ponedjeljak, 22.12.2014.

Advent u Bratislavi

Prošlog smo vikenda odlučili provjeriti kakvo je stanje kod susjeda - u Bratislavi smo bili doslovce nebrojeno puta, ali nijednom tijekom adventa, a čuli smo da je sve skupa jako zgodno sređeno. Budući da nam nije daleko, sjeli smo u auto i u tren oka bili na tamo.

Bratislava je, kao što vjerojatno znate, relativno mali grad, tako da je i u njoj sve prilično maleno; adventskih i božićnih sajmova samo su dva, jedan na Starom trgu (Stare mesto) i drugi ispred Slovačkog narodnog kazališta, gdje je između štandova podignuto i malo klizalište.


Krenimo redom... Poslijepodne na Starom trgu (za povećanje kliknite na sliku).

Tu je, naravno, štand na štandu i čovjek na čovjeku. Fora mi je kako Slovaci i dan danas koriste riječi koje su u drugim jezicima izbrisane pod histeričnim naletima političke korektnosti; tako se kod njih još uvijek mogu kupiti razne ciganske juhe i slične poslastice koje nisam probala, ali definitivno imaju maštovita imena. Osim suvenira, hrane, vrućih alkoholnih i bezalkoholnih pića, tu su i neizbježne slastice, među kojima posebno mjesto imaju licitari s ljubavnim porukama.








Nakon pauze za (kasni) ručak, pao je mrak, idemo dalje! Šetnja središtem grada... Ukrasi, svjetla, pahuljice i zvjezdice, zgodni detalji.








I vraćamo se na trenutak na Stari trg prije nego što krenemo dalje.




A sad idemo u smjeru Kazališta... Pogled prema noćnom nebu!




Evo nas i kod Kazališta. Nismo išli na klizanje, ali popili smo tradicionalno slovačko piće, kuhano vino s medicom. Neobično je, za moj ukus mrvicu preslatko, ali sve u svemu dobro. Cijene su u usporedbi s bečkima bagatela - samo za usporedbu, šalica kuhanog vina ili groga u Beču košta, ovisno o tome što točno i na kojem sajmu kupujete, od 3,50 do 4,80 eura, a za šalicu ćete platiti kauciju od 2,50 do 3 eura; u Bratislavi je kaucija za šlicu tek 2 eura, a jednako toliko koštaju i sva topla pića. Izbor je ogroman, a vlasnici štandova šamaraju se natpisima poput "najbolje kuhano vino u gradu", "najljepše kuhano vino u gradu", "najfinije kuhano vino u gradu", sve jedan pokraj ili preko puta drugog. Na pozornici preko puta Kazališta nastupala je neka postarija teta koja je pjevala božićne pjesme i, sve u svemu, bilo je skroz ok.






I za kraj jedna reklama kojoj smo se dugo smijali... Slovačka riječ "užasny" na hrvatskom znači "izvrstan, odličan", pa to cijeloj priči daje drugo značenje, ali fora je fantastična - užasne fotke, užasna knjiga, sve u svemu, užasan poklon.




Ovom užasnom slikom zasad vas pozdravljam, želim vam lijep blagdanski tjedan i svakako navratite ovdje: klik... Lajk!

Oznake: Advent, Bratislava, Slovačka, putovanje, putopis, fotografija, Božić, božićni sajam

petak, 30.09.2011.

Bratislava

Naše ću ljetne putešestvije zaključiti izletom u nedaleku nam Bratislavu. O samome gradu vam neću mnogo pisati; bacite li pogled na popis mojih fotoputopisa u okviru na desnoj strani ekrana, vidjet ćete da sam to učinila već triput. Znam da je ponavljanje majka čegaveć, ali kaj je preveć je preveć, pa ako vas zanima, kliknite na starije postove. Umjesto nizanja podataka, imena i godina, povest ću vas u šetnju gradom.


Počinjemo kod zgrade Slovačkog narodnog kazališta.




Šetali smo, šetali, od srijede do petka... I ogladnismo! Gdje ćemo drugdje jesti, nego u prekrasnoj hladovini Hviezdoslavovog trga. Već sam vam na blogu preporučila pokoji restoran, pa ću to učiniti i ovaj put. Ručali smo u pubu Slang, koji ima prekrasnu terasu, finu hranu (Bratislava, zapravo, uz Beč spada u gradove u kojima nikad nisam dobila loš obrok) i izuzetno, izuzetno povoljne cijene. I, kao što ćemo vidjeti, duhovito uređenje interijera (sorry na lošoj kvaliteti posljednje fotke).









Bem ti... Trebala bih dobiti koju pinku za ove silne preporuke, zar ne? Ili barem besplatni ručak tu i tamo.


A ovo je Hviezdoslav osobno.




Da, da... Dobro ste pročitali - knjige slovačkih spisatelja. Sve se razumije, zar ne? (Iako, istine radi, moram reći da je izlog prepun Coehla i slične literature.)




Moji prijatelji iz Bratislave ovo smatraju novokomponiranim kičem. Turistima je to, s druge strane, omiljen motiv za slikanje. Prosudite sami.




Ovo su vam, dragi moji, uglavnom turisti koji trošeći na suvenire, razglednice, jelo i piće marljivo i neprestano pune gradsku blagajnu.




Vjera mi ne dozvoljava da preskočim svetište čokolade.




U Slovačkoj se nedavno održalo svjetsko prvenstvo u hokeju; suveniri nam ne dozvoljavaju da to zaboravimo.




I ti bi vam, dragi moji, bilo to. Jesen je već kalendarski stigla, a za koji će dan vjerojatno i zahladjeti i što nam preostaje nego red, rad i disciplina?

Pusa svima!

Oznake: Bratislava

četvrtak, 11.01.2007.

Nedjelja kod susjeda

U nedjelju smo odlučili posjetiti susjedstvo - Bratislavu.



Glavni motiv posjete neću vam još odati (nije ništa strašno, časna riječ ), a dodatni su motivi bili da tamo živi nekoliko mojih dobrih frendova i bila je to dobra prilika da se vidimo. Ne znam imate li u glavi kartu Europe i možete li zamisliti gdje je koji grad, pa za one koji to ne mogu reći ću da je Bratislava udaljena od Beča tek nekih 55-60 kilometara (na izlazu iz Beča piše 56 km do Bratislave, a na izlazu iz Bratislave piše 63 km do Beča ), niz tijek Dunava, koji se kasnije spušta prema Budimpešti. Dakle, nekih sat vremena lagane vožnje.


Na žalost, frendica mi je javila da je bolesna i da ne mrda iz kreveta, no zato smo se našli s jednim drugim frendom koji nam uvijek pokaže neki kutak grada za koji prije toga nismo znali, a ovaj put nas je odveo na ručak u ooooodličan restoran Woch, koji se nalazi tek koji metar od Muzeja, na glavnom gradskom trgu (praktično nazvanom Glavni trg ). Ako planirate posjetiti Bratislavu, svakako vam preporučam da navratite tamo, klopa je i više nego izvrsna. I tako smo sjedili i papali, na opće veselje naše obje nasljednice. Frend, naime, također ima malu curku, vršnjakinju moje mlađe nasljednice, a rođenu točno na rođendan starije. Baš se zgodno potrefilo, zar ne?



Male curke su se jedna drugoj glasno smijale, a starija je među njima, naravno, bila neprikosnovena šefica. Bile su totalno slatke, a najmlađa garnitura i podjednako proćelava.

Nakon ručka krenuli smo u šetnju. Dan je bio prelijep, uopće nije djelovao kao prvi vikend u siječnju, već poput pravog travanjskog poslijepodneva, pa je bilo šteta sjediti u zatvorenome.


Ovo je Glavni trg, tj. Hlavne namesti i molim vas da obratite pažnju na kafić iza Maximilianove fontane. Bit će važan za kasniji razvoj događaja.




Ušli smo u atrij Muzeja, obično natrpan turistima koje smo ovaj put izbjegli, mudro sačekavši da izađu. Iduće skupine nije bilo dosta dugo, pa smo mogli uživati u miru i tišini.




Prođete li kroz atrij i izađete na suprotnu stranu, dočekat će vas prizori poput ovog.




I tako, dan je prolazio, mlađa nasljednica je prela od zadovoljstva i milo gledala iz svojih kolica, a starija je trčala Glavnim trgom i zajedno s domaćom klinčadijom osvajala vrhunce daskama zazidane Maximilijanove fontane. Naravno da se nije umorila, pa smo je, kako bismo malo sjeli i odmorili, morali namamiti čokoladom. Večer se polako spuštala, a nebo je postalo... Upravo ovakvo.








Umorni i promrzli, jerbo mi, naravno, nismo trčali trgom (a možda smo trebali ), sjeli smo u nešto što se zove čokoladokafić Maximilian. Ne zezam se, ime mu je na njemačkom i zaista je Schokocafe. Riječ je o nevelikoj kavani s galerijom dosta zgodno uređenoj, na prvi pogled klasično austrougarski kičenoj, dok vam drugi pogled zapinje na nezgonim detaljima po kojima se vidi da je riječ o, khm, kako bih rekla, malo jeftinijoj izvedbi građevinskih, a prvenstveno dekoraterskih radova. Ali nema veze, pogled na čokolade koje popunjavaju police doslovce od poda do stropa bio je dovoljan da se prebacimo u instant vedro&veselo raspoloženje i prestanemo biti sitničavi.

Ima u tom Maximilianu nešto što smo nazvali čokoladoskokom i što je starija nasljednica promatrala s neskrivenim divljenjem.




Moram se pohvaliti da mi je dijete karakter, samo me jednom pitala smije li umočiti prstić i nakon što sam joj objasnila da ne smije, nije pokazivala prevelike znakove tuge. Hm, možda zato što sam joj potkupila ranije obećanom čokoladom. Najprije je dijete detaljno proučilo izlog s belgijskim pralinama, no budući da najmanja, veličine otprilike mog nokta na palcu (ruke, a ne noge) košta tridesetak kuna, a one tek nešto veće idu i do stotinjak (po komadu ), nisam joj mogla ispuniti izvornu želju, te sam je odvela do dijela trgovine s čoksama namijenjenim nama običnim smrtnicima.




Tu je dijete ugledalo nekakve prefine švicarske čokolade umotane u zlatne, plave i zelene papire, a budući da je zelena srcu njenom najdraža boja, tražila je tetu prodavačicu zelenu čokoladu. Ova je u međuvremenu izvadila zlatnu i mrtva-hladna nam rekla da su unutra iste, samo je pakiranje drugačije. Nasljednica je, naravno, bila silno nesretna, pa sam pokušala razveseliti tužne oke ponovnom molbom teti prodavačici da nam ipak udijeli zelenu, a ne zlatnu čokoladu. Budući da je to zahtijevalo dodatna dva pokreta rukom, naime, vraćanje zlatne i uzimanje zelene čokolade, teti prodavačici bilo je lakše i praktičnije ponovno nam objasniti, ovaj puta polako i razgovjetno, kao kad se obraćate ljudima u čije mentalne sposobnosti niste pretjerano sigurni, da su unutra jednake čokolade, bez obzira na boju omota. Onda sam ja, nešto polakše i nešto razgovjetnije od nje, ali s vrlo širokim osmijehom posred face, ponovila da bih ja ipak lijepo molila zelenu, pa je teta kapitulirala, okrenula očima i dala nam našu zelenu čokoladu koju smo s guštom smazali.

Pala ne noć, kući smo morali poć.


Putem smo sreli one man band koji je svirao Forever young of Alphavillea.




I konačno smo stigli do garaže, one ispod Carltona, točno preko puta Slovačkog narodnog kazališta - ako vas zanima zbog čega je toliko slično zagrebačkom, pročitajte moje prethodne putopise iz Bratislave, tu su vam na desnoj strani - sjeli u autek i...




...svugdje pođi, kući dođi.




* * *

I da vas malo šokiram za kraj: ovo je vjerojatno posljedni post koji pišem iz Beča. Ok, možda ću još koji put u životu postati iz ovog grada, ali to će onda biti iz nekog internet-kafića, hotelske sobe ili s mobitela. Kako i zašto saznat ćete u idućim postovima. Velika pusa svima!

Oznake: Bratislava, Slovačka

subota, 13.08.2005.

Sunčani dan u srcu Europe

Ako ste pročitali prošli post, znate da smo bili u Bratislavi na jednom vjenčanju. Ako ga niste pročitali, to ste upravo saznali. Uglavnom, osim što smo se divili kravicama koje su bile na ispaši po cijelom središtu grada, malčice smo prošetali prije ručka, papali i vratili se kući.


Evo kako izgleda šetnja od Katedrale do restorana. Najprije, Katedrala i njezina okolica.








Ovo je pravi austrougarski grad, nema pravog natpisa ako osim na slovačkom nije na mađarskom i njemačkom.




Na ulicama Bratislave možete popiti kavicu...




...ili odigrati partiju šaha.




Ovo je gospodin Hviezdoslav na vlastitom trgu.




Slovačko narodno kazalište - ako vam djeluje poznato, to je zato što ga je projektirao razvikani arhitektonski dvojac Fellner i Helmer, koji je izgradio hrpe kazališta po Austrougarskoj Monarhiji. Između ostalih, prema njihovim nacrtima sagrađene su kazališne zgrade u Rijeci, Varaždinu i Zagrebu, a potpuni popis, zajedno s izabranim slikama, naći ćete na linku. Inače, bratislavsko je kazalište dosta manje od zagrebačkog i interijer mu je nešto skromnije uređen, iako su inače ta dva kazališta vrlo, vrlo slična.






Zgrada Filharmonije, odmah preko puta Kazališta.




Nisam mogla odoljeti, ovo je spomenik Sovjetima u najužem središtu grada, između Kazališta i Filharmonije.




I, za kraj, tko o čemu, ja o papici. Bratislava nije neki ludi partijanerski grad u kojem ćete doživjeti ne znam kakve pustolovine, dapače, riječ je o mirnom i pomalo uspavanom gradu koji ima neki svoj interni ritam. Bečani vole subotom doći u Bratislavu, kako bi gospođe otišle frizeru i kozmetičaru (što je u Beču užasno skupo, a u Bratislavi prihvatljivih cijena), a gospoda za to vrijeme obave tjedni shopping i time si ušparaju priličnu svoticu. Predvečer odu u neki fini restoran (grad ih je prepun, a ima i nekoliko zgodnih na brodovima usidrenima na obali Dunava), zatim u kazalište, zaokruže noć dobrim koktelima ili kavicom i vrate se u Beč, koji je udaljen tek šezdesetak kilometara.

Sad, nas su frendovi tijekom godina i naših brojnih dolazaka u Bratislavu vodili u hrpe tamošnjih restorana i ne mogu reći da sam u Bratislavi ikad loše (ili skupo) jela, no mužić i ja jako volimo restoran koji se nalazi u hotelu Carlton i ni po čemu nije tipičan slovački, dapače, nudi međunarodnu kuhinju, pa ne znam koliko bih ga preporučila nekom tko je prvi, a možda i zadnji put u tom gradu. U svakom slučaju, u tom restoranu nema što nema, uključujući i perverzije poput odreska od krokodilovog mesa. Niš me ne pitajte, nisam ga probala, ali zato mužić i ja toplo preporučamo krem juhu od maslina. A da ne lutate, restoran vam je u ovoj zgradi.



Mi smo pojeli svoj jako fini ručak, a nasljednica je trčala po polupraznom restoranu i zašarmirala ne samo sve konobare, nego i kuhare, koji su izašli iz kuhinje kako bi se igrali s njom. Ah, veselje ponosnih roditelja vam ni ne moram opisivati.


Inače, opći dojam o Bratislavi mijenja mi se svakom novom posjetom. Od vrlo ružnog i pohabanog socijalističnog poluprovincijskog središta nastao je doslovce preporođeni glavni grad s ušminkanim centrom u kojem se ubrzano gradi, što nove i moderne zgrade, a što infrastruktura (npr. u tijeku su radovi na obilaznici). Popnete li se na Stari grad, osim na razgledničasti Dunav, pogled će vam pasti i na nimalo lijepa siva socijalistička naselja prepunjena betonskim zgradurinama, a dolazite li u Bratislavu autom iz smjera Beča, prvo što ćete vidjeti je Petržalka, ružno naselje-spavaonica iz komunističkih vremena. Ali, grad se polako mijenja, pa nam jedino preostaje strpljenje i živi bili pa vidjeli stav.

Oznake: Bratislava

utorak, 09.08.2005.

Kravice everywhere

Bijasmo pretprošli vikend u Bratislavi. Jedna moja frendica, pogađate, Slovakinja, udala se za svog dugogodišnjeg dečka, Austrijanca, koji je za ljubav svoje drage odlučio preseliti se u glavni grad susjedne mu zemlje. S neskrivenim vas ponosom obavještavam da sam ih ja upoznala, a s obzirom na to da se ovih dana žene još jedni moji frendovi za čiju sam vezu kriva, aktivno razmišljam o tome da promijenim tek jedno ali vrijedno slovo u svom nicku i od kulerice postanem kuplerica. Također razmišljam i o naplaćivanju usluga te profesionalizaciji svoje intuicije.

Dan je bio lijep i sunčan, vjenčanje se održalo u Katedrali i bilo je dvojezično (kako mladoženja ne bi ne-daj-Bože mogao jednog dana reći da nije razumio što mu svećenik priča ili, još gore, da nije znao što točno potpisuje). Nakon vjenčanja mladenci su se u brum-brum-bemveju odvezli u nepoznato, a mi smo prošetali gradom s ciljem da završimo u jednom od naših omiljenih restorana, što nam je, izjelicama, bez greške i uspjelo.

Usput smo vidjeli puno simpatičnih kravica čiju je šetnju središtem grada sponzorirao određeni telekomunikacijski monopolist. Ako niste skužili koji, skužit ćete kad pogledate slike, jerbo je nekoliko kravica suptilno pofarbano u prepoznatljive boje tog velikodušnog i nadasve poštenog pružatelja telefonskih, mobilnotelefonskih i internetskih usluga.


Ovdje vam, zapravo, sve piše.




A evo i nekoliko kravica. Nisu li simpa?












A ova je zakon, priznajte!




Više o Bratislavi obećajem u idućem postu. Do tada ne zaboravite piti puno mlijeka, papati jogurta i sira z vrhnjem. To vam je navodno jako zdravo.

Oznake: Bratislava

<	prosinac, 2015
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31