|
|
| lipanj, 2010 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Igre.hr
Najbolje igre i igrice
Forum.hr
Monitor.hr
Labrador retriver je sigurno s Labradora, zar ne? E pa nije. Prema svim saznanjima, labrador potječe s Newfoundlanda. Moguće je da je naziv dobio prema zemljopisnoj povezanosti, budući da se Labrador nalazi sjeverozapadno od Newfoundlanda,a njegovi tokovi se spuštaju na istočnu obalu otoka. Richard Wolters u svojoj knjizi "Labrador retriever" piše kako su Britanci u 19. stoljeću čitavo to područje strpali pod jedno, pa se moglo odnositi na pse otuda. Neka od brojnih imena kojima su tijekom stoljeća nazivani labradori i njihovi preci su: pas svetog Johna, niži pas svetog Johna, pas s Newfoundlanda, niži pas s Newfoundlanda, mali newfoundlander, newfoundlandski vodeni pas, labradorski pas, labradorski pas svetog Johna, crni vodeni pas, niži labrador, manji labrador,engleski retriver i engleski labrador. Ime bi također moglo biti objašnjeno porijeklom riječi labrador, koje dolazi od portugalskog i španjolskog naziva za radnika. Veza se može pronaći i sa selom u sjevernom Portugalu nazvanom Castro Laboreiro, gdje psi koji čuvaju stoku pokazuju iznimnu sličnost s labrador retriverima. Preci labrador retrivera pomalo su misteriozni, što nije toliko neobično ako znamo kolika je raznovrsnost pasmine. Na kraju krajeva, kako bi jedna Pasmina mogla biti sposobna za toliko raznovrsnih zadaća, za rad u najtežim uvjetima, a istovremeno posjedovati jedan od najprijateljskijih karaktera? Bez pisanih dokaza koji evidentiraju koji je pas došao odakle i s kim je paren, možemo samo nagađati o precima ovih pasa. Crni gonič svetog Huberta iz Francuske, radni vodni psi iz Portugala, staroeuropski psi tipa pointera i psi Indijanaca starosjedilaca - svi su oni mogući preci. Podrazumijeva se da je moguće kako se radilo o mješavini neke od navedenih ili drugih pasmina, budući da su trgovci iz cijeloga svijeta posjećivali Newfoundland stoljećima, što je bilo dovoljno vremena da se razviju pasmine sa željenim radnim osobinama. Rezultat su bile dvije vrlo različite pasmine, veći dugodlaki pas korišten za sakupljanje ribe u vodi koji je postao današnji newfoundlander i manji retriver s kraćom dlakom koji je prešao u današnjeg labradora.
Labradori dolaze u tri boje: crna, žuta i čokoladna. Crna je najpoznatija i dominantna, a također je bila najdraža i najviše se koristila u uzgoju sve donedavna. Važno je napomenuti kako su žuta i čokoladna boja primijećene kod izvornih pasa svetog Johna na Newfoundlandu. Prenose se recesivnim genima i nazivalo ih se bojom "jetre" i ponekad "zlatnom". 1807. godine brod "Canton" prevozio je primjerke psa svetog Johna u Poole u engleskoj, vjerojatno kao dio uzgoja za uzgajivačnicu labradora od vojvode od Malmesburyja. Brod je doživio brodolom, a dva psa, jedan crni i jedan čokoladni, su pronađeni, te se vjeruje da su bili dio uzgojnog programa (uz još neke pasmine) Chesapeake retrivera. Kako smo već spomenuli, žuta i čokoladna boja prenosile su se recesivno, a štenci ovih boja povremeno su se pojavljivali u leglima. Tijekom ranog uzgojnog programa te su boje najčešće smatrane "pogrešnima", dok ih nisu prihvatile i službeno odobrile britanske i američke kinološke organizacije. Neki ljudi i dalje preferiraju crne labradore, govoreći kako su oni najbolji. No, to je više stvar osobnog ukusa, dok god pas potječe iz zdrave uzgojne linije i dobrog uzgojnog programa. Čokoladni su labradori i dalje najrjeđi na izložbama, bilo ljepote ili radnim natjecanjima. Ipak, njihova popularnost postojano raste i za kojih 10 godina mogli bi se izjednačiti s ostalima u broju, prihvaćenosti i kvaliteti. Predrasude protiv čokoladnih labradora na izložbama ljepote i natjecanjima su i dalje široko rasprostranjene i danas. Često ih smatraju ili "preružnima" za izložbe ili "preglupima/pretvrdoglavima" za natjecanja.
Labrador retriver je donosač u sportskoj klasi pasa. Smatra se "vodenim" psom koji će lovcu donijeti plijen nakon što ga je ovaj pogodio. Koriste se za lov kako na kopnene, tako i na vodene ptice. U novije vrijeme pojedinci su radili na usvršavanju pokazivanja plijena kod labradora. Bez obzira na njihovu kinološku kvalifikaciju, labradori su danas među omiljenim kućnim psima zbog njihove divne osobnosti, nježnosti i odanosti. Labradore su prvo zvali psi svetog Johna ili niži psi s Newfoundlanda. Pasmina je postojala na Newfoundlandu u 18. stoljeću i uvezena je u Englesku početkom 19. stoljeća. Engleski su ribari naseljavali Newfoundland još u 16. stoljeću, a izgleda kako su se psi svetog Johna razvijali zajedno s razvojem ribarstva. Ti su se psi smatrali "radoholičarima" i uživali su u izvođenju zadataka u tom ribarskom okruženju. Znali su razbiti led kako bi došli do plijena, kojeg će zatim odnijeti lovcu i vratiti se da bi dočekali idućeg. Na njih treba pripaziti po toplom vremenu, jer će raditi iznad svojih fizičkih mogućnosti i pregrijati se ako ne povedete računa o njima. Priča se kako su neumorno radili u hladnoj vodi s ribarima, da bi se zatim s njima vratili kući i nastavili se igrati s njihovom djecom. Od ljudi, često grubih i otresitih, koji su na Newfoundlandu počeli loviti ribu sredinom i krajem 15. stoljeća, do engleskih aristokrata koji su unaprijedili i sačuvali pasminu u 19. stoljeću, ljudi odgovorni za razvoj labradora i sami su sačinjavali iznimno raznoliku skupinu. Ribari su ih koristili za skupljanje ribe koja bi ispala s udica i za vuču ribarskih mreža. Ovi su psi trebali imati želju za ugađanjem, biti dobri plivači i biti dovoljno mali da bi se mogli provlačiti između ribarskih barki. Morali su imati kratku, gustu i vodootpornu dlaku da bi izdržali plivanje u jako hladnoj vodi, a da im se na dlaku ne nahvata led i da se ne natope vodom prilikom izlaska iz nje. Izvan vode privremene su nastambe počele zamjenjivati stalne, pa je pas retriver (donosač) mogao biti vrlo koristan u lovu. Dio Newfoundlanda nazvan Saint John bio je pretežno naseljen Englezima, koji su ove radne pse doveli sa sobom u Englesku, preko luke Poole u Dorsetu, newfoundlandskog čvorišta trgovine ribom. Ti su psi svetog Johna postali najcjenjeniji sportski psi za one koji su si mogli priuštiti držanje štenara za kontrolirani uzgoj.
Odgovori na pitanja "tko, što, kad i gdje" u povijesti labrador retrivera
U ranim 1800-tima prvi primjerci pasa svetog Johna stižu u Englesku; neka od njih uvezao je drugi grof od Malmesburyja u Heron (Hurn) Court blizu Poolea.
Prvi zapis o labradoru u "Uputama mladim sportašima" pukovnika Petera Hawkera datira iz 1814. godine. On ih je promatrao na Newfoundlandu, u njihovom prirodnom okruženju.
1823. godine sportski umjetnik Edward Landseer naslikao je crnog psa s bijelim oznakama, s nazivom "Cora. Kuja labradora."
1835. godine peti vojvoda od Buccleucha otvorio je štenaru za pse svetog Johna u Škotskoj, a naziv "labrador" skovao je u pismu iz 1839. u kojem spominje svog "labradora" Mossa, kao i "labradora" Drakea koji pripada desetom lordu Homeu. On i njegov brat, lord John Scott, uvozili su pse svetog Johna s Newfoundlanda. Pse koje su uvezli nazvali su Jock, Nell i Brandy. Brandy je dobio ime tijekom prijevoza preko Atlantskog oceana. Skočio je u uzburkano more kako i dohvatio kapu jednog od članova posade. Trebalo im je dva sata da ga izvuku, a pas je bio toliko iscrpljen da su ga uspjeli osvijestiti jedino brendijem. Najranija fotografija labradora je ona vojvodinog psa po imenu Nell iz 1867. godine. Taj je pas bio dijelom uzgoja pasa svetog Johna i imao je bijele prste i bijelu njušku. Ta je značajka primijećena kod još nekih labradora koji su uzgajani u Engleskoj u 19. stoljeću. Današnji pasminski Standard preferira dlaku bez tragova bijele boje. Kako labrador stari, primijetit ćete kako su dijelovi koji sijede upravo Njuška i prsti, što možda predstavlja ostavštinu pasa svetog Johna.
Tako se do 1870. godine naziv labrador retriver uvriježio u čitavoj Engleskoj.
Psi svetog Johna su s vremenom izumrli na Newfoundlandu, a razlog je izgleda bio političke prirode. 1780. godine guverner je htio potaknuti uzgoj ovaca i kako bi otklonio bilo kakvu prijetnju za ovce, odredio je kako po obitelji ne smije biti više od jednog psa. Psi svetog Johna bili su izvorna newfoundlandska pasmina, pa su svi osim onih koji su bili izvezeni u Englesku bili podložni tome zakonu. To je na njih imalo značajan utjecaj, budući da nisu bili široko rasprostranjeni, a sada se obeshrabrivalo njihovo držanje i u njihovoj rodnoj zemlji. Kasnije, 1815. godine, poduzeta je još jedna mjera za poticanje ovčarstva. Na pse su se počeli primijenjivati strogi zakoni, a porez je bio skuplji za ženke nego za mužjake, pa su ženke često eliminirane odmah po rođenju. Tome se pridružuje i izglasavanje zakona o karanteni u Engleskoj, što je uvoz učinilo gotovo nemogućim. Taj zakon iz 1895. zabranjivao je ulazak pasa u državu bez dozvole i stroge šestomjesečne karantene. U Britaniji nije bilo bjesnoće, a oni je nisu htjeli uvesti. Do 1930-ih pas svetog Johna postao je rijedak na Newfoundlandu. Tek je između 1933. i 1934. šesti vojvoda od Bucchelucha mogao uvesti par primjeraka kako bi nastavio uzgoj. Zanimljivo je napomenuti kako se ovčarstvo nikad nije posebno proširilo Newfoundlandom, no pas svetog Johna se nikad nije povratio.
Do 1880-ih izvorne su linije labradora (od pasa svetog Johna) gotovo posve nestale u Engleskoj. Susret trećeg grofa od Malmesburyja sa šestim grofom od Buccleucha i dvanaestim grofom od Homea spasili su labradora od izumiranja. Buccleuch i Home bili su u posjeti bolesnoj tetki, te su odlučili sudjelovati u lovu na patke na istočnoj obali i tamo bili impresionirani sposobnostima Malmesburyjevih pasa. Ti su psi bili iz iste uzgojne linije kao i psi iz njihovih uzgajivačnica, te im ih je Malmesbury poklonio kako bi nastavili dalje s uzgojem. Psi su se zvali Ned (rođen 1882.) i Avon (1885). Mnogi smatraju kako su upravo ta dva psa preci svih današnjih britanskih labradora. Buccheluchov Avon je bio otac štencima boje "jetre", što bi značilo da je predak većini američkih šampiona čokoladne boje ili nosioca gena za čokoladnu boju. Za neke se linije čokoladnih labradora smatra kako vuku porijeklo od Banchory Night Lighta iz uzgajivačnice Banchory. To je bio crni pas oštenjen 1932. u Engleskoj, a dolazi iz linije Banchory Boloa (1915.), koji je izgleda bio nositelj čokoladnog gena od Buccheluch Avona. Banchory Bolo je bio poznat po tome što je na stopalima imao tragove bijele dlake (Bolovi jastučići).
U kasnim 1930-ima čokoladni su labradori postojali u dvije uzgajivačnice: Tibshelfs i Cookridge. Psi iz Tibshelfsa bili su: Tibshelf's Bronze (1954.), Tibshelf's Choc (1964.), Tibshelf's Chocolate Simba (1972.), Tibshelf's Coco (1958.), Tibshelf's Hibbert (1966.), Tibshelf's Hibchic (1968.), Tibshelf's Ochre (1968.) i Tibshelf's Sultan (1966.). Čokoladni labradori iz uzgajivačnice Cookridge bili su: Bronze Adam of Cookridge (1950.), Cookridge Cola (1959.), Cookridge Joss (1976.), Cookridge Khan of Owlcroft (1975.), Cookridge Kim (1966.), Cookridge Olga (1960.), Cookridge OScar (1960.) i Cookridge Tango (1961.). Neke od navedenih linija povezuju se sa Storm's Riptide Starom od Bucchleuchovog Avona i Banchoryjevog Boloa.
Labrador je imao toliko dobrih osobina da su ga morali upotrijebiti kako bi te osobine prenijeli i na druge retrivere. Krajem 18. i početkom 19. stoljeća (prije osnivanja bilo kojeg kinološkog društva) pojedini su uzgajivači pokušali iskombinirati željene karakteristike različitih retrivera. U ono vrijeme postojali su još kovrčavi, dugodlaki i sada izumrli norfolški retriver. Geni pasa svetog Johna bili su dominantni, pa su dobiveni primjerci često zadržavali njihov izgled i osobnost. S vremenom su se odvojene pasmine ustalile te su razdvojene kod registracije u kinološkim društvima. No unatoč višestrukoj korisnosti i rastućoj popularnosti, engleska je kinološka organizacija priznala labradora tek 1903. godine, a 1916. utemeljen je Klub labradora u Engleskoj, u kojem su glavni bili lord Knutsford (uzgojna linija Munden Kennel) i lady Lorna, te grofica Howe (Banchory Labradors).
Početkom 20-og stoljeća škotski način pucanja i zapošljavanje škotskih lovočuvara radi prestiža dovelo je do izvoza labradora u Ameriku. Tako su prvi labradori u američkoj kinološkoj organizaciji registrirani 1917., a 1931.osnovan je prvi klub za labrador retrivere u Americi i održano je prvo radno natjecanje za labradore u Glenmere Court Estateu u Chesteru, New York. U 1930-ima su se radna natjecanja već proširila diljem Amerike, dok je 1933. održana prva američka specijalka za labradore u New Yorku; sutkinja je bila gospođa Marshall Field. 1938. godine na naslovnici časopisa "Life" prvi put se pojavljuje pas - crni labrador koji je pripadao W. Averell Harriman. Te je godine s četiri godine života osvojio nagradu za top američkog retrivera; 1941. je utemeljen nacionalni klub retrivera u SAD-u. U kasnim 40-ima i 1950-ima, društvene i ekonomske promjene do kojih je došlo nakon drugog svjetskog rata dovele su do porasta popularnosti labradora u Americi u svim segmentima života: 1959. poznati crni labrador King Buck postao je prvi pas koji se ikad pojavio na američkoj poštanskoj marki. Konačno, 1991.godine labradori skaču na prvo mjesto po broju registriranih u američkom kinološkom savezu, gdje se nalaze i danas.
