zemljopisnoj povezanosti, budući da se Labrador nalazi sjeverozapadno od Newfoundlanda,a njegovi tokovi se spuštaju na istočnu obalu otoka. Richard Wolters u svojoj knjizi "Labrador retriever" piše kako su Britanci u 19. stoljeću čitavo to područje strpali pod jedno, pa se moglo odnositi na pse otuda. Neka od brojnih imena kojima su tijekom stoljeća nazivani labradori i njihovi preci su: pas svetog Johna, niži pas svetog Johna, pas s Newfoundlanda, niži pas s Newfoundlanda, mali newfoundlander, newfoundlandski vodeni pas, labradorski pas, labradorski pas svetog Johna, crni vodeni pas, niži labrador, manji labrador,engleski retriver i engleski labrador. Ime bi također moglo biti objašnjeno porijeklom riječi labrador, koje dolazi od portugalskog i španjolskog naziva za radnika. Veza se može pronaći i sa selom u sjevernom Portugalu nazvanom Castro Laboreiro, gdje psi koji čuvaju stoku pokazuju iznimnu sličnost s labrador retriverima. Preci labrador retrivera pomalo su misteriozni, što nije toliko neobično ako znamo kolika je raznovrsnost pasmine. Na kraju krajeva, kako bi jedna Pasmina mogla biti sposobna za toliko raznovrsnih zadaća, za rad u najtežim uvjetima, a istovremeno posjedovati jedan od najprijateljskijih karaktera? Bez pisanih dokaza koji evidentiraju koji je pas došao odakle i s kim je paren, možemo samo nagađati o precima ovih pasa. Crni gonič svetog Huberta iz Francuske, radni vodni psi iz Portugala, staroeuropski psi tipa pointera i psi Indijanaca starosjedilaca - svi su oni mogući preci. Podrazumijeva se da je moguće kako se radilo o mješavini neke od navedenih ili drugih pasmina, budući da su trgovci iz cijeloga svijeta posjećivali Newfoundland stoljećima, što je bilo dovoljno vremena da se razviju pasmine sa željenim radnim osobinama. Rezultat su bile dvije vrlo različite pasmine, veći dugodlaki pas korišten za sakupljanje ribe u vodi koji je postao današnji newfoundlander i manji retriver s kraćom dlakom koji je prešao u današnjeg labradora.
Labradori dolaze u tri boje: crna, žuta i čokoladna. Crna je najpoznatija i dominantna, a također je bila najdraža i najviše se koristila u uzgoju sve donedavna. Važno je napomenuti kako su žuta i čokoladna boja primijećene kod izvornih pasa svetog Johna na Newfoundlandu. Prenose se recesivnim genima i nazivalo ih se bojom "jetre" i ponekad "zlatnom". 1807. godine brod "Canton" prevozio je primjerke psa svetog Johna u Poole u engleskoj, vjerojatno kao dio uzgoja za uzgajivačnicu labradora od vojvode od Malmesburyja. Brod je doživio brodolom, a dva psa, jedan crni i jedan čokoladni, su pronađeni, te se vjeruje da su bili dio uzgojnog programa (uz još neke pasmine) Chesapeake retrivera. Kako smo već spomenuli, žuta i čokoladna boja prenosile su se recesivno, a štenci ovih boja povremeno su se pojavljivali u leglima. Tijekom ranog uzgojnog programa te su boje najčešće smatrane "pogrešnima", dok ih nisu prihvatile i službeno odobrile britanske i američke kinološke organizacije. Neki ljudi i dalje preferiraju crne labradore, govoreći kako su oni najbolji. No, to je više stvar osobnog ukusa, dok god pas potječe iz zdrave uzgojne linije i dobrog uzgojnog programa. Čokoladni su labradori i dalje najrjeđi na izložbama, bilo ljepote ili radnim natjecanjima. Ipak, njihova popularnost postojano raste i za kojih 10 godina mogli bi se izjednačiti s ostalima u broju, prihvaćenosti i kvaliteti. Predrasude protiv čokoladnih labradora na izložbama ljepote i natjecanjima su i dalje široko rasprostranjene i danas. Često ih smatraju ili "preružnima" za izložbe ili "preglupima/pretvrdoglavima" za natjecanja.
Labrador retriver je donosač u sportskoj klasi pasa. Smatra se "vodenim" psom koji će lovcu donijeti plijen nakon što ga je ovaj pogodio. Koriste se za lov kako na kopnene, tako i na vodene ptice. U novije vrijeme pojedinci su radili na usvršavanju pokazivanja plijena kod labradora. Bez obzira na njihovu kinološku kvalifikaciju, labradori su danas među omiljenim kućnim psima zbog njihove divne osobnosti, nježnosti i odanosti. Labradore su prvo zvali psi svetog Johna ili niži psi s Newfoundlanda. Pasmina je postojala na Newfoundlandu u 18. stoljeću i uvezena je u Englesku početkom 19. stoljeća. Engleski su ribari naseljavali Newfoundland još u 16. stoljeću, a izgleda kako su se psi svetog Johna razvijali zajedno s razvojem ribarstva. Ti su se psi smatrali "radoholičarima" i uživali su u izvođenju zadataka u tom ribarskom okruženju. Znali su razbiti led kako bi došli do plijena, kojeg će zatim odnijeti lovcu i vratiti se da bi dočekali idućeg. Na njih treba pripaziti po toplom vremenu, jer će raditi iznad svojih fizičkih mogućnosti i pregrijati se ako ne povedete računa o njima. Priča se kako su neumorno radili u hladnoj vodi s ribarima, da bi se zatim s njima vratili kući i nastavili se igrati s njihovom djecom. Od ljudi, često grubih i otresitih, koji su na Newfoundlandu počeli loviti ribu sredinom i krajem 15. stoljeća, do engleskih aristokrata koji su unaprijedili i sačuvali pasminu u 19. stoljeću, ljudi odgovorni za razvoj labradora i sami su sačinjavali iznimno raznoliku skupinu. Ribari su ih koristili za skupljanje ribe koja bi ispala s udica i za vuču ribarskih mreža. Ovi su psi trebali imati želju za ugađanjem, biti dobri plivači i biti dovoljno mali da bi se mogli provlačiti između ribarskih barki. Morali su imati kratku, gustu i vodootpornu dlaku da bi izdržali plivanje u jako hladnoj vodi, a da im se na dlaku ne nahvata led i da se ne natope vodom prilikom izlaska iz nje. Izvan vode privremene su nastambe počele zamjenjivati stalne, pa je pas retriver (donosač) mogao biti vrlo koristan u lovu. Dio Newfoundlanda nazvan Saint John bio je pretežno naseljen Englezima, koji su ove radne pse doveli sa sobom u Englesku, preko luke Poole u Dorsetu, newfoundlandskog čvorišta trgovine ribom. Ti su psi svetog Johna postali najcjenjeniji sportski psi za one koji su si mogli priuštiti držanje štenara za kontrolirani uzgoj.
Odgovori na pitanja "tko, što, kad i gdje" u povijesti labrador retrivera
U ranim 1800-tima prvi primjerci pasa svetog Johna stižu u Englesku; neka od njih uvezao je drugi grof od Malmesburyja u Heron (Hurn) Court blizu Poolea.
Prvi zapis o labradoru u "Uputama mladim sportašima" pukovnika Petera Hawkera datira iz 1814. godine. On ih je promatrao na Newfoundlandu, u njihovom prirodnom okruženju.
1823. godine sportski umjetnik Edward Landseer naslikao je crnog psa s bijelim oznakama, s nazivom "Cora. Kuja labradora."
1835. godine peti vojvoda od Buccleucha otvorio je štenaru za pse svetog Johna u Škotskoj, a naziv "labrador" skovao je u pismu iz 1839. u kojem spominje svog "labradora" Mossa, kao i "labradora" Drakea koji pripada desetom lordu Homeu. On i njegov brat, lord John Scott, uvozili su pse svetog Johna s Newfoundlanda. Pse koje su uvezli nazvali su Jock, Nell i Brandy. Brandy je dobio ime tijekom prijevoza preko Atlantskog oceana. Skočio je u uzburkano more kako i dohvatio kapu jednog od članova posade. Trebalo im je dva sata da ga izvuku, a pas je bio toliko iscrpljen da su ga uspjeli osvijestiti jedino brendijem. Najranija fotografija labradora je ona vojvodinog psa po imenu Nell iz 1867. godine. Taj je pas bio dijelom uzgoja pasa svetog Johna i imao je bijele prste i bijelu njušku. Ta je značajka primijećena kod još nekih labradora koji su uzgajani u Engleskoj u 19. stoljeću. Današnji pasminski Standard preferira dlaku bez tragova bijele boje. Kako labrador stari, primijetit ćete kako su dijelovi koji sijede upravo Njuška i prsti, što možda predstavlja ostavštinu pasa svetog Johna.
Tako se do 1870. godine naziv labrador retriver uvriježio u čitavoj Engleskoj.
Psi svetog Johna su s vremenom izumrli na Newfoundlandu, a razlog je izgleda bio političke prirode. 1780. godine guverner je htio potaknuti uzgoj ovaca i kako bi otklonio bilo kakvu prijetnju za ovce, odredio je kako po obitelji ne smije biti više od jednog psa. Psi svetog Johna bili su izvorna newfoundlandska pasmina, pa su svi osim onih koji su bili izvezeni u Englesku bili podložni tome zakonu. To je na njih imalo značajan utjecaj, budući da nisu bili široko rasprostranjeni, a sada se obeshrabrivalo njihovo držanje i u njihovoj rodnoj zemlji. Kasnije, 1815. godine, poduzeta je još jedna mjera za poticanje ovčarstva. Na pse su se počeli primijenjivati strogi zakoni, a porez je bio skuplji za ženke nego za mužjake, pa su ženke često eliminirane odmah po rođenju. Tome se pridružuje i izglasavanje zakona o karanteni u Engleskoj, što je uvoz učinilo gotovo nemogućim. Taj zakon iz 1895. zabranjivao je ulazak pasa u državu bez dozvole i stroge šestomjesečne karantene. U Britaniji nije bilo bjesnoće, a oni je nisu htjeli uvesti. Do 1930-ih pas svetog Johna postao je rijedak na Newfoundlandu. Tek je između 1933. i 1934. šesti vojvoda od Bucchelucha mogao uvesti par primjeraka kako bi nastavio uzgoj. Zanimljivo je napomenuti kako se ovčarstvo nikad nije posebno proširilo Newfoundlandom, no pas svetog Johna se nikad nije povratio.
Do 1880-ih izvorne su linije labradora (od pasa svetog Johna) gotovo posve nestale u Engleskoj. Susret trećeg grofa od Malmesburyja sa šestim grofom od Buccleucha i dvanaestim grofom od Homea spasili su labradora od izumiranja. Buccleuch i Home bili su u posjeti bolesnoj tetki, te su odlučili sudjelovati u lovu na patke na istočnoj obali i tamo bili impresionirani sposobnostima Malmesburyjevih pasa. Ti su psi bili iz iste uzgojne linije kao i psi iz njihovih uzgajivačnica, te im ih je Malmesbury poklonio kako bi nastavili dalje s uzgojem. Psi su se zvali Ned (rođen 1882.) i Avon (1885). Mnogi smatraju kako su upravo ta dva psa preci svih današnjih britanskih labradora. Buccheluchov Avon je bio otac štencima boje "jetre", što bi značilo da je predak većini američkih šampiona čokoladne boje ili nosioca gena za čokoladnu boju. Za neke se linije čokoladnih labradora smatra kako vuku porijeklo od Banchory Night Lighta iz uzgajivačnice Banchory. To je bio crni pas oštenjen 1932. u Engleskoj, a dolazi iz linije Banchory Boloa (1915.), koji je izgleda bio nositelj čokoladnog gena od Buccheluch Avona. Banchory Bolo je bio poznat po tome što je na stopalima imao tragove bijele dlake (Bolovi jastučići).
U kasnim 1930-ima čokoladni su labradori postojali u dvije uzgajivačnice: Tibshelfs i Cookridge. Psi iz Tibshelfsa bili su: Tibshelf's Bronze (1954.), Tibshelf's Choc (1964.), Tibshelf's Chocolate Simba (1972.), Tibshelf's Coco (1958.), Tibshelf's Hibbert (1966.), Tibshelf's Hibchic (1968.), Tibshelf's Ochre (1968.) i Tibshelf's Sultan (1966.). Čokoladni labradori iz uzgajivačnice Cookridge bili su: Bronze Adam of Cookridge (1950.), Cookridge Cola (1959.), Cookridge Joss (1976.), Cookridge Khan of Owlcroft (1975.), Cookridge Kim (1966.), Cookridge Olga (1960.), Cookridge OScar (1960.) i Cookridge Tango (1961.). Neke od navedenih linija povezuju se sa Storm's Riptide Starom od Bucchleuchovog Avona i Banchoryjevog Boloa.
Labrador je imao toliko dobrih osobina da su ga morali upotrijebiti kako bi te osobine prenijeli i na druge retrivere. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća (prije osnivanja bilo kojeg kinološkog društva) pojedini su uzgajivači pokušali iskombinirati željene karakteristike različitih retrivera. U ono vrijeme postojali su još kovrčavi, dugodlaki i sada izumrli norfolški retriver. Geni pasa svetog Johna bili su dominantni, pa su dobiveni primjerci često zadržavali njihov izgled i osobnost. S vremenom su se odvojene pasmine ustalile te su razdvojene kod registracije u kinološkim društvima. No unatoč višestrukoj korisnosti i rastućoj popularnosti, engleska je kinološka organizacija priznala labradora tek 1903. godine, a 1916. utemeljen je Klub labradora u Engleskoj, u kojem su glavni bili lord Knutsford (uzgojna linija Munden Kennel) i lady Lorna, te grofica Howe (Banchory Labradors).
Početkom 20-og stoljeća škotski način pucanja i zapošljavanje škotskih lovočuvara radi prestiža dovelo je do izvoza labradora u Ameriku. Tako su prvi labradori u američkoj kinološkoj organizaciji registrirani 1917., a 1931.osnovan je prvi klub za labrador retrivere u Americi i održano je prvo radno natjecanje za labradore u Glenmere Court Estateu u Chesteru, New York. U 1930-ima su se radna natjecanja već proširila diljem Amerike, dok je 1933. održana prva američka specijalka za labradore u New Yorku; sutkinja je bila gospođa Marshall Field. 1938. godine na naslovnici časopisa "Life" prvi put se pojavljuje pas - crni labrador koji je pripadao W. Averell Harriman. Te je godine s četiri godine života osvojio nagradu za top američkog retrivera; 1941. je utemeljen nacionalni klub retrivera u SAD-u. U kasnim 40-ima i 1950-ima, društvene i ekonomske promjene do kojih je došlo nakon drugog svjetskog rata dovele su do porasta popularnosti labradora u Americi u svim segmentima života: 1959. poznati crni labrador King Buck postao je prvi pas koji se ikad pojavio na američkoj poštanskoj marki. Konačno, 1991.godine labradori skaču na prvo mjesto po broju registriranih u američkom kinološkom savezu, gdje se nalaze i danas.
