Marketing
Nedjelja kod susjeda
U nedjelju smo odlučili posjetiti susjedstvo - Bratislavu.
Glavni motiv posjete neću vam još odati (nije ništa strašno, časna riječ 
), a dodatni su motivi bili da tamo živi nekoliko mojih dobrih frendova i bila je to dobra prilika da se vidimo. Ne znam imate li u glavi kartu Europe i možete li zamisliti gdje je koji grad, pa za one koji to ne mogu reći ću da je Bratislava udaljena od Beča tek nekih 55-60 kilometara (na izlazu iz Beča piše 56 km do Bratislave, a na izlazu iz Bratislave piše 63 km do Beča 
), niz tijek Dunava, koji se kasnije spušta prema Budimpešti. Dakle, nekih sat vremena lagane vožnje.
Na žalost, frendica mi je javila da je bolesna i da ne mrda iz kreveta, no zato smo se našli s jednim drugim frendom koji nam uvijek pokaže neki kutak grada za koji prije toga nismo znali, a ovaj put nas je odveo na ručak u ooooodličan restoran Woch, koji se nalazi tek koji metar od Muzeja, na glavnom gradskom trgu (praktično nazvanom Glavni trg 
). Ako planirate posjetiti Bratislavu, svakako vam preporučam da navratite tamo, klopa je i više nego izvrsna. I tako smo sjedili i papali, na opće veselje naše obje nasljednice. Frend, naime, također ima malu curku, vršnjakinju moje mlađe nasljednice, a rođenu točno na rođendan starije. Baš se zgodno potrefilo, zar ne?
Male curke su se jedna drugoj glasno smijale, a starija je među njima, naravno, bila neprikosnovena šefica. Bile su totalno slatke, a najmlađa garnitura i podjednako proćelava. 
Nakon ručka krenuli smo u šetnju. Dan je bio prelijep, uopće nije djelovao kao prvi vikend u siječnju, već poput pravog travanjskog poslijepodneva, pa je bilo šteta sjediti u zatvorenome.
Ovo je Glavni trg, tj. Hlavne namesti i molim vas da obratite pažnju na kafić iza Maximilianove fontane. Bit će važan za kasniji razvoj događaja.
Ušli smo u atrij Muzeja, obično natrpan turistima koje smo ovaj put izbjegli, mudro sačekavši da izađu. Iduće skupine nije bilo dosta dugo, pa smo mogli uživati u miru i tišini.
Prođete li kroz atrij i izađete na suprotnu stranu, dočekat će vas prizori poput ovog.
I tako, dan je prolazio, mlađa nasljednica je prela od zadovoljstva i milo gledala iz svojih kolica, a starija je trčala Glavnim trgom i zajedno s domaćom klinčadijom osvajala vrhunce daskama zazidane Maximilijanove fontane. Naravno da se nije umorila, pa smo je, kako bismo malo sjeli i odmorili, morali namamiti čokoladom. Večer se polako spuštala, a nebo je postalo... Upravo ovakvo.
Umorni i promrzli, jerbo mi, naravno, nismo trčali trgom (a možda smo trebali ), sjeli smo u nešto što se zove čokoladokafić Maximilian. Ne zezam se, ime mu je na njemačkom i zaista je Schokocafe. Riječ je o nevelikoj kavani s galerijom dosta zgodno uređenoj, na prvi pogled klasično austrougarski kičenoj, dok vam drugi pogled zapinje na nezgonim detaljima po kojima se vidi da je riječ o, khm, kako bih rekla, malo jeftinijoj izvedbi građevinskih, a prvenstveno dekoraterskih radova. Ali nema veze, pogled na čokolade koje popunjavaju police doslovce od poda do stropa bio je dovoljan da se prebacimo u instant vedro&veselo raspoloženje i prestanemo biti sitničavi.
Ima u tom Maximilianu nešto što smo nazvali čokoladoskokom i što je starija nasljednica promatrala s neskrivenim divljenjem.
Moram se pohvaliti da mi je dijete karakter, samo me jednom pitala smije li umočiti prstić i nakon što sam joj objasnila da ne smije, nije pokazivala prevelike znakove tuge. Hm, možda zato što sam joj potkupila ranije obećanom čokoladom. Najprije je dijete detaljno proučilo izlog s belgijskim pralinama, no budući da najmanja, veličine otprilike mog nokta na palcu (ruke, a ne noge) košta tridesetak kuna, a one tek nešto veće idu i do stotinjak (po komadu ), nisam joj mogla ispuniti izvornu želju, te sam je odvela do dijela trgovine s čoksama namijenjenim nama običnim smrtnicima.
Tu je dijete ugledalo nekakve prefine švicarske čokolade umotane u zlatne, plave i zelene papire, a budući da je zelena srcu njenom najdraža boja, tražila je tetu prodavačicu zelenu čokoladu. Ova je u međuvremenu izvadila zlatnu i mrtva-hladna nam rekla da su unutra iste, samo je pakiranje drugačije. Nasljednica je, naravno, bila silno nesretna, pa sam pokušala razveseliti tužne oke ponovnom molbom teti prodavačici da nam ipak udijeli zelenu, a ne zlatnu čokoladu. Budući da je to zahtijevalo dodatna dva pokreta rukom, naime, vraćanje zlatne i uzimanje zelene čokolade, teti prodavačici bilo je lakše i praktičnije ponovno nam objasniti, ovaj puta polako i razgovjetno, kao kad se obraćate ljudima u čije mentalne sposobnosti niste pretjerano sigurni, da su unutra jednake čokolade, bez obzira na boju omota. Onda sam ja, nešto polakše i nešto razgovjetnije od nje, ali s vrlo širokim osmijehom posred face, ponovila da bih ja ipak lijepo molila zelenu, pa je teta kapitulirala, okrenula očima i dala nam našu zelenu čokoladu koju smo s guštom smazali. 
Pala ne noć, kući smo morali poć.
Putem smo sreli one man band koji je svirao Forever young of Alphavillea.
I konačno smo stigli do garaže, one ispod Carltona, točno preko puta Slovačkog narodnog kazališta - ako vas zanima zbog čega je toliko slično zagrebačkom, pročitajte moje prethodne putopise iz Bratislave, tu su vam na desnoj strani - sjeli u autek i...
...svugdje pođi, kući dođi.
* * *
I da vas malo šokiram za kraj: ovo je vjerojatno posljedni post koji pišem iz Beča. Ok, možda ću još koji put u životu postati iz ovog grada, ali to će onda biti iz nekog internet-kafića, hotelske sobe ili s mobitela. Kako i zašto saznat ćete u idućim postovima. Velika pusa svima!
Post je objavljen 11.01.2007. u 15:21 sati.